Roman “Ronjenje na dah” Željke Horvat Čeč, objavljen u izdanju V.B.Z.-a, predstavljen je u četvrtak, a kroz priču o životu protagonistice u psihijatrijskim ustanovama progovara o depresiji, PTSP-u, psihičkim traumama, pokušaju suicida i nastojanju da ponovno uspostavi svakodnevni život.

Radnja romana prati protagonisticu koja se suočava s depresijom, psihičkim traumama i ozbiljnim poteškoćama s mentalnim zdravljem, a strukturirana je kroz njezine boravke u psihijatrijskim ustanovama, označenima kao Crvena, Siva, Bijela i Žuta zgrada, pri čemu Crvena predstavlja bolnicu na Rebru, Žuta dom, a siva i bijela zgrade u Jankomiru.

Važan dio romana čini i svijest protagonistice o vlastitom identitetu književnice, odnosno potreba za pisanjem koja je prati kroz sve okolnosti.

Autorica je istaknula kako joj se u pojedinim trenucima činilo da njezin život ovisi o tome hoće li uspjeti napisati roman te da se upravo pisanjem nastojala održati na životu.

Roman donosi i prizore svakodnevice u psihijatrijskoj ustanovi, odnose među pacijentima, njihovu međusobnu podršku i povezanost koja se, kako je istaknula, može razviti vrlo brzo jer se ondje susreću ljudi koji se međusobno najbolje razumiju.

Najveća frustracija bilo je pisanje u zatvorenom odjelu

Horvat Čeč je isprva vjerovala da će je završetak romana osloboditi svega što je proživjela, no priznala je da se to nije dogodilo. Štoviše, nakon završetka nije ga mogla ponovno čitati jer se boji ponovnog uranjanja u iskustva koja je nastojala ostaviti iza sebe.

Najveća frustracija tijekom pisanja bilo je pisanje u zatvorenom odjelu. Autorica nije mogla pisati na laptopu zbog epileptičnih napada, a zbog tremora u rukama često je bila u nemogućnosti pisanja.

O težini progovaranja o intimnim iskustvima, poput mokrenja u krevet, epileptičnih napada, suicidalnih misli i života s PTSP-om, počela je razmišljati tek kada su joj drugi ukazali na hrabrost takvog čina.

Posebno je govorila o osjećaju srama koji je pratio pojedina iskustva tijekom boravka u psihijatrijskoj ustanovi, od noćnog mokrenja i spavanja u pelenama do suočavanja s traumama i noćnim morama.

Naglasila je kako je upravo suočavanje s PTSP-om pokazalo da se od trauma možda nikada neće moći u potpunosti oporaviti, ali da je moguće, korak po korak, približavati se boljem funkcioniranju i razumijevanju vlastitog života.

Posebna uloga fotografija

Posebnu ulogu u knjizi imaju fotografije, kojima je Horvat Čeč nastojala dokumentirati osjećaje i trenutke iz vlastitog iskustva, među njima i fotografije jablanova koje je promatrala tijekom boravka u ustanovi te željezničkih pruga i vlakova, motiva koji se provlači kroz roman i njime završava.

Govoreći o reakcijama na knjigu, otkrila je da je u obitelji naišla na šutnju, koju razumije zbog težine suočavanja s takvom pričom, dok su joj se pojedini čitatelji javili s riječima podrške.

Osvrnula se i na pitanje autobiografskih elemenata, istaknuvši da je knjiga napisana i strukturirana kao roman iako je velikim dijelom nadahnut njezinim životom.

Zaključno je upozorila i na nerazumijevanje mentalnih bolesti u društvu, osobito na pojednostavljene savjete poput šetnje šumom, nabavljanja psa ili bavljenja sportom.

„Mentalne bolesti su kemija u mozgu. Ne možeš reći da od sutra nećeš biti depresivan”, poručila je, naglasivši kako depresija i PTSP nisu stvar izbora ni nešto što se može riješiti pukom odlukom ili pozitivnim razmišljanjem.

Roman „Ronjenje na dah” predstavljen je u sklopu V.B.Z.-ova ciklusa „Čitamo domaće!”, a uz autoricu je sudjelovao i Drago Glamuzina.