Mladi riječki kipar Juraj Makarun ostvario je značajan međunarodni uspjeh uvrštenjem na prestižnu godišnju izložbu portretnog kiparstva FACE 2026 u Londonu. Njegovu skulpturu »Don Quixote«, odliveni rad u bronci koji istražuje psihološku dubinu i ranjivost kultnog književnog lika, stručni žiri udruženja Society of Portrait Sculptors odabrao je u konkurenciji od nekoliko stotina radova iz cijeloga svijeta.

Ovaj uspjeh stavlja Makaruna u fokus međunarodne likovne javnosti kao jednog od rijetkih hrvatskih predstavnika na ovoj važnoj platformi. Tim povodom razgovarali smo s autorom o procesu nastanka rada te njegovom viđenju položaja kiparstva i figuracije na europskoj umjetničkoj sceni, ali i o riječkoj kulturnoj sceni iz perspektive mladog umjetnika.

Vaša skulptura »Don Quixote« izabrana je među stotinama radova za FACE 2026. Zašto baš Don Kihot?

– To je ideja nepatvorenog zanesenjaka koji vidi i živi nevidljivu zbilju i svaki trenutak osjeća kao mogućnost za čudesan pothvat, dok je okolina tek gruba stvarnost nijemih vjetrenjača. Njega pogoni duh, njih vjetar. Tu je prikazan u trenutku kada i sam za trenutak ugleda krnju stvarnost. Ovaj brončani »Don Quixote« je moj stariji rad tek prošle godine odliven u bronci i bio je spreman za ozbiljno izlaganje i izlazak u javnost.

Autsajder onda i danas

Kako ste pristupili modeliranju lika koji je toliko puta interpretiran u povijesti umjetnosti?

– Lik je modeliran bez temeljitih prethodnih skica i studiozne ikonografske pripreme, iako sam u tom razdoblju bio pod dojmom El Grecova portreta Apostola što je možda donekle utjecalo na određeni spokoj i »mirnoću« lika. Bilo mi je važno izbjeći ponavljanje atributa – kacigu, Sancha Panzu, Rosinantu – i doći do onoga što u liku živo titra. Portret je u početku bio bez imena, lice u glini. Oni koji su portret vidjeli, i bez poznatih atributa, u tom licu prepoznali su Don Quixota.

Polazišna točka bila je jedna konkretna epizoda iz Cervantesova romana – trenutak ranjavanja. Don Quixote pobjeđuje u dvoboju, ali prima udarac koji mu zbacuje kacigu s glave i odsijeca dio lijevog uha. Dodirnuvši golu i ranjenu glavu, na trenutak posumnja u svijet svojih lutanja, u svoje poslanje. Mislim da sam uhvatio taj trenutak. U skulpturi je to ranjeno uho jedina veza s romanom. Sve ostalo je unutarnje, emocionalno, jer svi smo doživjeli ranu i ranjivost, a književni likovi ravnopravno s njihovim autorima. Kad je završeno modeliranje u glini, pušten je da se osuši i popuca. Te pukotine, koje bi u klasičnom kiparskom procesu bile kvalificirane pogreškom i popravljene, ovdje su postale sloj karakterizacije – rasap.

Je li taj lik »viteza tužna lica« u vašoj interpretaciji odraz nekog suvremenog autsajdera ili ste se fokusirali isključivo na psihološki portret?

– On je autsajder onda i danas, jer ga većina tada, a široka bi ga javnost i danas, prozvala tlapljivcem i zgubidanom. Don Quixote je sam po sebi arhetip, tu dioba vremena nema previše utjecaja. Vremena su uvijek približno ista, a masa podjednako glasna i beskorisna. On je bio i ostao groteskno dostojanstven i ne predaje se, zna da je privilegij borbe jedini privilegij života.

Don Quijote je lik koji prkosi vjetrenjačama, ali i zakonima fizike svojom krhkom, izduženom siluetom. Kako ste tu »nemoguću« krhkost balansirali s težinom i otporom materijala u kojem ste radili?

