Priznata i nagrađivana književnica Ivana Šojat u 55. je godini stekla diplomu preddiplomskog studija filozofije i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. No, za nju diploma nije završetak, nego tek jedna etapa u trajnoj potrebi za učenjem. Još je čekaju dvije godine studija, a uz sve ono što već godinama radi piše, prevodi, promatra i analizira svijet oko sebe. Šojat je spisateljica izrazite energije i gotovo neiscrpne znatiželje. Ne zanimaju je površni odgovori ni ljudi koji svoj život svode na svakodnevne banalnosti.

Zanimaju je njihovi unutarnji svjetovi, ono što prešućuju, traume koje nose, razlozi zbog kojih čovjek ponekad postaje vlastiti neprijatelj. Upravo se u tim najmračnijim i najskrivenijim dijelovima ljudskog iskustva nalazi i prostor njezine književnosti. Ipak, njezin pogled na čovjeka nije lišen vjere. Naprotiv. Iza britkog pera i često grubog pogleda na stvarnost stoji duboko uvjerenje da čovjek može biti bolji prema drugome, prema svijetu i prema samome sebi. U razgovoru za Novi list Ivana Šojat govori o znanju, književnosti, ljudskoj prirodi, vjeri u čovjeka, nasilju, politici, ženama, umjetnosti, svojoj Slavoniji, ali i o onoj rokerici koja, kako kaže, u njoj živi i danas.

DUGOGODIŠNJA ČEŽNJA

Upravo ste stekli diplomu preddiplomskog studija na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Na društvenim mrežama objavili ste fotografiju s buketom cvijeća i puno ponosa. Ipak, vi ste već etablirana književnica, iza vas su brojna djela, nagrade i priznanja. Što za vas znači formalna naobrazba i zbog čega ste osjetili potrebu ponovno sjesti u studentske klupe?

– Do sad sam uglavnom bila autodidakt – pomno sam proučavala teme koje su me oduvijek pasionirale. No, sad mi se konačno ukazala prilika da u rodnom gradu upišem studij za kojim sam oduvijek čeznula: filozofiju i povijest umjetnosti. Smatram istinskim blagoslovom mogućnost da upijaš znanje, učiš od ljudi duboko upoćenih u tematiku. Mislim da ljudi većinom nisu ni svjesni koliko je besplatno školovanje otvoreno i omogućeno svima nevjerojatan poticaj, mogućnost osobnog rasta.

Ali to nije kraj, sada ste prvostupnica, a pred vama su još dvije godine studija. Što vas i dalje toliko intrigira u filozofiji i povijesti umjetnosti i kako uz studij pronalazite vrijeme za sve svoje aktivnosti?

– Filozofija je počelo svega, iz nje su u novom vijeku izrasle sve nama poznate znanosti. Filozofi su udarili temelj matematici, logici, povijesti, fizici, astronomiji, književnosti, psihologiji. Proučavati filozofiju znači uranjati u skrivene temelje civilizacije kakvu poznajemo. Povijest umjetnosti prati duhovni razvoj čovječanstva. Vele kako je metafizika počela umirati nakon Giotta te kako je umjetnost postupno počela postajati puki dizajn. Mnogo je tu tema za razmišljanje. Zato ustrajem u učenju. Vremena imam malo, sve je prepuno obaveza. Često sam izuzetno umorna, no umor je cijena koju moram platiti.

Naklada Ljevak Facebook

U 55. godini biti usred studija filozofije govori o vašoj neskrivenoj i nesalomljivoj naravi. Odakle vam ta energija, dolazi li više iz znatiželje, želje za pravdom ili jednostavno iz potrebe da budete životno prisutni?

– Oduvijek sam voljela učiti. Voljela sam školu. Ljudi prečesto nisu svjesni činjenice da je znanje nekoć bilo rezervirano za rijetke, privilegirane statusom i spolom. Pa, recimo, žene do 20. stoljeća nisu smjele upisati umjetničku akademiju. Danas tko god želi može pristupiti znanju. I da: izuzetno sam znatiželjna. Ne zanima me što rade susjedi, nego kako je, recimo, Kant došao do kopernikanskog obrata u teoriji spoznaje.

UM I RAZUM

Od svoje 29. godine objavljujete književna djela koja su zapažena, nagrađivana i igrana na pozornicama, pa i u nacionalnom kazalištu. Nakon toliko napisanih knjiga, gdje pronalazite nove teme?

