Zoran Ferić jedan je od onih pisaca čiji se rukopis prepoznaje gotovo odmah po crnom humoru, groteski, ironiji i stalnom žongliranju između stvarnosti, ljudske muke i mogućnosti nekog drukčijeg života. Njegovi su likovi često suočeni s bolešću, smrću, tijelom, starenjem, seksualnošću i drugim onim što bismo najradije sakrili od pogleda, ali Ferić ih nikada ne promatra samo kroz njihovu tamu. U novom romanu »Balada o sretnoj osobi« taj je prepoznatljivi Ferićev svijet ipak dobio drugačiji ton.

Ovo je jedan od njegovih najnježnijih romana, priča u kojoj su dobrota, suosjećanje, požrtvovnost i potreba za ljubavlju snažne pokretačke sile. Istodobno, riječ je o romanu koji nije nastao iz njegova vlastitog iskustva. Ferić je u njega ušao kroz iskustva drugih ljudi, priču koju je čuo od prijateljice, atmosferu otoka i vlastitu imaginaciju, pokušavajući razumjeti svijet djevojke Zuzi, osobe s Downovim sindromom koja je dvadeset pet godina živjela izolirana od vanjskog svijeta. Roman je tako i svojevrsni iskorak u nepoznato, pokušaj da se uđe u svijest drugoga i progovori iz perspektive koja autoru nije osobno iskustvena.

GERONTOSCENCIJA

»Baladu o sretnoj osobi« pisali ste više od dvadeset godina. Što vas je toliko dugo zadržalo uz tu priču, jeste li čekali da roman sazrije ili ste morali sazrijeti za njega?

– Roman sam zamislio i napisao nekoliko poglavlja prije tih dvadesetak godina, ali onda nisam imao inspiracije za dalje. Znao sam o čemu želim pisati, znao sam i što želim tom pričom, ali falila mi je sama priča. Što sada s tom djevojkom koja je nakon 25 godina konačno izašla iz svoje kuće na rivu svoga gradića. Naime, obično imam nekoliko projekata i na početku ne znam koji ću od njih razraditi u roman ili zbirku priča, a istovremeno imam potrebu da to napišem. Tako je bilo i s romanom »Putujuće kazalište«, koji sam kao obiteljski roman, točnije roman o obiteljskoj tragediji zamislio kad mi je bilo dvadeset i pet godina, a završio s pedesetak. Svašta se moralo još dogoditi u mom životu da bi »Putujuće kazalište« došlo svome kraju. Tako je bilo i s Baladom. I točno je, možemo to nazvati sazrijevanjem teksta, sazrijevanjem autora, ili i jednog i drugog. A možda sam konačno izašao iz adolescencije i uputio se prema gerontoscenciji. Anić i AI kažu da riječ ne postoji, ali neka je.

Foto Davor Kovačević

U romanu nema nijednog autobiografskog elementa. Je li bilo neobično, nakon toliko godina, pisati nešto što je potpuno izvan vlastitog iskustva?

– Da, bilo mi je i neobično i teže jer sam morao ući u lik koji mi je potpuno stran. Ne samo da mi je strana svijest osobe sa sindromom Down, nego još i dodatno osobe koja je bila zatvorena 25 godina. To je neka vrsta umekšane priče o Casparu Hauseru, o mladiću koji je godinama bio zavoren u kući bez dodira s vanjskim svijetom, o kojemu je Werner Herzog snimio film, a Peter Handke napisao dramu Kaspar. Za razliku od Caspara Hausera koji jedva govori, Zuzi, moja junakinja, se odlično snalazi s jezikom i piše poeziju. I kroz tu poeziju mi vidimo njen unutrašnji svijet, ali i kako ona vidi vanjski svijet s kojim se suočila poslije tih 25 godina. Sad mi je palo na pamet da je možda i film o Casparu Hauseru, priča koja mi je bila toliko strašna da je nisam uspio odgledati do kraja, nesvjesno utjecao i na moj izbor teme. Priču o toj djevojci čuo sam, naime, od prijateljice na Rabu, profesorice i prevoditeljice Snježane Husić i u prvi mah me užasnula. Na kraju je ispalo da sam napisao, ne samo umekšanu verziju, nego i neku antikasparsku priču koja ipak čuva svoj osnovni element: zatvorenost i izolaciju.

