Željka Horvat Čeč i Kruno Lokotar, Foto: Vedran Karuza
Svoje nove knjige pjesama predstavili su Mladen Blažević, Željka Horvat Čeč i Davor Mandić
povezane vijesti
»Rijeka poezije« centralni je programski dio ovogodišnjeg, 14. riječkog sajma knjiga i festivala autora Vriska. I doista je poezija u ovih osam festivalskih dana bila zvijezda, pa je red da se njome obilježi i smiraj manifestacije. Pogotovo kad u njemu i ova »Rijeka« iz naslova ima dodatno značenje. Kod Mladena Blaževića ona je mjestom iz kojeg je otišao, a kod Željke Horvat Čeč ona je mjestom u koje je došla i u kojem ostaje. A oboje imaju nove knjige pjesama i zajednički im je i urednik te voditelj riječkih predstavljanja Kruno Lokotar.
Od evolucije do e-volucije
Lokotaru je važno smjestiti i autora i novu njegovu/njenu knjigu u njegov/njen opus, pa je razgovore s Blaževićem i Čeč započinjao naslovima koji su prethodili recentnom. Kod Blaževića riječ je o romanima »Tragovi goveda« i »Ilirik«, ali i o dvojezičnoj zbirci pjesama »Posljednji tasmanijski tigar« te »Mogućnosti povremenih oborina«, zbirci pjesama koja je proistekla iz nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama.
Romani su plodovi Blaževićeva zanimanja za povijest i arheologiju, dok je njegova priča s poezijom vezana i za neke slučajnosti, ako takve postoje.
Naime Blažević nije počeo pjesmama pa dogurao do romana, kako to običnije biva, već je poeziju otkrio naknadno, ne vjerujući previše u svoj pjesnički nerv pa stoga odmjeravajući snagu svojih stihova s drugima na vrlo demokratičnoj digitalnomrežnoj platformi Književnost uživo. No ubrzo se na njoj dogodilo nekoliko prepoznavanja, koja su etablirala Blaževića kao pjesnika i dovela ga do treće zbirke pjesama »Krugovi u žitu«, objavljene u VBZ-u.
Lokotar je za novu Blaževićevu knjigu rekao da on ne pamti domaću zbirku pjesama u tolikom tematsko-motivskom rasponu, koji on naziva »od evolucije do e-volucije«. Tu ima i genetike, i povijesti, i lingvistike… Za Lokotara ta je zbirka kao arheologija. Blažević ju je pak signirao kao opisivanje događaja koji najavljuju neku katastrofu.
– Bombardirani smo raznim vijestima, ne znamo je li povijest završila ili počinje nova. Pritom me zanimao i opis katastrofe, pa na kraju taj zadnji ciklus donosi zamišljanje života nakon te katastrofe, kada smo usamljeni izbjeglice na Marsu ili memorijske kartice – rekao je Blažević.
Mladen Blažević na Vrisku, Foto: Mateo Levak
Bolest, ljubav i otok
Kod Željke Horvat Čeč bibliografija je nešto konvencionalnija, u smislu da je poluautobiografskom romanu »4 brave« prethodila zbirka pjesama »Moramo postati konkretni«, a sve skupa zaokružilo se novom zbirkom pjesama »Strogo mirovanje«, u izdanju VBZ-a. No Čeč je trebalo pet godina da objavi ovaj naslov pa ju je Lokotar upitao zašto toliko dug raspon između knjiga. Autorica se u suštini iznenadila da je prošlo toliko vremena, no to se mnogima dogodilo u ovom pandemijskom dobu – vrijeme je postalo vrlo rastezljivo.
Zbirka inače broji šezdesetak pjesama podijeljenih u tri ciklusa, a svima su zajedničke kote: bolest, ljubav i otok. Upitana da pojasni o čemu je riječ, Čeč je rekla da je bolest njen otok.
– S otoka je teško otići, fiksan je i okružen velikim i opasnim, a kretanje ti je ograničeno. I ljubav funkcionira isto, jer i ona nas kao bolest odjednom zarobi, ne biramo ju, i smjesti nas na otok, gdje smo prilično ograničeni. To je teško izreći, ali tako je, jer više nećeš napraviti neko nepromišljeno sranje. Pa si zato zarobljen – rekla je Čeč.
