Muzej Revoltella

Bili smo na tršćanskoj izložbi posvećenoj Vincentu Van Goghu

Kim Cuculić

Foto Kim Cuculić

Foto Kim Cuculić

Bili smo u Trstu u Muzeju Revoltella na izložbi posvećenoj Vincentu van Goghu, čijih pedesetak djela dolazi iz nizozemskog Muzeja Kröller-Müller u Otterlou



Trst je nekad bio grad u koji se odlazilo uglavnom zbog šopinga. Posljednjih godina to se promijenilo i ovaj talijanski grad sve više svoj imidž gradi na kulturi. U tom kontekstu razni tršćanski prostori ugošćuju izložbe velikih i svjetski poznatih umjetnika koje privlače i posjetitelje iz inozemstva.


U to smo se uvjerili nedavno posjetivši izložbu posvećenu Vincentu van Goghu, koja se u Muzeju Revoltella može razgledati do 30. lipnja ove godine. Ono što smo vidjeli je da na ovu izložbu, primjerice, dolaze i organizirane grupe iz Hrvatske i Slovenije.


Izložba je postavljena na četvrtom katu Revoltelle, a donosi više od 50 Van Goghovih remek-djela koja dolaze iz nizozemskog Muzeja Kröller-Müller u Otterlou. Izložbu, u produkciji Arthemisije, promovira i organizira Općina Trst – Odjel za kulturu i turizam.


Kronološki postav




U reprezentativnom prostoru Muzeja Revoltella, povijesne rezidencije i galerije moderne umjetnosti, koji je dizajnirao venecijanski arhitekt Carlo Scarpa, predstavljena je takozvana »rekordna izložba« koju je u Rimu u nekoliko mjeseci vidjelo 600.000 posjetitelja.


Cilj je izložbe dokumentirati cjelokupnu slikarevu umjetničku karijeru počevši od strastvenog odnosa prema mračnim krajolicima njegove mladosti, preko djela nastalih tijekom njegova boravka u Parizu, koja prikazuju krajolik i trenutke umjetnikova društvenog života, i konačno do posljednjih slika St. Rémyja i Auvers-Sur-Oisea gdje je okončan njegov mučenički život.



Tršćanska izložba obogaćena je posebnom pojavom: predstavljeni su portreti Monsieura i Madame Ginoux (vlasnika kavane u Arlesu koju je posjećivao Van Gogh), naslikana 1890. godine – jedan se čuva u Muzeju Kröller-Müller, a drugi u Nacionalnoj galeriji u Rimu.


U povodu izložbe u Trstu dvoje supružnika, prijatelja i portretiranih od strane Van Gogha ponovo su se »susrela« i nalaze se jedan do drugoga.


Postav izložbe je linearan, kronološki prezentiran. Kako objašnjava Maria Teresa Benedetti, kustosica izložbe zajedno s Francescom Villanti, »riječ je o slikama nastalim u jednom desetljeću, od 1880. do 1890., jer se prethodnih godina Vincent van Gogh posvetio drugim aktivnostima, poput volontiranja kao katehet među rudarima.


Počeo je slikati 1880. i ostao je u Nizozemskoj do 1885. godine. Odabrani motivi bili su polja ili drugi eksterijeri, prikazani tamnim bojama, ali puni tajne ljepote.«



Između ostalog, na izložbi u Trstu može se vidjeti njegova slika »Tkalac za tkalačkim stanom« (Nuenen, svibanj 1884. godine, ulje na platnu), o kojoj je Van Gogh kazao: »Što se posla tiče, radim na prilično velikoj slici koja prikazuje tkalca – u prvom planu je tkalački stan, figura je tamna silueta pred bijelim zidom.


S tim tkalačkim strojem imat ću još puno muke, no to je prekrasna tema, stara hrastovina pred sivkastim zidom, vjerujem da je dobro da se i to jednom naslika.«


Nakon toga razdoblja Van Gogh seli se u Pariz, gdje upoznaje tada zreli impresionizam i njegove autore. Od francuskog grada, ne baš u skladu s njegovom suzdržanom i nesvjetovnom osobnošću, volio je manje poznata područja, koja su mu bila draža od četvrti za zabavu i noćni život.



Godine 1887. preselio se na jug: »Iako bi volio otići u Japan«, nastavlja kustosica, »bio je zadovoljan time što je stigao na francuski jug, sunčanije i svijetlo područje. To je trenutak u kojem se nastanio u Arlesu.« Ovaj period naziva se »eksplozijom boja«, a vezano za to Van Gogh je kazao:


»Sada kad sam vidio more, osjećam koliko je važno biti na jugu i osjetiti da se boja može iskoristiti do krajnjih granica – nije više tako daleko do Afrike.«


Vizionarski spiritualist


Bila je to okolina bliža njegovoj osjetljivosti i njegovim mukama, zbog sve većeg psihičkog bola, koji je ponekad kulminirao napadima ludila i dugim ležanjima u psihijatrijskim domovima za starije osobe.