Ovo je, čini se, jedan od vaših najnježnijih romana. Jeste li kao pisac s godinama postali nježniji ili je tema jednostavno zahtijevala da skinete dio svog prepoznatljivog, grotesknog i satiričnog oklopa?

– Ne bih rekao da su groteska i satira samo moj oklop, istovremeno to je potreba da se meni samome, ali i čitateljima pruži nekakav uvid u prirodu čovjeka i svijeta. A treba reći i da izvor nesreće mojih likova nije samo ljudsko zlo, nego najčešće nesreće i bolesti koje onda izazivaju i ljudske reakcije i patnju. U ovome romanu stvarno postoji i nježnost, odnos glavne junakinje defektologinje prema Zuzi, djevojci sa sindromom Down kojoj su u relativno kratkom vremenu umrli roditelji i s kojom se zbližila njegujući njenu bolesnu majku na samrti. Ali, i sama Zuzi ima i neke svoje ispade sebičnosti i možda zloće, ona nikako nije idealizirani lik žrtve, nego osoba sa svojim prohtjevima, mušicama i osobnošću. Barem sam je tako zamislio.

HUMOR I ŽIVOT

Koliko je humor važan čovjeku kada mu je najteže?

– Humor je u teškim situacijama često ljekovit i nekakav psihološki ventil koji nam nerijetko pomaže da ne poludimo. U ratovima, zatvorima, sibirskim logorima, ludnicama i drugim bolnicama nalazimo i taj ljekoviti humor, kao i na sprovodima. Na primjer, kad je počela tragična i zločinačka opsada Sarajeva, kad su minobacačke granate i snajperi ubijali ljude po ulicama, pojavio se odjednom i niz viceva o opsjednutom gradu i ljudima u njemu. Bio je to otpor smijehom. Smijeh nam pruža drugačiju perspektivu koja razblažuje tragediju. To su znali još i stari Grci pa su uz tri tragedije, tragične trilogije, prikazivali i jednu komediju. I kasnije književna razdoblja nude nam i neke kombinacije jednog i drugog, kao što su tragikomedije, farse ili groteske.

Foto Davor Kovačević

Rekli ste da su vam najvažnije teme ljubav i smrt. Zvuči jednostavno, ali između te dvije riječi stane život. Zašto su zanimljive baš te krajnosti?

– Na prvi pogled možemo zaključiti da su to krajnosti, pogotovo smrt. Ali, ona je prisutna gotovo u svakom našem danu, samo često nismo dovoljno svjesni toga. Recimo, dosta je da se na putu u grad provezemo pored mirogojskih arkada i prisjetimo svojih mrtvih koji leže iza njih, ili nam nekako prepriječi put kolona automobila s krematorija, ili se provezemo pored gostionice koja se službeno zove Mirni gaj, a zapravo je zovu Kod veselog mrtvaca. To je ono direktno. Često prođemo pored parte zalijepljene na nekom stupu u našoj ulici, ponekad u prolazu čujemo razgovor nepoznatih ljudi o nekome tko je naglo umro, a često se, pogotovo ako smo malo stariji, prisjetimo nekog poznanika s osjećajem krivnje, jer ga dugo nismo nazvali, a onda se sjetimo da je umro prije godinu dana. Ali, i puno suptilnije, smrt hoda s nama kroz naše dane. Naši dugoročni planovi, naša putovanja, pa čak i naša prehrana, obilježeni su tim podsvjesnim osjećanjem smrtnosti. I ovo što radim, pišem knjige, obilježeno je onim što Krleža kaže, da je taj strah da i na nas grobovi čekaju izvor svake umjetnosti i ljepote. Pa i ovo što upravo radim, tumačim vlastite knjige, također je oblik borbe protiv smrti i nestajanja. Za razliku od smrti kojom nam završava život, ljubav je ona koja ga iz temelja mijenja. I nema stvari koja bi nam tako efikasno mijenjala život kao što to čine osobe koje ulaze u njega, naše ljubavi, partneri i partnerice, zbog njih smo u stanju otići živjeti na drugi kraj svijeta, zbog njih patimo, ali i uživamo, često nam i osmišljavaju život i čine ga vrijednim življenja, a nerijetko nam, nažalost, i nataknu omču na vrat. Ljubav je tako višeznačna, bogata, kompleksna i zapravo, ako malo razmislimo, duboko nelogična, jer, zašto bismo uostalom voljeli nekoga više nego sebe, da je vrijedi zapisati. I nije čudo što literatura počinje pjesmama o ljubavi i smrti.

