Gostovanje nagrađivanog češkog pisca kongoanskih korijena Tomaša Zmeškala na književnom festivalu Naklade Ljevak »Europea u Dvorištu« gdje je predstavio svoja dva romana objavljena kod ovog izdavača – »Ljubavno pismo klinopisom« i »Životopis crno-bijeloga janjeta« – izazvalo je velik interes čitatelja i medija. Takvo zanimanje publike ne iznenađuje, budući da je kritika Zmeškala proglasila nasljednikom Jachyma Topola i Bohumila Hrabala, a njegov je debitantski roman »Ljubavno pismo klinopisom«, koji opisuje Čehoslovačku iz fragmentarene, postmoderne perspektive, odmah po objavljivanju 2008. godine proglašen književnim događajem godine.

Pisac egzotične biografije rođen je u Pragu 1966. godine u miješanom braku majke Čehinje i oca Kongoanca.

– Moj je otac politolog i početkom šezdesetih borio se za neovisnost Konga pa ga je Patrice Lumumba poslao u Čehoslovačku da tamo isposluje službeno priznaje neovisnog Konga. U Pragu je tako sreo moju majku, no nakon moga rođenja odlučio se vratiti u Kongo. Ja sam tako odrastao bez oca u Čehoslovačkoj, u doba rigidne komunističke ideologije koja je bila sjajna meta mom buntovničkom kriticizmu – počinje Zmeškal sa svojom biografijom koja je značajno odredila njegov rukopis. U svojim romanima tematizira češku stvarnost u drugoj polovici 20. stoljeća, kad je u svojim formativnim godinama.

Mračno lice sedamdesetih

– Ne može se uspoređivati sistem u Čehoslovačkoj i u Jugoslaviji. Mi smo na vas uvijek gledali kao na zapad, odgovorio je Zmeškal na pitanje moderatorice Ivane Simić Bodrožić da usporedi dva lica socijalizma, sistema koji predstavlja zajedničku povijesnu baštinu i Češke i Hrvatske.

– Sedamdesete su u Čehoslovačkoj imale mračno lice. Svi kvalitetni češki pisci i filmaši bili su ili protjerani, ili im je bio zabranjen rad, pa se s ironijom može reći da je tadašnja politička elita imala jako dobar ukus jer je zabranila najbolje, kazao je Zmeškal koji se u svojim djelima intenzivno bavi razlikom između rasizma i konformizma.

– Nakon liberalnih težnji početkom šezdesetih i sovjetske okupacije 1968., vratili su se na vlast rigidni neostaljinisti, potisnuta je svaka kreativnost i zavladao je sveopći društveni konformizam. Sve drugačije postalo je tuđe i neprijateljsko. A to je primarno posljedica neznanja i konformizma ljudi, a ne rasizma, mišljenja je češki autor.

»Životopis crno-bijeloga janjeta« stoga nije politički roman i ne progovara o rasizmu, već o predrasudama prema drugačijim ljudima. S tim se predrasudama u romanu suočavaju blizanci crne boje kože u komunističkom Pragu sedamdesetih i utoliko je ovaj roman autoreferencijalan. Književna kritičarka i urednica Jadranka Pintarić osvrnula se na centralni lik romana, kontroverznu baku koja odgaja dvoje crnih unuka i koja im daje bezuvjetnu ljubav, a u djetinjstvu je, smatra ona, najvažnije dobiti beskrajno mnogo ljubavi, što je jedini preduvjet da djeca poslije mogu preživjeti sve u životu.

Suptilna kritika

Snažan okvir za oba njegova romana je povijesno razdoblje, no u njegovim djelima koja su već proglašena klasicima, nema političkog razračunavanja – on kritiku društva donosi suptilno i posredno.

Govoreći o nastanku prvoga romana, Zmeškal je priznao da je za njega bio presudan desetogodišnji boravak u Londonu gdje je upoznao sve predrasude koje Britanci gaje prema Česima i obrnuto. Kada se nakon pada komunizma vratio u domovinu, vrlo jasno je vidio besmislenost nekih tamošnjih običaja i shvaćanja.

 – Nakon nekog vremena, međutim, dogodilo se ono čega sam se i bojao, a to je da sam se i ja prilagodio i postao manje kritičan. Od svega je ostalo samo »Ljubavno pismo klinopisom«, rekao je Zmeškal koji je prije dvije godine napisao roman »Sokrat na ekvatoru« inspiriran posjetom ocu i rodbini u Kongu. Danas živi u Pragu i radi kao srednjoškolski nastavnik engleskog jezika, prevodi i piše.