Uvođenje obaveznog vojnog roka, odnosno temeljne vojne obuke, vijest je o kojoj se mnogo govorilo u javnome i medijskom prostoru; dok su se jedni protivili tome, drugi su tu odluku o vojnoj obuci, koja je nekad bila regularnost koja se morala obaviti, ipak podržavali, naglašavajući koliko je takva vrsta životnog iskustva od koristi za današnje mlađe, one »digitalne« generacije. O toj posve aktualnoj temi iz naše iskustvene zbilje kazališno progovara hit predstava »Vojni rok« Mire Čabraje koja nakon popunjenih gledališta u drugim gradovima 26. svibnja stiže i u riječki Hrvatski kulturni dom na Sušaku. O popularnoj predstavi koja humorno prikazuje sudar vojne discipline i navika digitalne generacije, njezinoj aktualnosti te kazališnom pristupu samoj temi, kao i o kazalištu općenito, razgovaramo s autorom predstave, glumcem, televizijskim i radijskim voditeljem Mirom Čabrajom, osnivačem kazališta La La Land, široj javnosti poznatijim kao voditeljem multimedijalne emisije Špica.

Kako ste došli na ideju za predstavu »Vojni rok«; je li se ideja za predstavom javila nakon što se pojavila vijest o uvođenju vojnog roka u nas ili prije toga, u jeku opće militarizacije i geopolitičkih napetosti?

– Na ideju za predstavu »Vojni rok« došao sam u trenutku kada sam prvi put na vijestima čuo informaciju o ponovnom uvođenju vojnog roka kod nas. Već tada sam donio odluku da želim raditi tu predstavu, iako u tom trenutku još nisam znao s kim ću je stvarati ni kada će biti spremna za izvedbu. U vrlo kratkom roku okupio sam tim, i to mali tim velikih ljudi. Dramaturg predstave je Leon Zrile, a uz mene na pozornici igra i glumac Domagoj Nižić. Tijekom svojih deset godina karijere uvijek sam se trudio pratiti aktualne društvene teme i obrađivati ih na različite načine. Dok sam radio kazalište za djecu, birao sam teme koje su kroz edukativan pristup progovarale o važnim društvenim pitanjima, a danas se trudim i kroz komediju govoriti o aktualnim temama. Predstava »Vojni rok« nastala je upravo iz potrebe da o ozbiljnim i osjetljivim društvenim pitanjima govorimo na zabavan, satiričan i publici blizak način. Naš pristup temelji se na humoru, ali humoru koji otvara prostor za promišljanje i razgovor o stvarima koje nas danas okružuju – od militarizacije društva do osjećaja nesigurnosti i generacijskih razlika u pogledu na vojni rok i suvremeni svijet.

Kakav je režijski i dramaturški pristup ovoj temi koja je dio naše svakodnevice?

– Pristup mene i mog tima ovoj temi bio je prije svega usmjeren na to da progovorimo o jednoj potpuno realnoj situaciji što se događa kada osoba iz generacije društvenih mreža, digitalnog načina života i drukčijih vrijednosti dobije poziv za služenje vojnog roka. Upravo iz tog sudara dvaju svjetova nastaje i glavni sukob predstave. S jedne strane imamo mlađu generaciju koja odrasta u potpuno drukčijem društvenom kontekstu, a s druge generaciju koja je navikla na vojni režim, disciplinu i neke tradicionalnije životne vrijednosti. Dramaturški proces razvijao se organski. Ja sam postavio osnovni koncept predstave, napisao kostur priče, određene monologe i tematske smjernice, a potom je dramaturg Leon Zrile vrlo vješto i precizno razradio cijeli komad te mu dao dodatnu strukturu i dinamiku. Zajednički nam je cilj bio da tekst zadrži autentičnost svakodnevnog govora i situacija, ali i da kroz humor i satiru otvara ozbiljna pitanja o društvu u kojem živimo.

