Novi roman Zorana Ferića »Balada o sretnoj osobi« predstavljen je na Vrisku u velikom timu – uz autora, o knjizi su govorili redatelj Rajko Grlić i književna kritičarka Jagna Pogačnik, dok je razgovor vodio Drago Glamuzina. Pred punom dvoranom Ferić je govorio o romanu koji je počeo pisati prije više od dvadeset godina, ali mu se tijekom godina više puta vraćao i od njega odustajao. Razlog je, rekao je, između ostalog bila osjetljivost teme. U središtu romana je Zuzi, djevojka sa sindromom Down koja do 29. godine živi izolirana u kući na Rabu. Nakon smrti oca, majka je prvi put izvodi među ljude, čime započinje njezin susret sa svijetom izvan obiteljskog doma. »Nedostajalo mi je istraživanja, iskustva, a možda mi je nedostajalo i hrabrosti za to«, svoje je oklijevanje obrazložio pisac.

Tri ishodišta

Roman, kazao je, ima tri ishodišta. Prvo je priča koju mu je prije dvadesetak godina ispričala profesorica i prevoditeljica Snježana Usić. Riječ je o djevojci sa sindromom Down koja je bila zatvorena u stanu i za koju ljudi iz njezine sredine praktički nisu znali.

»Oni mlađi ne znaju, a ovi stari se prave da ne znaju ili ne misle o tome. Takve osobe su naprosto izbrisane«, rekao je. Drugo ishodište je njegova sestrična Lana, kojoj je roman posvećen, a koja je cijeli radni vijek radila s osobama s intelektualnim teškoćama, među kojima su i osobe sa sindromom Down. Tako je imao priliku provesti jedno ljeto s njom i dvjema djevojkama sa sindromom Down, njezinim gošćama u kući na Rabu. »Naravno da u ovom romanu ima jako puno njezinog iskustva i njezinih priča«, objašnjava i dodaje da joj je nakon dovršetka rukopisa poslao knjigu na čitanje – želio je, kaže, napisati knjigu o njezinu poslu i onome na što je bila spremna.

Treće ishodište bila je poezija Ivančice Tadej, autorice sa sindromom Down. Ferić je prije petnaestak godina prisustvovao promociji njezine zbirke poezije, a jedna od njezinih pjesama postala je moto »Balade o sretnoj osobi«. »Ostao sam zapanjen kako je to dobro. I kako je to potresno. Kako je potresna svijest ljudi koji osjećaju da nisu kao drugi«, rekao je Ferić.

Zuzin glas kroz poeziju

Poezija je važan dio romana. Zuzi pjesme piše još dok je zatvorena u kući, a nastavlja ih pisati i nakon što izađe u svijet. Ferić je pritom napravio izbor koji je Jagna Pogačnik izdvojila kao jednu od najvažnijih karakteristika knjige: Zuzi nije klasična pripovjedačica romana u prvom licu, nego svoj glas dobiva kroz pjesme. Pokušati ući u njezinu perspektivu i iz te perspektive pisati pjesme, hrabra je odluka, naglašava Pogačnik. Prema njezinu čitanju, upravo su pjesme jedan od ključnih elemenata romana. Štoviše, smatra da bi se, kada bi ih se izdvojilo iz konteksta romana, od njih mogla sastaviti i zasebna zbirka poezije.

Teška tema i laka naracija

Jednu od glavnih karakteristika romana izdvojio je i Rajko Grlić. Govoreći kao redatelj, a ne književni kritičar, rekao je da su mu Ferićevi romani među najbližim hrvatskim romanima. Posebno ga privlači način na koji Ferić pripovijeda.

»On ima jednu takvu lakoću pričanja – da duboko nesretne priče priča kao da priča o, naprimjer, ljubavnoj vezi na Havajima«. Govorio je i o sažetosti Ferićeva pisanja te važnosti uredničkog rada.

Pogačnik je također istaknula taj kontrast između zahtjevne teme i lakoće pripovijedanja.

Željka Horvat Čeč na Vrisku je predstavila novi roman »Ronjenje na dah«, razgovarajući s Dragom Glamuzinom i Barbarom Šundov o knjizi koja velikim dijelom proizlazi iz njezina vlastitog iskustva liječenja u psihijatrijskim ustanovama. Roman se bavi psihičkim traumama, depresijom i njihovim posljedicama, a radnja je najvećim dijelom smještena u psihijatrijske ustanove u Zagrebu, među ostalim na Rebro i Jankomir.