Jednom ste rekli nešto vrlo zanimljivo – da se čovjek može ponovno roditi u ljubavi. Vjerujete li da ljubav čovjeka može toliko promijeniti?

– Ljubav može biti iscjeljujuća, može nas djelomično i popravljati kao ljude, ali nikada ne smijemo zaboraviti Shakespeareovu rečenicu da se i hulje zaljubljuju. I koliko u njoj može biti altruizma, toliko je i sebičnosti i pumpanja vlastitoga ega. Upravo kroz taj ego imamo ponekad osjećaj da se u ljubavi rađamo kao bolji ljudi, a onda odjednom, jednog oblačnog zimskog dana shvatimo da smo isti onakvi kakvi smo bili i prije. To se ponovno rođenje pokaže kao iluzija, ali zato neki ljudi u pripremi imaju novu ljubav i novu iluziju i tako živeći prolaze kroz labirint obložen ogledalima koja uljepšavaju. Često se u trgovinama kupujući, recimo, sakoe ili košulje, u ogledalu kabine divim kako mi dobro stoje, a onda kad dođem kući pred obično ogledalo, vidim pravog sebe. Eto, to je ljubav.

CJELOŽIVOTNO OBRAZOVANJE

Hemingway, Carver, Tribuson, Slobodan Novak, Alice Munro, Olga Tokarczuk… Govorili ste o piscima od kojih ste učili. Kada pisac prestaje biti učenik drugih pisaca?

– Mislim nikada, pisanje je nešto kao cjeloživotno obrazovanje. Mnoge nove knjige koje pročitamo produbljuju naše spoznaje, možda i tehničke mogućnosti, ali svakako i senzibilitet i neku tematsku raznolikost. Jasno je da u zrelim godinama i kako idemo prema starosti postoji sve manje knjiga u koje smo se kadri zaljubiti, ali naiđu, i onda od njih puno učimo. Osim toga, ja stalno imam osjećaj da sa svakom novom knjigom počinjem ispočetka, da smo vrlo često i u starijim godinama literarni početnici, pogotovo ako krećemo u nove teme ili eksperimentiramo s formom i postupcima. A tu je i vrijeme koje nas mijenja i duh vremena koji nesvjesno upijamo kroz umjetnost koju konzumiramo, ali i kroz popularnu kulturu koja nas također oblikuje. Ima u toj spoznaji nečeg Sizifofskog, svaka je nova knjiga kamen koji ponovo moramo dogurati do vrha planine i lijepo je ako se on na tom vrhu barem malo zadrži.

Kritika vam je važna. Zašto vas u kritici najviše pogodi nerazumijevanje?

– Kritika je važna svim piscima i spisateljicama, ali onda i slikarima i slikaricama i svima zapravo koji se bave umjetnošću, zato što je to evaluacija struke. Naravno, ne pišemo svoje knjige zbog kritika, ali su kritike neizostavni i važan dio književnog života koji vrednujući olakšavaju snalaženje čitateljicama i čitateljima među brojnim naslovima koji se pojavljuju na tržištu. Jasno, to je funkcija kritike i tako bi trebalo biti. Ali, u okviru te kritičke djelatnosti nužno ima i jako puno subjektivnosti, diletantizma pa i preferiranja nekih autorica i autora zbog izvanknjiževnih razloga, kao i obrnuto, kuđenja i pokapanja pojedinih knjiga zato što se pojedinim kritičarkama i kritičarima ne sviđa tema, politički stavovi autora ili postoji neka opća antipatija. Najgore su mi kritike koje pokušavaju propisati što se smije, a što ne smije pisati, to mi je pomalo gebelsovski. Posebno je iritantno što se neki roman piše godinu dana, ili čak više godina, a kritičar ili kritičarka ga popljuje u pet minuta bez razumijevanja i poštovanja koje bi trebalo gajiti prema tekstu. Iako je tekst loš, valja pokazati razumijevanje i argumentima objasniti zašto je loš. Neko vrijeme pojavljivale su se pretežno pozitivne kritike ili čak hvalospjevi koji su funkcionirali više kao reklame nego kritike. Sada je situacija drugačija, mlađe kritičarke i kritičari su stroži, a imaju i drugačije ideje o funkciji literature. No, ono što i u okviru strožih kriterija moje biti iritantno je »treniranje strogoće«, da bi se zadobilo neki relevantan kritički glas. Mislim da kritika prije svega treba biti poštena, neovisno o tome sviđa li nam se tema, lik, ili autor. Naravno ako je tekst dobro napisan.