Rušenje četvrtog zida

Što se tiče režijskog pristupa, oslanjao sam se na poetiku koju razvijam već kroz svoje prethodne autorske projekte za odraslu publiku, a to podrazumijeva snažnu interakciju s publikom i svjesno rušenje takozvanog četvrtog zida. Htjeli smo izbjeći klasičnu distancu između gledatelja i glumca te stvoriti osjećaj da je publika aktivni sudionik same situacije. Upravo ta neposrednost i komunikacija s gledateljima nešto je po čemu su naši projekti već prepoznatljivi. Režijski smo težili dinamičnom kazališnom izrazu, u kojem humor nije sam sebi svrha, nego alat kojime publika lakše ulazi u temu i prepoznaje vlastite stavove, iskustva i generacijske razlike. Važno nam je bilo da se ugodno osjeća i publika koja redovito dolazi u kazalište, ali i oni koji možda prvi put gledaju ovakav tip predstave. Mislim da je upravo zbog tog iskrenog i otvorenog pristupa predstava pronašla put do publike, to jest ljudi se u njoj mogu prepoznati, nasmijati, ali i zapitati o temama koje su danas dio naše svakodnevice.

Kako piše u opisu, predstava tematizira sudar vojne discipline i digitalne generacije; je li to zapravo pokušaj prikaza generacijskog sraza, one digitalne generacije koja se posve udaljila od nekih običaja, od onoga što se smatra »punim« odrastanjem, a time i od nekih vrijednosti, odnosno je li to intencionalno suprotstavljanje dviju krajnosti – vojnog roka kao znaka tradicije i novih generacija kao znak stanja suvremenosti?

– Predstava definitivno progovara o sudaru vojne discipline i digitalne generacije, a upravo su likovi influensera Krešimira i narednika Jure građeni kao potpune suprotnosti. U tim razlikama i kontrastima zapravo nastaje najveći dio komedije, ali i ono što predstavi daje društvenu relevantnost.

Na temelju njihova odnosa pokušali smo prikazati generacijski sraz koji danas vrlo jasno postoji u društvu. S jedne strane imamo generaciju koja odrasta uz društvene mreže, digitalizaciju, TikTok, Snapchat i potpuno drukčiji način komunikacije i života, a s druge strane vojni sustav koji simbolizira disciplinu, hijerarhiju, tradiciju i neka starija životna pravila. Mislim da smo u prikazu tog generacijskog sudara uspjeli upravo zato što publika jako dobro reagira na oba lika i njihove međusobne odnose. Zanimljivo je da se gledatelji, ovisno o generaciji i životnom iskustvu, prepoznaju u različitim aspektima predstave. Često nakon izvedbi dobivam komentare kako je lik Krešimira nekoga podsjetio na sina, unuka ili mlađe članove obitelji, dok se starija publika vrlo lako poistovjećuje s narednikom Jurom, njegovim načinom razmišljanja i pogledom na disciplinu i životne vrijednosti. Mislim da je upravo to najveća vrijednost predstave, jer ona ne nudi jednostavne odgovore niti zauzima stranu, nego kroz satiru i komediju otvara prostor koji omogućuje da se publika nasmije, ali i prepozna koliko su današnje generacijske razlike postale dio naše svakodnevice.

Uz samu aktualnost, zašto baš ova tema i zašto baš ova predstava? Je li to (možda) vaš način da aktualizirate kazalište, privučete širu publiku i pokažete da i društvena satira, ako je kvalitetno napravljena, može privući velik broj publike koja izlazi iz gledališta zadovoljna i nasmiješena?

– Ova tema odabrana je praktički u trenutku kada sam prvi put čuo vijest o mogućem povratku vojnog roka. Već tada sam imao osjećaj da bi upravo takva predstava mogla biti prepoznata od publike jer se bavi nečim što je ljudima blisko, aktualno i o čemu svi imaju neko mišljenje. Upravo ta neposredna povezanost sa stvarnim životom bila mi je glavni motiv za rad na predstavi. Definitivno, ovo je i moj način da aktualiziram kazalište i približim ga široj publici. Ne samo publici koja redovito odlazi u kazalište, nego i ljudima koji možda nikada nisu gledali predstavu, ali ih je sama tema zainteresirala dovoljno da kupe kartu i dođu pogledati o čemu se radi. I upravo je to ono što me posebno veseli…Nakon dosadašnjih izvedbi, uključujući tri rasprodana Kina SC u Zagrebu i više od tri tisuće gledatelja, dobili smo puno komentara ljudi koji inače ne odlaze u kazalište, ali su kroz ovu predstavu otkrili jedan drukčiji, njima blizak i pristupačan kazališni izraz.

