Jako je teško. Osim na hranu mnogo novca odlazi na lijekove, mačke posebno poboljevaju, i na sredstva za dezinfekciju, higijenu. Na rubu sam egzistencije. Kako bih mogla pomoći životinjama, zapustila sam svoje potrebe. živim u kući koju više ne mogu grijati, kaže osnivačica Udruge za zaštitu pasa i mačaka
RAB Ljubica Šimunović, osnivačica Udruge za zaštitu i dobrobit mačaka i pasa »Mili« iz Banjola na otoku Rabu došla je do točke u kojoj ne samo da su ugroženi životi goleme kolonije odbačenih životinja kojima nesebično pomaže, a riječ je o tridesetak pasa i mnogo više mačaka, nego i nje same!
Dramatični apel koji je prekjučer stigao do nas traži hitnu reakciju jer glad i bolest ne pitaju za slobodne dane, još manje za odgodu do nekih boljih vremena.
Ljubica Šimunović, sve donedavno dobrodržeća gospođa koja je ponosno zagazila u sedmo desetljeće života, doselila je na Rab iz Njemačke. Rodom iz Novske, na radu u Njemačkoj provela je niz desetljeća, a kad se poželjela vratiti, prije 17 godina, ljepota otoka i privlačnost Banjola djelovali su joj upravo onako kako je zamišljala svoj život nakon »gastarbajterstva«.
Odabrana je parcela, velika, na kojoj je sagradila jednaku takvu kuću. No, umjesto da dane provodi u općoj ugodi, u suglasju tijela i unikatne prirode, uočava da »otok ljubavi« ima i poneku anomaliju: velik broj ostavljenih, odbačenih pasa i mačaka.
Pomaže im, a 2009. godine osniva udrugu »Mili« čiji je cilj skrb o živim bićima koje naličje civilizacije koju »uživamo« tretira kao predmete, robu što se kupuje u supermarketima: kad ti dosadi, a ti ju lijepo »frkni« na cestu.
Situacija u kojoj se »Mili« nalazi traži dakle hitnu reakciju: prioritet je spašavanje života, vlasnice Ljubice Šimunović i udomljenih životinja. Bez odgode, odmah danas se prema adresi Banjol 699 treba otputiti netko iz nadležnih gradskih službi kako bi se hitno amortiziralo zatečenu situaciju. Ono što bi moralo uslijediti već sutra, napor je u institucionalnom rješenju problema ostavljenih kućnih ljubimaca na otoku Rabu. Mnogi se naime slažu kako je Ljubica Šimunović s udrugom »Mili« zapravo preuzela ulogu službenog otočnog azila. Jedina je koja sustavno pokušava svojim humanizmom i altruizmom pomoći životinjama, i to do te mjere nesebičnosti da je i sebe samu dovela do egzistencijalnog minimuma. Kad bi se pretvorila u azil, njezina bi se prava, pa tako i na sufinanciranje, bitno promijenila, no tako nešto ona sama nije u stanju napraviti. Idealno bi dakle rješenje bilo da gradske institucije pomognu u organiziranju službenog azila, a da ga, kao što je to i do sada činila, vodi Ljubica Šimunović. U suprotnom, okrene li se glavu od današnjeg stanja, situacija će sasvim sigurno eskalirati, Šimunović i životinje će »kapitulirati«, no Rab problem – neće riješiti.
Naličje turizma
Dvorište Ljubičine kuće se polako pretvara u azil, mnoge ga udruge simpatiziraju, neke i pomažu no dnevne potrebe za prehranu životinja ekstremno rastu tako da ih nekad relativno dobrostojeća kuća Šimunović jedva podnosi, dovodeći i samu vlasnicu na rub egzistencije. Kako se k tome zatekla i u problemu osobnog zdravstvenog osiguranja, muke se po nju i njezinu udomljenu koloniju multipliciraju do prijetećih razmjera.
– Jako je teško, zbrinjavam brojne pse, mačaka je daleko više. Osim na hranu mnogo novca odlazi na lijekove, mačke posebno poboljevaju, te na sredstva za dezinfekciju, higijenu. Na rubu sam egzistencije. Kako bih mogla pomoći životinjama, zapustila sam svoje potrebe. Nemam grijanja, živim u kući koju više ne mogu grijati. Lani su mi dali lož-ulje »na poček«, no kako tih desetak tisuća kuna do danas nisam platila, ove se zime smrzavam. Nije mi jasno zašto ne pomažu, primjerice, turistička zajednica, Rapska plovidba – pa oni žive od turizma. Znate kakva je reakcija turista kad vide što radim za otok, a s druge strane u kakvim uvjetima živim – ogorčeni su na sredinu koja nedovoljno skrbi o ostavljenim životinjama! Nije to ni malo lijepa slika rapskog turizma, istaknula je Šimunović.
Kap u moru potreba
Nije da najbliža okolina u cijelosti od nje i problema odbačenih rapskih životinja okreće glavu, no vrijeme je siromaštva, novac se jako teško nalazi ma gdje ga tražili.
Grad Rab je lani u travnju odlukom o sufinanciranju udruzi Mili pomogao s pet tisuća kuna, no s obzirom na broj životinja koje se nalaze u Banjolu, to je nažalost bila tek kap u moru realnih potreba.
Uz pomoć nekih od udruga, primjerice Eko odreda Rab, uoči božićnih i novogodišnjih blagdana organizirana je velika akcija prikupljanja donacija.
Rabljani su se iskazali kao izuzetno darežljivi ljudi, no makoliko je prikupljena nemala količina novca i direktnih donacija, i to je potrošeno. Mili je i ove godine ušao u proračun – odobreni iznos je 2.900 kuna.
– Susretljiva je gradonačelnica, želi saslušati, no više od ovog iznosa nije u mogućnosti izdvojiti. Ma jasno mi je, no opet apeliram na cijeli Rab: problem odbačenih životinja o kojima samo ja skrbim mora se sustavno rješiti, dodala je Šimunović.