ASTRONAUTI

Paralelno s književnošću gotovo cijeli radni vijek provodite u školi, koju ste i sami pohađali. Kako izgleda biti profesor hrvatskog jezika i književnik u isto vrijeme?

– Učenici me često iznenađuju, točnije iznenađivali su me, jer sam već skoro mjesec dana u penziji. Pogotovo su me iznenađivali u zadnje vrijeme kad se nikako nismo mogli razumjeti. Često govorim da su mi današnje generacije, što se razumijevanja tiče kao izvanzemaljci. Pri tome, naravno ne želim reći ništa ružno, samo da sam ja za njih sada dinosaurus, a oni za mene astronauti s druge planete. E sad, budući da su se kao djeca često igrali s figuricama dinosaurusa, dogodi se tu i tamo kakva iskra razumijevanja i to su bili lijepi trenuci. Što se tiče tog odnosa, kritičara i mojih učenica i učenika tu postoji jedna zajednička karakteristika – ponekad me kritičari i kritičarke iznenade svojim tumačenjima mojih knjiga i time što se sve iz njih može iščitati, a što meni nije bilo ni u peti, kao što su me učenici iznenađivali vlastitim tumačenjem nekih književnih tekstova, naravno ne mojih nego lektirnih.

Kao dječak, kada ste krenuli u prvi razred, zamišljali ste da ćete biti astronaut, arhitekt ili barem uspješan gangster. Što se dogodilo s gangsterom i astronautom?

– U jednom trenutku, čak vrlo rano, bilo je to s 15 godina, shvatio sam da je pisanje zanat u kojemu se može postati sve to, a da se ne izađe iz svoje radne sobe. Ta mogućnost da budem u jednom trenu različiti ljudi, različitih zanimanja i različite sudbine temeljito me je zavela i predodredila za put onoga koji piše knjige o arhitektima, gangsterima i astronautima. Što se tiče gangstera, koliko se sjećam, imam samo jednoga, i to u priči »Mišolovka Walta Disneya«, a imam i jednog arhitekta koji je jedan od glavnih likova u romanu »Kalendar Maja«. To što danas nisam arhitekt još uvijek pomalo žalim, ali sam to kompenzirao činjenicom da sam napravio idejni projekt za dogradnju svoje kuće i da sam tom dogradnjom zadovoljan. Čak sam jedan njen dio, mali bazen, uvrstio gotovo kao glavni lik u svoju prethodnu knjigu »Spiderman«. Astronauta još nisam imao i bojim se da ni neću jer me ne interesira da pišem SF. Ali, tko zna…

Jeste li danas zadovoljni time što je od svih tih dječjih profesija pobijedilo upravo pisanje?

– Pisanje mi je omogućilo da upoznam zanimljive ljude, da mi neki od njih postanu prijatelji i prijateljice, da osmislim svoje dane i svoj život, da se veselim nečem što sam napravio, naučilo me nekakvoj kreativnosti, vidio sam svijeta iako ne volim putovati. Ali književni poziv u Meksiko ili Čile ili Italiju, Njemačku, Poljsku, veselio me. Nisam baš zaradio para, ali sam zaradio puno radosti i lijepih trenutaka. Iako ne mogu reći da sam potpuno zadovoljan svojim životom i da bih mnoge stvari promijenio, pisanje je nešto što bi svakako ostalo i bez čega ne mogu. Često dok duže sjedim na zahodu i cjenkam se s đavlom, on mi nudi prvo deset milijuna eura, a kasnije i sto, ako prestanem pisati, a ja nikako ne pristajem pa se nečastivi čudi, kakav je ovo luđak, ne bi dao svoje knjižuljke ni za sto milijuna. Ali kad bi mi ponudio novu mladost, već bih razmislio. No, to je već dogovorio Goethe.