Kazalište danas mora komunicirati s vremenom u kojem živimo i s publikom kojoj se obraća. Kada se aktualnoj temi pristupi iskreno, suvremeno i uz dobru dozu humora i satire, vjerujem da kazalište može dosegnuti velik broj ljudi i postati relevantno i izvan klasičnih kazališnih okvira. Upravo zato smatram da društvena satira, ako je kvalitetno i pametno postavljena, može istovremeno nasmijati publiku, ali i otvoriti prostor za razmišljanje.

O kvaliteti same predstave ipak najviše govori publika i njezine reakcije. Ono što mogu sa sigurnošću reći jest da ljudi iz predstave izlaze nasmiješeni, puni dojmova i vrlo često nastavljaju komunikaciju s nama putem društvenih mreža, dijeleći svoje dojmove i iskustva. To nam potvrđuje da je predstava uspjela ostvariti kontakt s publikom i izvan same kazališne dvorane. Također, predstavu smo popularizirali upravo pomoću društvenih mreža. Ja pripadam generaciji koja razumije način na koji digitalni sadržaj danas funkcionira i znao sam kako približiti predstavu publici kroz kratke formate, humor i komunikaciju koja je ljudima prirodna i bliska. Mislim da je upravo spoj aktualne teme, suvremenog pristupa promociji i interakcije s publikom pridonio tome da predstava vrlo brzo postane prepoznata i tražena.

Zajednička energija

Što onda riječka publika može očekivati od predstave?

– Riječka publika definitivno može očekivati sat i pol odlične zabave, jako puno smijeha i veliku količinu interakcije s njome. Predstava je vrlo dinamična i brza, tako da gledatelji od samog početka postaju dio cijele atmosfere i priče koja se događa na pozornici. Nakon dvadesetak izvedbi još uvijek me iznenađuje činjenica da se publika tijekom gotovo cijele predstave neprestano smije. To je nešto što kao izvođač nisam često doživio u toj mjeri i upravo je taj osjećaj zajedničke energije između publike i nas na sceni ono što ovu predstavu čini posebnom. Ljudi prepoznaju iskrenost i humor koji proizlazi iz stvarnih situacija i odnosa među likovima. Upravo zato publika vrlo lako ulazi u svijet predstave, prepoznaje sebe ili ljude iz svoje okoline i reagira spontano, što svaku izvedbu čini drukčijom i posebnom. Meni osobno taj osjećaj tijekom izvedbe teško je opisati riječima. Kao izvođač mogu samo reći da sam sretan što imam priliku raditi predstavu koja kod publike izaziva toliko pozitivne energije i reakcija. Upravo zbog toga vjerujem da će i riječka publika iz kazališta izaći nasmijana, puna dojmova i dobre atmosfere.

Kad govorimo o predstavi, kazalištu i publici općenito, nameće se još jedno pitanje glede publike, recipijenata; mislite li da je današnja publika željna i nečeg drugog u kazalištu, nečeg tematski bližeg njima, odnosno bližeg jeziku svakodnevice, a možda u tom smislu i kazališta bržeg u obradi tematski aktualnog i relevantnog?

– Prema primjeru predstave »Vojni rok« jasno je da publika danas ima želju i potrebu konzumirati sadržaj koji je aktualan, relevantan i tematski blizak njihovoj svakodnevici. Reakcije publike i pune dvorane pokazale su nam da ljudi žele gledati predstave u kojima prepoznaju društvo u kojem žive, probleme, generacijske razlike i teme o kojima se svakodnevno govori. Kao akademski glumac i dalje smatram da kazalište treba biti prostor u kojem ima mjesta za sve – od klasika do suvremenih autorskih projekata i aktualnih društvenih tema. Upravo je raznolikost ono što kazalište čini važnim i živim medijem. Međutim, mislim da današnja publika posebno reagira na predstave koje govore jezikom njihove svakodnevice i koje na brz, dinamičan i suvremen način obrađuju teme koje ih se direktno tiču.

Na hrvatskoj kazališnoj sceni ne nedostaje komedija, ali možda ponekad nedostaje upravo aktualnog sadržaja o kojem te komedije progovaraju. Publika danas želi doći u kazalište, dobro se zabaviti, nasmijati i opustiti, ali istovremeno želi osjetiti da predstava komunicira s vremenom u kojem živimo. Mislim da smo upravo to uspjeli postići predstavom »Vojni rok«. Ljudi vole predstave u kojima se mogu poistovjetiti s likovima i situacijama, u kojima prepoznaju sebe, svoju obitelj ili društvo koje ih okružuje. Upravo zbog toga publika tako dobro reagira na ovu predstavu. Reakcije gledatelja i interes za predstavu pokazali su nam da postoji velika potreba za kazalištem koje je aktualno, komunikativno i blisko publici, a istovremeno kvalitetno i zabavno.