»Van Gogh je bio vizionarski spiritualist«, naglašava Benedetti, i nastavlja: »Volio je zemlju iznad svega i gledao prirodu sa zadivljenom ljubavlju. Odabrao je živjeti sa skromnim ljudima, poljodjelcima, seljacima…



Za njega je svakodnevica imala sveto značenje. Njegova je religija cijenila siromašne. Više je cijenio pokrpani prsluk djevojke iz polja nego haljinu gospođe, ili mu je draža haljina od krtičje kože nego lijepa jakna koja se nosi samo za odlazak u crkvu.«


Ali ti njegovi izbori – toga je i on bio svjestan – nisu ga doveli do toga da za života bude voljen i shvaćen. Njegov brat Theo je, naime, uzalud pokušavao prodati njegove slike i uzdržavao ga je novcem koji je on trošio na kupnju boja ili opijanje. O tome svjedoče poznata pisma njih dvoje, prepiska koja je djelovala kao književni melem u teškom životu.



Mučno je i razdoblje proživljeno u Arlesu, Saint-Rémy-de-Provenceu i Auvers-sur-Oiseu, gdje je život Vincenta van Gogha završio 29. srpnja 1890., kada se ustrijelio sa samo 37 godina. Bio je zanemaren u sadašnjosti, a shvaćen tek u budućnosti. Brojne tragedije koje su ga pratile tijekom života te njegov težak i nestabilan karakter duboko su utjecali na umjetnikov stil.


Ekspresivni prizori


Nizozemski slikar, grafičar i crtač Vincent van Gogh, postimpresionist koji se smatra jednim od najslavnijih i najutjecajnijih osoba u povijesti umjetnosti, rođen je 30. ožujka 1853. u Zundertu. Radio je u trgovini slika u Hagu, Londonu i Parizu.



U razdoblju između 1878. i 1880. pada u vjerski zanos i kratko studira teologiju u Amsterdamu; odlazi kao propovjednik među siromašne rudare u Borinage u Belgiju i tada nastaju njegovi prvi crteži. Kao samouk proučavao je slikarstvo F. Halsa i Rembrandta te autore haške škole (A. Mauve, J. Israëls).


Tamnim koloritom slikao je ekspresivne prizore sa seljacima i radnicima (»Seljaci uz zdjelu krumpira«, 1885.). Krajem 1885. preselio se u Antwerpen, gdje je pohađao tečajeve crtanja i upoznao djela P. P. Rubensa i E. Delacroixa, otkrivajući njihov kolorizam.



Odlazi u Pariz bratu Theu, koji ga je trajno pomagao i uzdržavao, otkriva impresioniste, susreće postimpresioniste (C. Pissarroa, P. Gauguina, P. Seurata) i oduševljava se japanskim višebojnim drvorezom. Otada njegovo slikarstvo doživljava metamorfozu; traži sintezu u pojednostavljivanju, isključuje sjenčanje i svaku modelaciju, slika otvorenim skalama boja.


U rano proljeće 1888. odlazi u Provansu, gdje nastaju njegova najpoznatija djela intenzivnih i žestokih boja, koje, položene izravno iz tube na platno u širokim i energičnim namazima, modeliraju oblike i daju fakturi snažan ritam.



U grozničavoj ekstazi stvarao je slikajući izravno u prirodi krajolike (žitna polja, voćnjaci, maslinici, krajolici uz rijeku), likove Arležana i Arležanki, autoportrete, interijere (soba, kavana), motive s cvijećem (suncokreti) i mrtve prirode.


U borbi sa samim sobom, u trajnoj razdražljivosti pojavljuju se znakovi krize, a nakon dramatičnog sukoba s Gauguinom odlazi u duševnu bolnicu u Saint-Rémy-de-Provence, gdje je intenzivno slikao u prirodi, a često radio slobodne interpretacije prema djelima drugih majstora (»Pietà« prema Delacroixu, 1889.).



Nakon godinu dana napustio je bolnicu i otišao s liječnikom i skupljačem umjetnina Paulom Gachetom na njegovo imanje u Auvers-sur-Oise. Stvorio je još nekoliko portreta i krajolika sa zloslutnim simboličnim aluzijama pred samoubojstvo (»Žitno polje s gavranima«, 1890.).


Kako ističe natuknica mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije, svojim je likovnim izrazom presudno utjecao na sveukupno europsko slikarstvo 20. stoljeća, poglavito na ekspresionizam i fovizam.


Završimo riječima francuskog slikara i pisca Émilea Bernarda:


»On je slikar i ostat će slikar; kao mlad koristio je u Nizozemskoj mračne boje, nešto stariji je koristio tehniku poentilista slikajući Montmartre i njegove vrtove, i konačno je debelim, divljim nanosom boje prikazao jug i Auvers-sur-Oise. Crta li ili ne crta, gubi li se u prikazu boje točkicama ili u iskrivljavanju, slikar ostaje slikar.«