Želeći produbiti priču o bolesti, s obzirom na to da bolest po njemu može otvoriti i razna područja refleksije, Lokotar se podsjetio rečenice koju mu je Čeč rekla kad su se upoznali: »Ja sam se rodila mrtva«. Od tada, dakle od samog početka, bolest je za Čeč dio svakodnevice.
– Da nisam pola svog života provela po bolnicama, bila bih potpuno drugačija.
Ako odmalena provodiš puno vremena u bolnici, počneš razmišljati o stvarima o kojima možda inače ne bi, kao na primjer o smrti i o tome što sve želiš, a ne možeš imati. Naravno, bolestan ima samo jednu želju, da bude zdrav. Sve to jako utječe na tvoje promišljanje o svijetu i sebi. Naučiš cijeniti kad te ne boli – rekla je Čeč.
Jezik Željke Horvat Čeč, kako je to istaknuo i Lokotar, svakodnevan je, bez eksperimenata ili kovanica.
– Želim poeziju koja je pristupačna i jasna, kao što pričamo na cesti. Želim da je blizu ljudima. A ona može biti i takva da te ošamari i da dođe do svakoga – rekla je Čeč, zaključivši da trenutno radi na proznom tekstu radnog naslova »Mrtva žena govori glasnije«.
Davor Mandić i Monika Herceg, Foto: Vedran Karuza
Dva kruga, jedna tugaNa 14. Vrisku premijerno je predstavljena nova knjiga pjesama Davora Mandića »Dva kruga, jedna tuga« objavljena ove godine u izdanju Hrvatskog društva pisaca. Knjigu je u razgovoru s autorom predstavila urednica knjige Monika Herceg, a kao uvod u promociju prikazan je kratki videouradak objavljen na pjesničkoj platformi »Poetski tren« koju je pokrenula Gordana Kovačić. Autorski video za Mandićevu pjesmu »Leopardica« potpisuje umjetnica Nadija Mustapić, koja je također i autorica naslovnice pjesničke zbirke »Dva kruga, jedna tuga«. Govoreći o procesu rada na knjizi, Monika Herceg kazala je da je riječ o poeziji orijentiranoj na jezik, dok je autoru glavni motiv eksperiment u jeziku. – Moja poezija je dosta jezična – potvrdio je Davor Mandić. Moglo bi ju se svrstati u ono što se naziva semantičkim konkretizmom, no u mojim je pjesmama prisutno i »koketiranje« sa smislom. Uvijek su me zanimale »pukotine« u jeziku, dok bjelinom postižem mjesto koje čitatelj treba nadopuniti. Temeljno pitanje koje postavljam je može li se išta izreći, za što je primjer i svakodnevna komunikacija, objasnio je Mandić. Monika Herceg doživjela je pjesme Davora Mandića kao pokušaj razrješenja teme odnosa dvoje, kao potragu za sobom i dijalog. Na to se nadovezao autor rekavši da je ovim pjesmama pokušao definirati ljubav, pa je u tom smislu njegova knjiga dobrim dijelom i »dnevnik jedne ljubavi«. Riječ je o potrazi za dvojinom, o polovicama koje se traže, dok naslov zbirke implicira i tugu. Prvu zbirku pjesama »Mostovi« Mandić je objavio 2009. godine, a uslijedile su knjiga kratkih priča »Valjalo bi me zamisliti sretnim« i roman »Đavolja simfonija«. Na pitanje zašto tolika pauza između prve i druge knjige pjesama, Mandić je odgovorio da je nakon 2009. nastavio pisati pjesme, ali nije imao ideju da bi to bila zbirka, što se kasnije ipak dogodilo. Nova zbirka donosi i ciklus u ženskom glasu, a Monika Herceg uočila je i da je u Mandićevoj poeziji na različite načine prisutan aktivizam, odnosno kritika društva i konzumerističkog sustava. Bilo je još razgovora o razlici u pisanju proze i poezije, a Mandić je na kraju najavio i buduću suradnju s Nadijom Mustapić, koja je potaknuta motivom kuće koja se integrira i dezintegrira. (Kim CUCULIĆ) |