Imate 65 godina, iza vas je velik književni opus, nagrade, deseci prijevoda i čitatelji koji vas već dobro poznaju. Što vas još uvijek može iznenaditi?

– Ponekad mi se čini da me više ništa ne može iznenaditi, a onda odjednom shvatim da me iznenađuje skoro sve, jer više ne prepoznajem vrijeme u kojem živim. Nedavno sam kod Carstena Jensena pročitao da, kad se to dogodi, da više ne prepoznaješ svijet oko sebe, da je tada vrijeme za odlazak. Ne prepoznajem svjetonazor i navike mlađih generacija, sve manje i njihov jezik, njihovu kombinaciju bijesa i altruizma, njihovu isključivost i istovremeno težnju inkluzivnosti, često i njihovu samosvijest bez pokrića i teško mi je zamisliti svijet koji će stvoriti za desetak godina. Svjestan sam da sada govorim kao razočarani dosadni starac, ali i to je valjda normalno. Kritičan sam prema mladima, a često u nastupima bijesa ne prepoznajem ni samoga sebe. Mi smo samima sebi često fatamorgana, trčimo za nekim imaginarnim ja.

Kada biste danas mogli sjesti preko puta onog dječaka koji je 1968. krenuo u prvi razred i mislio da će postati astronaut, arhitekt ili gangster, što biste mu danas najviše željeli reći?

– Za astronauta nisi jer se bojiš visine, a i zlo ti je u automobilu, a kako ne bi u svemirskom brodu, gangster bi teško mogao biti jer se bojiš pucanja, policije i zatvora, arhitekt ne možeš postati, jer si oduvijek iz matematike imao jedva dvojku i građevine bi ti se rušile kao kule od karata. Postani pisac.

ŠTO ĆE REĆI UBOJICE UZ SAVU I UNU

Nakon »Balade o sretnoj osobi«, imate li već neku priču koja vas uvlači u novo propitivanje, novi svijet?

– Imam jedan projekt, nešto između dnevnika i putopisa po mjestima gdje su se za Drugog svjetskog rata dogodili najveći pokolji. Do sada sam za knjige koje želim napisati imao bar neku maglovitu ideju, ponekad i dosta čvrst scenarij, čak i naslov, a za ovu nemam baš ništa. Namjerno počinjem od nule i zanima me kako će ti prostori sa sjećanjem na nasilje i klanje djelovati na mene sada. Ne kanim samo proučavati literaturu o tim mjestima, nego ih pustiti da sama govore sa svojim spomenicima, razbijenim spomen-pločama, sa svojim stablima, djetelinom ili kiselicom. Hoće li mi se oni mrtvi ispod zemlje nekako obratiti, hoće li mi i ubojice s krvavim noževima nešto reći na tim livadama uz Savu ili Unu? I koliko će me ti neposredni strašni uvidi promijeniti? A osim toga, čini mi se danas posebno važno napisati jedan takav dnevnik smrti. I slutim da to, za razliku od ove, neće biti nimalo nježna knjiga.

OČEV ZIDNI SAT

O svojoj radnoj sobi govorite kao o svom »vremenskom utočištu«, mjestu koje vas štiti od kaosa suvremenog svijeta. Što se događa kada zatvorite vrata te sobe i ostanete sami sa sobom i rukopisom?

– Tu se događa jedan za mene zanimljiv proces. Uživam u toj svojoj sobi, inspirativna mi je po uspomenama koje nosi, knjigama koje su naslagane po njenim kutovima i očevim zidnim satom koji je stao kad mi je otac umro. Međutim, kad počnem pisati i uživim se u tekst sve to nestaje i imam osjećaj da bih mogao biti na bilo kojem drugom mjestu, izvan tog prostora i vremena. Dobro je što, kad završim, opet se vraćam u drag prostor. Zovem je vremenskim utočištem po romanu Georgija Gospodinova.