Željka Horvat Čeč na Vrisku je predstavila svoj novi roman „Ronjenje na dah“, razgovarajući s Dragom Glamuzinom i Barbarom Šundov o knjizi koja velikim dijelom proizlazi iz njezina vlastitog iskustva liječenja u psihijatrijskim ustanovama.

Roman se bavi psihičkim traumama, depresijom i njihovim posljedicama, a radnja je najvećim dijelom smještena u psihijatrijske ustanove u Zagrebu, među ostalim na Rebro i Jankomir.

Glamuzina je istaknuo upravo autentičnost iskustva koje Horvat Čeč unosi u roman –  autorica na kraju knjige zahvaljuje osoblju, liječnicima, psihijatrima i bolnicama, a na pitanje koliko je „Ronjenje na dah“ autobiografsko, odgovorila je bez zadrške.

„Zapravo je iznimno puno autobiografije i jako malo dodane fikcije“, rekla je Horvat Čeč, dodajući da je fikciju uvodila ondje gdje su joj bili potrebni pojedini preokreti i elementi koji su se dogodili ljudima iz njezina okruženja.

Jedan od važnih segmenata romana jest život unutar psihijatrijske ustanove i odnosi koji se ondje stvaraju među pacijentima. Umjesto slike izoliranih ljudi koji vrijeme provode odvojeni jedni od drugih, autorica prikazuje zajednicu u kojoj nastaju prijateljstva, ljubavi i međusobna podrška.

„Na početku sam se držala dosta rezervirano, jer nekako si tu smješten, držiš se sebe i boriš se, ali stvarno ubrzo shvatiš da se povežeš s tim ljudima, jer to su ljudi koji te najviše razumiju“, kazala je.

Horvat Čeč u romanu opisuje i svakodnevicu na odjelu, koja uključuje strogo strukturiran raspored i različite obaveze. Istodobno, roman prikazuje potrebu za slobodom koja se javlja i unutar takvog sustava. Glamuzina je taj motiv povezao sa životnom energijom koja se provlači kroz cijeli roman. Protagonistica ima brojne zdravstvene teškoće, uzima velik broj lijekova i doživljava epileptične napadaje, ali istodobno pokušava zadržati ono što joj daje osjećaj vlastitog života – odnose s drugima, ljubav, seksualnost i, prije svega, pisanje.

Upravo je pisanje jedna od ključnih tema „Ronjenja na dah“.

Protagonistkinja je spisateljica, a roman prati i nastanak romana koji ona sama pokušava napisati tijekom boravka u bolnici. Za Horvat Čeč pisanje je u takvim okolnostima bilo više od književnog rada. Bilo je povezano s osjećajem identiteta i pokušajem da zadrži dio života koji joj je bolest oduzimala.

U drugom dijelu razgovora posebno je istaknuta želja da roman ne ostane samo zapis osobnog iskustva.

Horvat Čeč rekla je da se nada da bi se u njemu mogli prepoznati ljudi koji se bore s depresijom i težim oblicima psihičkih teškoća, ali i oni koji o tim iskustvima ne znaju dovoljno. „Mislim da je to bio isto jedan od motiva zašto pisati i zašto dati.

Osim što je i meni služio da me nekako drži iznad vode, nadam se da će se u njemu pronaći ljudi koji boluju i od depresije i bore se sa suicidalnošću o kojoj se recimo uopće ne priča“, rekla je.