Govori li o želji (i) za takvim kazalištem i recepcija kazališta koje vi zastupate i onakvo kakvo vi radite? Kakve su reakcije na predstave La La Landa i na ono što donosite na daskama koje život znače?

– Od samih početaka svoje karijere, još prije akademije, dok sam radio kao animator i vodio radionice za djecu, uvijek sam nastojao osluškivati publiku i razumjeti što ih zanima, što ih pokreće i na koji način žele sudjelovati u sadržaju koji im nudimo. Već tada mi je bilo važno stvarati programe i teme koje su ljudima bliske, relevantne i u kojima se mogu prepoznati. Danas, kroz večernje komedije koje radim već nekoliko sezona, trudim se publici ponuditi kazalište koje je suvremeno, komunikativno i drukčije u pristupu. Ne mislim pritom da izmišljamo nešto što publika nikada prije nije vidjela, nego da poznate kazališne elemente pokušavamo približiti ljudima na svježiji i neposredniji način. Trebalo mi je vremena da kroz vlastiti rad shvatim kakvo kazalište želim stvarati, a danas mogu reći da se definitivno pronalazim upravo u ovakvom obliku autorskih predstava. Aktualne teme, interakcija s publikom i rušenje četvrtog zida postali su nešto što publika povezuje s mojim predstavama i što, prema reakcijama koje dobivamo, ljudi zaista vole. Upravo zato taj pristup nastojim njegovati iz projekta u projekt jer se pokazalo da postoji velika publika za takvu vrstu kazališta: publika koja želi biti uključena, koja želi osjećaj neposrednosti i koja želi da kazalište komunicira s njihovom svakodnevicom.

Kroz La La Land imam slobodu stvarati predstave onako kako ih osjećam i zamišljam, i zbog toga sam sretnik. A još sam sretniji kada vidim da takvo kazalište ima svoju publiku. Reakcije nakon predstava često iznenade čak i mene, od energije u dvorani do komentara i poruka koje dobivamo nakon izvedbi. Kada poslije pogledam snimke, storyje i objave publike na društvenim mrežama, mogu zaključiti samo jedno: ljudi iz naših predstava odlaze zadovoljni, prepričavaju ono što su gledali, dijele svoje dojmove i vrlo često se vraćaju ponovo, bilo na istu predstavu ili na neki novi projekt. Mislim da je upravo to najveća potvrda da kazalište koje radimo pronalazi svoj put do publike.

Zemlja mogućnosti

Je li sa svime time što smo spomenuli kako povezan i sam naziv kazališta – La La Land; u kakvu zemlju vodite gledatelje?

– Naziv kazališta La La Land nastao je još 2016. godine, kada sam kao student druge godine Akademije odlučio otvoriti svoje privatno kazalište i krenuti stvarati predstave za djecu. Već tada sam razmišljao o tome da naziv treba predstavljati mjesto u kojem je sve moguće – jedan prostor mašte, slobode i igre. Upravo iz te ideje nastao je La La Land. U početku mi je najvažnije bilo stvoriti prostor u kojem djeca mogu biti ono što jesu – zaigrana, spontana, vrckasta, gdje mogu sudjelovati, reagirati, pa čak i pogriješiti bez osjećaja pritiska ili distance koju kazalište ponekad zna imati. Htio sam da kazalište bude mjesto iskustva, komunikacije i slobode, a ne samo klasično gledanje predstave iz publike.

Nakon pet godina rada isključivo s predstavama za djecu krenuo sam stvarati i predstave za odrasle, ali sam zapravo zadržao isti temeljni princip rada. I danas, kroz večernje komedije, publiku pokušavam odvesti u jedan prostor u kojem se mogu opustiti, prepustiti atmosferi i na trenutak maknuti od svakodnevice i svega što ih opterećuje. Na neki način, La La Land je i dalje ostao »zemlja u kojoj je sve moguće«, samo što danas u nju ne vodimo samo djecu nego i odrasle. Vodimo ih na sat i pol vremena u svijet humora, igre i opuštanja, u kojemu mogu zaboraviti svakodnevne probleme i jednostavno uživati. I mislim da je upravo to jedna od najljepših stvari koje kazalište može pružiti publici.