Foto Ana Križanec

Glamuzina je istaknuo upravo autentičnost iskustva koje Horvat Čeč unosi u roman – autorica na kraju knjige zahvaljuje osoblju, liječnicima, psihijatrima i bolnicama, a na pitanje koliko je »Ronjenje na dah« autobiografsko, odgovorila je bez zadrške.

»Zapravo je iznimno puno autobiografije i jako malo dodane fikcije«, rekla je Horvat Čeč, dodajući da je fikciju uvodila ondje gdje su joj bili potrebni pojedini preokreti i elementi koji su se dogodili ljudima iz njezina okruženja.

Jedan od važnih segmenata romana jest život unutar psihijatrijske ustanove i odnosi koji se ondje stvaraju među pacijentima. Umjesto slike izoliranih ljudi koji vrijeme provode odvojeni jedni od drugih, autorica prikazuje zajednicu u kojoj nastaju prijateljstva, ljubavi i međusobna podrška.

Pisanje kao ključna tema

Horvat Čeč u romanu opisuje i svakodnevicu na odjelu, koja uključuje strogo strukturiran raspored i različite obaveze. Istodobno, roman prikazuje potrebu za slobodom koja se javlja i unutar takvog sustava. Protagonistica ima brojne zdravstvene teškoće, uzima velik broj lijekova i doživljava epileptične napadaje, ali istodobno pokušava zadržati ono što joj daje osjećaj vlastitog života – odnose s drugima, ljubav, seksualnost i, prije svega, pisanje.

Upravo je pisanje jedna od ključnih tema »Ronjenja na dah«. Protagonistkinja je spisateljica, a roman prati i nastanak romana koji ona sama pokušava napisati tijekom boravka u bolnici. Za Horvat Čeč pisanje je u takvim okolnostima bilo više od književnog rada. Bilo je povezano s osjećajem identiteta i pokušajem da zadrži dio života koji joj je bolest oduzimala.

Na ovogodišnjem se Vrisku redovito tražila stolica više, a tako je bilo i na predstavljanju knjige Barbare Bojčić, koja je nakon dugo vremena objavljivanja svojih rečenica, priča i crtica na društvenim mrežama dočekala da svoje ime ugleda i na koricama knjige: »Rijeka u najboljim godinama« spoj je osobnog eseja i kolektivne memorije koji čitatelje, bili oni Riječani ili ne, uvlači u kutke, običaje, povijest i prizore grada.

»Jedna univerzalna priča o pripadanju i o ostajanju, što je isto vrlo važno«, rekao je moderator Enver Krivac, koji je uskočio umjesto urednika knjige Zorana Žmirića.

Budući da je autorici ovo prva knjiga, osjećaj opisuje nestvarnim. »Pogledam te knjige, vidim svoje ime i mislim si – kako je to moja knjiga? Možda zato jer nisam nikad mislila da ću to napraviti. Jer ja ne pišem. Pišem nešto na Facebooku, stavljam postove, putopise. I onda je zapravo iz te moje stranice nastala knjiga«, objašnjava autorica.

Riječke crtice

Priča s pisanjem krenula je prije tri godine kada je krenula recenzirati djela, a prije toga je osnovala i čitateljski klub. Na Facebooku je objavljivala svoje crtice – uglavnom spontano, nakon šetnji gradom, putovanja ili čitanja knjiga riječkih autora.

Foto Ana Križanec

»Najviše riječkih crtica je nastajalo zapravo kad bih ja čitala naše domaće autore koji bi onda mene nekom rečenicom, nekim poglavljem, vratili u neka prošla vremena«, rekla je. Nakon nekog vremena, od spontanih objava postupno je nastala strukturirana knjiga podijeljena u šest cjelina. Bojčić je sama slagala njihovu unutarnju logiku, dok je njezin urednik Žmirić pomagao da tekstovi funkcioniraju kao cjelina.

Bojčić se prisjetila Rijeke svojeg djetinjstva, vremena kada su autobusi vozili današnjim drukčije uređenim ulicama, kada su djeca dane provodila na cesti i u prostorima koji danas više ne postoje. U knjizi tako nije riječ samo o osobnom sjećanju, nego i o gradskom pejzažu koji se u međuvremenu promijenio.

Upravo se taj odnos privatnog i kolektivnog sjećanja provlači kroz cijelu knjigu. Riječki toponimi, stara imena kina, ulica, trgovina i mjesta za igru postaju okidači za osobne priče, ali i za sjećanja drugih ljudi koji su u komentarima na njezinoj stranici prepoznavali vlastita iskustva.