– Svijet je krhak i bezimen u svojoj materijalnoj okorjelosti, a ne naš dični vitez. Vjetrenjače su ga snagom vjetra srušile na pod, ali su kažnjene i ostale su bezimene. Ovdje je bronca zapečatila njegovu ustrajnost i krhkost svakog trenutka. Suprotnosti se ovdje potpomažu, snaga materijala, ovdje bronce, ovjekovječuje osjetljivost tog trenutka. Pukotine su otvorene rane i zovu, gotovo nagovaraju da se u njih zaru prsti i otkrije što je ispod.

Pukotine sa svrhom

Londonska publika izrazito cijeni vještinu modeliranja. Možete li nam reći nešto više o tehničkom procesu nastanka ovog rada od prve skice do finalnog materijala?

– Klasičan proces izrade skulptura u bronci kreće od modeliranja u glini, uzimanja kalupa kako bi se dobio gipsani pozitiv, a koji potom odlazi na lijevanje u bronci, u ovom slučaju u ljevaonicu ALU Zagreb. Jedino odstupanje od standarda bilo je puštanje glinenog modela da se prije kalupa osuši i napuca, pukotine su sa svrhom zadržane u kalupu i prenesene u broncu. Sve to traje dosta dugo i autor ima vremena razmisliti o svakom detalju.

Ovo je velika platforma za mladog umjetnika. Kako vidite daljnji razvoj svoje karijere, planirate li ostati vjerni figuraciji ili vas privlače eksperimentalniji, novomedijski pristupi koje ste također istraživali?

– Figuracija je važan i nezaobilazan način izražavanja, pogotovo spojena s ekspresivnim elementima koji traže granicu postojanja i onoga što uopće možemo imenovati u samoj stvarnosti. Modeliranje onoga što istovremeno jest i što može biti ne isključuje figurativno, od primjerice, apstraktnog. U umjetnosti se dobre tvari prožimaju, a ne isključuju. Kada se oko dovoljno dugo gleda, ono postaje i konveksno i konkavno. Postoje ideje koje itekako zahtijevaju figuraciju, previše toga počiva na figurativnom da bi ono ostalo samo faza u likovnoj umjetnosti. Medij mijenjam kad to diktira početna ideja i završna vizija ili ozbiljnost narudžbe.

Kiparska scena je usitnjena

Osjećate li se kao ambasador nove generacije hrvatskih kipara na međunarodnoj sceni i kakve su reakcije kolega iz Society of Portrait Sculptors na vaš estetski izričaj?

– Nimalo. Kiparska scena je danas veoma usitnjena i zanemarena da bi se koristili tako pompozni pojmovi. Kiparstvo, pogotovo kamen i bronca, zamišljaju vječnost sebi ravnom, a danas je na cijeni brzina i prolaznost, sve je potrošno i služi samo doživljaju trenutka. Reakcije su jako dobre i vidim ozbiljnu mogućnost suradnje u budućnosti. Tamo su izloženi radovi visoke umjetničke kvalitete na svjetskoj razini, radovi su izvedeni u različitim materijalima s puno truda i još više dara.

Kako trenutačno vidite riječku likovnu scenu, koliko je sklona mladim umjetnicima?

– Općenito u Hrvatskoj, a tako i u Rijeci, sve se odvija s birokratiziranom odgodom, što sigurno loše utječe na samo stvaralaštvo i likovnu scenu. Umjetnost ovdje često nastaje iz unutarnjeg poriva, jer velikih vanjskih poticaja nema. No, kulturna scena postoji i ima umjetnika koji se znaju umjetnički izraziti.

O umjetniku

Juraj Makarun rođen je u Rijeci 1997. godine, gdje završava klasičnu gimnaziju nakon koje upisuje kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Skulpture su mu uglavnom izrađene u klasičnim materijalima, s temama animalistike, portreta te sakralne tematike. Uz skulpturu glavna preokupacija mu je film u kojemu se bavi režijom, kamerom i scenografijom.