Snimio Ivica TOMIĆ
Nakon što sam godinama doslovce izgarao od ljutnje na te naše »domaće« spikere koji su striktno izbjegavali dijalekt u eteru, a i do danas krivo izgovaraju brojne goranske toponime i domaće nazive, 2002. godine pokrenuo sam emisiju »Radio Ž'rjoafka« pri Radiju Gorski kotar, govori Grgurić
S Davorom Grgurićem, svestranim Delničanom, zaljubljenikom u svoj zavičaj i njegov jezični izričaj razgovarati je uvijek gušt. Davor pri Radiju Gorski kotar uređuje i vodi višestruko nagrađivanu dijalektalnu etnografsku emisiju »Radio Ž’rjoâfka«, predsjedava Udrugama »Prepelin’c« i »Glazbeni susreti Gorskog kotara«. Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog novinarskog društva, Hrvatske glazbene unije, Kajkavskog spravišča u Zagrebu, Slavenske akademije za književnost i umjetnost, Društva Gorana Rijeka i Slovenskog kulturno-prosvetnog društva »Bazovica«. Uza sve to nastupa na glazbenim festivalima, radi na novom albumu, slika, bavi se kiparstvom i tko bi ga znao što sve ne. No, osnov na kojem počiva sve ono što radi je zavičaj. Njegov primjer potvrđuje da su dojmovi i stavovi koje dijete usvaja u najranijem djetinjstvu presudni za daljnje usmjeravanje u životu.
– Odrastao sam uz djeda i baku po majčinoj strani, koji su bili pravi, »domači« Delničani. Oboje su govorili delničkim kajkavskim, a jako su držali do roda i starine, pa su se čitavo vrijeme sa mnom »pominale po domače«, a posjećivalo ih je svakodnevno u njihovoj »hiše« mnogo starijih, i dedinih i bakinih rođaka i prijatelja. Baku su uglavnom posjećivale bakice kakve danas već rijeđe viđamo, u crnini i s rupcima na glavi, gegajući se uz palicu, i njihovi su razgovori uvijek bili s puno smijeha ali i šapta jer se tu moglo čuti svega, od obiteljskih priča, delničkih anegdota i pošalica, do raznih »bapskih« priča o cuprnicama, starim legendama i slično. Istovremeno je djed u svojoj »radioni«, a bio je vrstan majstor, doslovce je znao popraviti sve, pa još i danas puno delničkih kuća ima garažna vrata, dvorišne ograde i balkonske galendere koje je on izdradio, ugošćivao svoje stare pajdaše, kolege lovce, a njihovi su razgovori pak bili »sočniji«, uz prostije šale, lovačke zgode i prisjećanja na davne delničke dogodovštine. Živo su pričali o partizanima, talijanskoj okupaciji Delnica, Švabama i slično. Sve sam to upijao i očito mi se urezalo za sva vremena, jer su mi kasnije mnogi znali reći da imam »staru dušu«. I kasnije u odrastanju više sam se kretao u društvu odraslih jer su mi razgovori s njima bili zanimljiviji od razgovora s mojim vršnjacima.
Zatajiti i odšutiti
Ono što je, između ostalog, Davora usmjerilo u žestoku »kampanju za očuvanje svega goranskog« jedan je slučajni susret na riječkom Korzu.
Pokretno kulturno dobro
– Drago mi je da me Grad Delnice oduvijek podržavao u projektima koji mi oduzimaju puno vremena i određuju mi život. Tako sam prije 11 godina osnovao Etno-udrugu »Prepelin’c’« kojoj sam u osnovni zadatak nadobudno stavio osnivanje Etnografskog muzeja Gorskog kotara u Delnicama. I do danas sam sabrao oko dvije i pol tisuće predmeta s cijelog goranskog područja, no sada je taj projekt konkretniji jer je Grad Delnice od lani ušao s PGŽ-om u projekt osnivanja tog »zavičajca« tako ću svoju zbirku pokloniti Delnicama na daljnju skrb i javno izlaganje, a pozivam ljude da i ubuduće daruju starine za goranski muzej. Isto tako, stoljetnu pogrebnu delničku kočiju, koju sam prije 11 godina vratio u Delnice, pokazivao sam stručnjacima Konzervatorskog odjela u Rijeci i Ministarstva kulture, i puno lobirao za nju, pa ju je Ministarstvo prije 10-tak dana proglasilo pokretnim kulturnim dobrom, što je rijedak slučaj u okvirima Hrvatske! I nju ću pokloniti u ime »Prepelinca« svome gradu, jer joj je potrebna restauracija, a potom će valjda Grad naći mjesto i da je konačno javno izloži. Osobno smatram da je to najbolje na gradskom groblju, ostakljenu i osvijetljenu, čime bi Delnice dobile još jednu atrakciju, kaže Davor koji već šest godina organizira smotru goranskih uskršnjih nadjeva, sedam »Ivanjske kresnice«, smotru starih ivanjskih običaja u Delnicama, a svake godine organizira i veliku smotru heligonki i instrumentalnih sastava Gorskog kotara. I to uvijek u drugom goranskom mjestu želeći i na taj način Gorski kotar povezati.