Koja je onda, prema vama, uloga kazališta danas?

– Po meni je uloga kazališta danas prije svega da progovara o aktualnim temama, da propituje društvo, provocira razmišljanje i na određeni način kritizira stvarnost u kojoj živimo. Kazalište bi trebalo biti živ prostor komunikacije s publikom, prostor koji osjeća vrijeme u kojem nastaje i koji publici pruža ono što joj je u određenom trenutku blisko, potrebno i relevantno. Iako su moje predstave prvenstveno komedije, trudim se da one uvijek imaju i dublji sloj. Humor i zabava jesu važni, ali često kroz te komične situacije i satire pokušavamo poslati i određenu poruku. Ono što me posebno veseli jest kada publika nakon sat i pol smijeha i zabave prepozna upravo taj drugi sloj predstave – onu skrivenu misao ili komentar društva koji možda nije odmah vidljiv na prvu.

Takvi trenuci su mi možda i najdraži, jer tada vidim da predstava nije ostala samo na razini zabave, nego je kod publike otvorila i neko pitanje, emociju ili razmišljanje. Mislim da upravo u tome leži snaga kazališta da istovremeno može zabaviti, povezati ljude i potaknuti ih da na trenutak zastanu i promisle o sebi i svijetu oko sebe. Zato se trudim da kazalište koje stvaram uvijek bude komunikativno, aktualno i iskreno prema publici. Vjerujem da publika danas prepoznaje autentičnost i da želi predstave koje imaju energiju, stav i razlog zašto postoje. Upravo takvo kazalište želim raditi i u budućnosti.

Na ovo sve nadovezuje se i pitanje koliko je uopće teško samotno opstati na umjetničkoj sceni i donijeti neku novinu?

– Što se tiče opstanka na umjetničkoj sceni, moram priznati da meni osobno to nikada nije predstavljalo problem u smislu motivacije, jer kada radiš za sebe i stvaraš nešto svoje, onda znaš da se svaki trud, svaka minuta rada i svaka žrtva dugoročno isplate. U samostalnu priču nezavisnog kazališta krenuo sam već s 21 godinom i naravno da je tijekom tih deset godina bilo izazova, nesigurnih trenutaka i teških odluka. Međutim, danas, s odmakom od deset godina, mogu reći da tijekom upisa Akademije nisam mogao ni zamisliti da ću jednog dana imati vlastito kazalište koje puni dvorane diljem Hrvatske i da ću živjeti od posla koji zapravo nikada nisam doživljavao kao posao, nego kao poziv i način života. Upravo zato osjećam veliku zahvalnost prema publici koja prati i podržava sve što radimo.

Utabanim (kazališnim) putem

Osim što vodite Špicu, izvodite predstave, vodite kazalište La La Land, čime se još bavite, postoji li ideja za neki sljedeći projekt?

– Osim što sam trenutačno najaktivniji kroz kazalište, predstave i subote na zagrebačkoj Špici, paralelno se bavim i marketingom te radom na društvenim mrežama za određene klijente. Budući da sam već više od sedam godina aktivan u digitalnom prostoru, s vremenom sam razvio osjećaj za stvaranje sadržaja koji može doprijeti do publike i postati viralan. Drago mi je što su to prepoznali i neki klijenti s kojima danas surađujem. Kad god uspijem pronaći slobodno vrijeme, najviše ga volim provoditi putujući. Kod mene sve funkcionira po principu puno rada pa nagrada u obliku putovanja. Nakon toga se vratim, ponovo radim i stvaram nove projekte, a onda opet slijedi neko novo putovanje. To mi je način da napunim baterije, maknem se iz svakodnevice i vratim se poslu s novom energijom i inspiracijom.

Što se tiče budućih projekata, uspjeh predstave »Vojni rok« i rasprodane dvorane definitivno su mi dodatni poticaj i motivacija za razmišljanje o tome što dalje stvarati. Već smo u procesu pisanja nove komedije, a trenutačno razvijam i dva nova kazališna projekta koja bih volio uskoro predstaviti publici. U svakom slučaju vjerujem da će, koji god projekt odabrali, biti prirodan nastavak repertoara i kazališnog smjera koji gradimo kroz La La Land.