Dok ekolog Piršić govori o barbarizmu, a ugledni agronom dr. Prgomet da je vrijedne biljke trebalo adekvatno zbrinuti, gradonačelnik Cresa Jurjako tvrdi da nije bilo mogućnosti da se presade, niti su sva stabla toliko vrijedna da bi se isplatilo presađivanje te se pita ne stvara li netko od toga »slučaj«
CRES » Uklanjanje maslina prilikom proširivanja državne ceste D-100, na dionici od creske ACI marine u smjeru Lošinja, kao što se moglo i očekivati, u javnosti je izazvalo različite reakcije. Creski gradonačelnik Kristijan Jurjako ne drži da se radi o barbarizmu, kako je to protumačio poznati hrvatski ekolog Vjeran Piršić. Njegovoj tezi o barbarizmu na određeni se način priklonio i doktor agronomskih znanosti Željko Prgomet, među ostalim i nositelj kolegija Maslinarstvo na Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču, koji kaže da je često svjedočio slučajevima da građevinari ne mare za adekvatno zbrinjavanje biljaka koje moraju ukloniti radi izvođenja svojih zahvata.
– Oni su čisti građevinari, nije ih briga što i na koji način će se riješiti, dođu s velikim strojevima, poskidaju sve živo, a ne razmišljaju da su se vrijedne biljke mogle adekvatno zbrinuti – smatra Željko Prgomet. Da podsjetimo, naš je list pisao da se radi o nužnom proširivanju ključne otočne prometnice, što ipak ne podrazumijeva da su se zbog toga morale uništiti vrijedne masline među kojima ima primjeraka, prema mišljenju lokalnog stanovništva, starih i stoljeće. Takvi maslinici predstavljali su prirodno bogatstvo i svojevrsnu atrakciju.
Simbol otoka
Izvođač radova GP Krk očito se prema tom otočnom blagu i simbolu Mediterana nije ponašao s osobitom pažnjom. Logično je bilo očekivati da će se masline izvući iz zemlje zajedno s korijenom, što bi omogućilo da se presade na drugo mjesto te da se na taj način nastavi njihov život. Međutim, umjesto da se spasi što veći broj maslina, tek se za manji broj pronašlo rješenje. I to na način da ih je preuzela Udruga maslinara Ulika iz Cresa, ali se radi o maslinama iz prošle godine koje su bile višak prilikom širenja ceste na drugoj dionici od Cresa prema Mergu, koja nema veze s ovim zahvatom.
Kada je o vrijednostima riječ, cijena 60 godina stare masline iznosi više od 30 tisuća kuna pa nije teško izračunati iznos štete i u materijalnom smislu. Šteta je velika, ne samo novčana, nego i simbolična, jer su se stabla maslina mogla zbrinuti na bolji način.
Ni ekolozi ni otočani ne spore da se cesta treba izgraditi i proširiti. Dapače. Poanta je u tome da se prema ovom simbolu Cresa oni koji su to trebali, nisu brinuli na adekvatan način. Pa i na stranicama Turističke zajednice Grada Cresa apostrofiraju da »maslinarstvo na otoku Cresu ima dugu tradiciju, a maslina je uz ovce i bjeloglave supove zasigurno najprepoznatljiviji simbol otoka Cresa«. Gradonačelnik Jurjako pak smatra da se od priče o odbačenim maslinama stvara »slučaj«. – Vjerujem da se svi slažemo da državnu cestu D 100 treba proširiti, a da bi se to učinilo, treba ukloniti stabla. Nažalost, ne mogu se sva stabla, svaki kamen i travka koja se ukloni, sačuvati. Nema ni mogućnosti da se presade, a niti su sva stabla toliko vrijedna da ih se isplati pokušati presaditi.
Grad mogao štošta
Kad sve to znamo, postavlja se pitanje koliko je to stvarno »slučaj« ili netko od toga želi stvoriti slučaj u trenutku kad se cresko-lošinjski arhipelag u projektu produženja pred i posezone Croatia 365 želi pozicionirati kao oaza netaknute prirode, što u stvarnosti i jest – kaže Kristijan Jurjako.
Željko Prgomet potvrđuje kako se presađivanje maslina u ovo vrijeme obavlja uspješno. – Takve sadnice presađujemo i stavljamo u veće kontejnere, njeguju se nekoliko godina pa se lako mogu presaditi. Ovo što je na Cresu učinjeno je i devastacija prostora. Maslina je na Cresu svetinja. Stari maslinari jako paze i na svaki novi izdanak – kaže Prgomet koji se i sam bavi proizvodnjom voća, povrća i sadnog materijala kroz obiteljsko gospodarstvo SKINK d.o.o. iz Rovinja.
Ako već Hrvatske ceste, u čijem su vlasništvu masline, nisu za njih pokazale nikakav interes, nije li ih onda Grad Cres mogao otkupiti ili preuzeti te ih – poput neretvanskih proizvođača mandarina koji su svoje proizvode po simboličnoj cijeni otišli prodavati čak u Čakovec – ponuditi putem internetske ili Facebook stranice na prodaju. Prikupljeni novac mogao se iskoristiti za investiranje u neki gradski sadržaj poput uređenja dječjeg igrališta. Na taj način Grad Cres je mogao spasiti masline, potom ih prodati, prikupljeni novac u nešto uložiti te dodatno promovirati svoj otok s maslinom kao autohtonom i prepoznatljivom biljkom.
