Riječka književnica Morea Banićević, višestruko nagrađivana autorica romana za djecu i mlade, na Vrisaku je predstavila zbirku pripovijedaka »Sreća se ne mjeri decibelima«, svoje prvo prozno djelo namijenjeno odrasloj publici. Razgovor održan u knjižari VBZ-a moderirao je književnik Saša Stanić.

Nova knjiga sastoji se od deset priča, među kojima dvije imaju ulogu okvirnih pripovijesti, povezujući ostale u cjelinu nalik rasutom romanu. Autorica je kazala kako joj je forma kratke priče predstavljala izazov jer je sklonija romanima i dugom pripovjednom luku.

– Kad pišete roman, uvijek razmišljate korak unaprijed, s čime ćete nešto poslije povezati i na koji ćete način vratiti radnju unatrag. Čini mi se da je ovo zato postala hibridna forma: priče se mogu čitati zasebno, ali sve zajedno i kao poglavlja jednog rasutog romana, objasnila je Banićević.

Fantastični, bizarni i nadrealni elementi prepoznatljivi iz njezinih ranijih knjiga prisutni su i u novoj zbirci, ali su sada udruženi s izrazitijim crnim humorom. Prelazak u književnost za odrasle autorici je otvorio prostor za drukčiju vrstu izražavanja.

– Humora ima i u dječjoj književnosti, ali ne tako crnog i ne na način na koji sam ga ovdje mogla izraziti. U »Decibelima« sam se mogla razmahati do te mjere da u jednom trenutku više nisam znala smijem li se sebi ili drugome, rekla je.

Kao ključne motive zbirke izdvojila je izgubljenost, nemoć te potisnutu i ismijanu tugu, ali i gubitak identiteta u društvu koje pojedinca pretvara u broj. Posebno mjesto zauzima kritika administracije i institucija, unutar kojih čovjek prestaje biti osoba i postaje tek podatak.

– Uz sve naše emocije, svedeni smo na brojeve. Dobijemo OIB i određenu poziciju u društvu, a koliko god nas obitelj i prijatelji voljeli, za sustav smo samo broj. To se možda najbolje vidi kada nam zatreba zdravstvena usluga, posao ili bilo kakva pomoć institucija, istaknula je autorica.

Premda naslov ističe sreću, u knjizi je, priznala je Banićević, znatno prisutnija tuga. Izvorni naslov zbirke glasio je »Tuga se ne mjeri decibelima«, no promijenjen je na prijedlog izdavača.

– Tuga ne mora uvijek biti glasna niti se mora vidjeti u fizičkom ili književnom obliku. Može biti potmula, a možemo joj se i nasmijati; što se više od nje odmičemo humorom, možda postaje jasnije koliko je golema, kazala je.

Važan sloj knjige čini i ironijski pogled na književnu scenu, figuru pisca te odnos autora i izdavačke industrije. Govoreći o vlastitom putu, Banićević je podsjetila da su njezine knjige u Srbiji doživjele brojna izdanja, dok u Hrvatskoj dugo nije uspijevala pronaći izdavača zainteresiranog za nastavke iznimno čitane trilogije.

Takva su iskustva dijelom potaknula nastanak priča koje propituju što danas znači biti piscem.