Novi roman Zorana Ferića “Balada o sretnoj osobi” predstavljen je u petak navečer na Vrisku u velikom timu – uz autora, o knjizi su govorili redatelj Rajko Grlić i književna kritičarka Jagna Pogačnik, dok je razgovor vodio Drago Glamuzina. Pred potpuno punom dvoranom Ferić je govorio o romanu koji je počeo pisati prije više od dvadeset godina, ali mu se tijekom godina više puta vraćao i od njega odustajao.

Razlog je, rekao je, između ostalog bila osjetljivost teme.

U središtu romana je Zuzi, djevojka sa sindromom Down koja do 29. godine živi izolirana u kući na Rabu.

Nakon smrti oca, majka je prvi put izvodi među ljude, čime započinje njezin susret sa svijetom izvan obiteljskog doma.

“Nedostajalo mi je istraživanja, iskustva, a možda mi je nedostajalo i hrabrosti za to”, svoje je oklijevanje obrazložio pisac.

Tri ishodišta

Roman, kazao je, ima tri ishodišta. Prvo je priča koju mu je prije dvadesetak godina ispričala profesorica i prevoditeljica Snježana Usić. Riječ je o djevojci sa sindromom Down koja je bila zatvorena u stanu i za koju ljudi iz njezine sredine praktički nisu znali.

“Oni mlađi ne znaju, a ovi stari se prave da ne znaju ili ne misle o tome. Takve osobe su naprosto izbrisane”, rekao je.

Drugo ishodište je njegova sestrična Lana, kojoj je roman posvećen, a koja je cijeli radni vijek radila s osobama s intelektualnim teškoćama, među kojima su i osobe sa sindromom Down.

Tako je imao priliku provesti jedno ljeto s njom i dvjema djevojkama sa sindromom Down, njezinim gošćama u kući na Rabu.

“Naravno da u ovom romanu ima jako puno njenog iskustva i njenih priča”, objašnjava i dodaje da joj je nakon dovršetka rukopisa poslao knjigu na čitanje – želio je, kaže, napisati knjigu o njezinu poslu i onome na što je bila spremna.

Treće ishodište bila je poezija Ivančice Tadej, autorice sa sindromom Down. Ferić je prije petnaestak godina prisustvovao promociji njezine zbirke poezije, a jedna od njezinih pjesama postala je moto “Balade o sretnoj osobi”. “Ostao sam zapanjen kako je to dobro. I kako je to potresno. Kako je potresna svijest ljudi koji osjećaju da nisu kao drugi”, rekao je Ferić.

Zuzin glas kroz poeziju

Poezija je važan dio romana. Zuzi pjesme piše još dok je zatvorena u kući, a nastavlja ih pisati i nakon što izađe u svijet. Ferić je pritom napravio izbor koji je Jagna Pogačnik izdvojila kao jednu od najvažnijih karakteristika knjige: Zuzi nije klasična pripovjedačica romana u prvom licu, nego svoj glas dobiva kroz pjesme.

Pokušati ući u njenu perspektivu i iz te perspektive pisati pjesme, hrabra je odluka, naglašava Pogačnik. Prema njezinu čitanju, upravo su pjesme jedan od ključnih elemenata romana. Štoviše, smatra da bi se, kada bi ih se izdvojilo iz konteksta romana, od njih mogla sastaviti i zasebna zbirka poezije.

Teška tema i laka naracija

Jednu od glavnih karakteristika romana izdvojio je i Rajko Grlić. Govoreći kao redatelj, a ne književni kritičar, rekao je da su mu Ferićevi romani među najbližim hrvatskim romanima

. Posebno ga privlači način na koji Ferić pripovijeda.

“On ima jednu takvu lakoću pričanja – da duboko nesretne priče priča kao da priča o, naprimjer, ljubavnoj vezi na Havajima”. Govorio je i o sažetosti Ferićeva pisanja te važnosti uredničkog rada. “Literatura koja izlazi iz tebe sažeta je, ima svoj smisao, ne razbacuje se riječima«, rekao je Grlić.

Pogačnik je također istaknula taj kontrast između zahtjevne teme i lakoće pripovijedanja. Smatra da je upravo zbog teme i načina na koji je napisan roman bio književno rizičan, ali da se Ferić s tim rizicima uspješno nosio.