– Tijekom studija prava u Rijeci, primjetio sam koliko je mnogo Gorana na Kvarneru. Počelo me ljutiti to što su se redom svi sramili svog govora, pa se, primjerice, uvijek sjetim kad sam na Korzu sreo Delničanku, koja čitav radni vijek putuje i radi u jednoj riječkoj firmi. U Delnicama se redovito »pominamo« po delnički, no na tom Korzu kad je bila u pratnji kolegice s posla, lecnula se kad sam s njom počeo pričati po delnički, i čitav razgovor je ustrajala na književnom, koji joj uopće »ne stoji«. I to su vam Delničani, da ne kažem Gorani! Uvijek spremni zatajiti i odšutiti svoje, iz straha da ne budu ismijani.
Grgurić je nastavio po svome pa je 2002. godine, pri Radiju Gorski kotar, pokrenuo emisiju »Radio Ž’rjoafka«.
– Bilo je to nakon što sam godinama doslovce izgarao od ljutnje na te naše »domaće« spikere koji su striktno izbjegavali dijalekt u eteru, a i do danas krivo izgovaraju brojne goranske toponime i domaće nazive. Osim mene nitko od njih na Radiju ne koristi dijalekt u svom spikerstvu, premda ga dvoje zna, ali ne bi ga javno govorili ni za duplo veću plaću, bojim se. Smetalo me jer se to zvao Radio Gorski kotar, no nije bilo gotovo ničeg goranskog u njegovoj programskoj shemi.
Čuvar svega goranskog
Do danas je Davor za potrebe emisije snimio oko 500 ljudi. Emitirano je oko 780 emisija »Ž’rjoafke«, a u njegovoj se arhivi nalazi nekoliko stotina sati snimljenog materijala.
– Sve to držim doma, da ne propadne i da jednom doniram nekoj ustanovi, jer jedini sam u Hrvatskoj s tako opsežnom dijalektalnom goranskom audio-video zbirkom! Surađivao sam s brojnim etnolozima i dijalektolozima, a i sa svim goranskim osnovnim školama, te me posebno raduje što skoro pa sve škole već godinama imaju dobru volju, radionice i projekte u kojima potiču djecu da govore »po domače«, pišu i pjevaju na materinjem, i istražuju mjesnu povijest. Radeći te intervjue doživio sam svašta – da mi se kazivači rasplaču pod bujicom uspomena, sočno psuju, jedan mi je davnih dana natuknuo i vrlo staro ubojstvo. Snimao sam i ljude na samrti, a najstariji sugovornik mi je imao 102 godine.
Mada uglavnom nastojim da mi kazuju etno teme, puštam da mi pričaju svoja ratna sjećanja, tragediju obitelji, seoske zgode. Sve je to zapravo narodno, goransko. Mnogi moju emisiju smatraju legendarnom, no, i opet, najteže je biti prorok doma; drugdje po Gorskom kotaru me hvale i doslovce nitko nije odbio sjesti pred mikrofon »Radio Ž’rjoafke«, dok sam u Delnicama doživio da je 30-tak ljudi umrlo prije nego sam ih uspio intervjuirati, a godinama su me plašljivo odbijali pod izlikom da se srame i da »kaj bodo lidi rekle« jer će biti ismijani! Delničkim, nažalost, danas govori manje od sto ljudi, u najboljem slučaju! I doslovce sa svakom smrću starih Delničana moj materinji govor odlazi u bespovrat. Zato se trudim pisati i na dijalektu, osvojio sam više nagrada i zbog svoje goranske poezije. Pokrenuo sam i inicijativu da se delnički proglasi kulturnim dobrom.
Samo domaće pjesme
Iz istih je razloga Davor prije 13 godina osnovao i etno bend »’Kej se, kaj se« (Gdje si, što si).
– Ideja je bila da izvodimo moje pjesme »po domače« i da budemo unikatan goranski bend s autorskom glazbom. Trajali smo četiri godine i kroz njega je prošlo 10-tak nadobudnih lokalnih muzičara (jer sam htio da budemo svi Gorani u njemu), no većina se nakon kratkog vremena povukla, jer im je bilo bez veze da stihovi budu domaći. Nisu dijelili moju viziju, da bismo s tim mogli puno postići i da bismo tom glazbom mogli jačati ponos Gorana. Umorio sam se od tih debata na probama, ugasio bend i nastavio sam. Kuma moje kćerke, Lidija Bajuk, dala mi je savjet da se oslonim više na sebe, da svoje pjesme studijski snimim pa ih mogu na gaži izvoditi na matricu, biti neovisniji. Tako sam prve pjesme snimio kod Roberta Grubišića u Adria Recordsu, a zatim sam počeo surađivati s Robertom Funčićem, kod kojeg snimam i danas, a on je i producent mog prvog albuma koji radimo za Dallas Records. Zadnja pjesma koju smo objavili, moj duet »Ča su suzi« s legendarnim Duletom, zbilja se često vrti na radijskim postajama u regiji, jedino me žalosti da Radio Gorski kotar prerijetko izvodi moje pjesme. I tu se opet pokazuje da je najteže uspjeti doma. Moje kolege glazbenici iz Primorja su uvjereni da me tu, doma u Delnicama, nose na rukama i da sam legenda, no to baš i nije tako. Primorci daleko više cijene svoje ljude koji uspiju. Gorani, pogotovo Delničani, radije su skloni potcjenjivanju i ignoriranju, no dovoljno sam jak da to podnesem jer znam da je vrijeme na mojoj strani.
Uostalom, da je Davor slušao delnička kočenja i ono »kaj bodo lidi rekle«, nikad ne bi ni u čemu uspio, a kamo li objavio 10 književnih naslova i skladao pjesme koje dobivaju nagrade.