– Teme su posvuda oko nas. Dovoljno je otvoriti novine, slušati komentare ljudi na ulici, promatrati ljude, njihova ponašanja, društvene tijekove.

Vaši su romani dirljivi jer govore o onome što se inače prešuti. Što vas tjera da ogolite ljudsku istinu i progovorite upravo o onome pred čime bismo najradije zatvorili oči?

– Ono što prešućujemo ne iščezava, nego se taloži poput tamne tvari. Negdje sam čula kako ljudi koji neprestano imaju bolove u donjem dijelu leđa zapravo imaju problem s prošlošću koju nisu procesuirali, koju na leđima tegle kao gomilu kamenja. Govorenje je poput magijskog postupka otpuštanja. Ljudi su u stanju satima naklapati o banalnostima. Istodobno odbijaju izgovoriti ijednu jedinu riječ o onome što ih tišti. Radije će tjeskobe i traume utapati u alkoholu, umrijeti od ciroze, nego razriješiti tuge i bjesove. To me fascinira. Pokušavam dokučiti temelje tih tvrdoglavih autodestrukcija.

Fokusirani ste na nepravdu i na ljudski život koji ne smještate u crno-bijeli svijet. Vidite i ono između. S punom emocionalnošću pristupate čovjeku i od njega gotovo činite svetinju. Smatrate li da čovjek doista posjeduje moć promatrati vlastito postojanje, uranjati u onostrano i povezivati naizgled nepovezive stvari?

– Čovjek je biće »opremljeno« umom i razumom, sposoban je operirati svakodnevnim činjenicama, ali i idejama koje nadilaze prosječan ljudski život, promišljati o smislu, kauzalnosti. I svjetotvoran je u smislu da je svijet kao pojam zapravo drukčiji za svakog čovjeka, jer svaki čovjek drukčije percipira ono što ga okružuje. Druge ljude uvijek tumačimo iz vlastite situacije, preko bremena koje teglimo u sebi. Nema čovjeka bez bremena, bez trauma. Referirat ću se sad na femicid koji se dogodio u Slatini i uputiti na jedan »detalj«: Što mislite kako će se prema rođendanima odnositi dijete na čiji je rođendan onaj monstrum ubio njegovu majku? Kako će se sva djeca iz te uništene obitelji odnositi prema braku, kakav će stav imati prema muškarcima, alkoholu, nasilju? Trebamo biti blagi jedni prema drugima.

DUH JE ZASJEO NA DNO

Vi ogolite ljudsku istinu, otvoreno i oštro joj pristupate, skidate maske. Mislite li da takvo književno razotkrivanje čovjeka ima svoje prepoznavanje i na političkoj, odnosno kulturnoj i socijalnoj razini? Može li književnost doista nešto promijeniti izvan sebe?

– Da bi književnost mijenjala svijet, ljudi moraju čitati. A događa nam se paradoks da je znanje nikad dostupnije, da je pismenost postala potencijalno opće mjesto, dočim je sve manje onih koji čitaju. Ljudima je lakše satima gledati video-zatupljivanja. Čitanje angažira. Ljudi odustaju od vlastita uma. Preokrenuli smo piramidu važnosti i duh je zasjeo na dno. Mislim da civilizacijski klizimo prema dnu vala koji je u punom zamahu bio negdje početkom 20. stoljeća. Ili ranije.

Ipak, u vama živi buntovnica, žena koja želi bolji svijet. Kakav je vaš pogled na svijet danas i na koji ga način čovjek može učiniti boljim?

– Sitnice su dovoljne da se svijet milimetarski pomakne prema boljitku. Pozdraviti susjeda, udijeliti lijepu riječ bližnjem ili neznancu, ali i čuvati vlastito okruženje od propadanja i zagađenja, ne bacati otpad u more, rijeke, jezera, u šume, čuvati stabla, poštovati sav život, uprijeti prstom u one koji uništavaju sve oko sebe iz nerazumnosti ili zbog božanstva-novca.

U svemu tome vi ste pjesnikinja, esejistica britkog pera, s velikom vjerom u čovjeka, ali istodobno imate vrlo realan, ponekad i grub pogled na svijet. Kako pomirite tu vjeru u čovjeka sa sviješću o njegovoj mračnoj strani?

– Svijet nije strašno mjesto zato što je strašan sam po sebi. Ljudi ga čine strašnim. Ne lisice, vrane, medvjedi ili barske kornjače. Ljudi. Čovjek se pretvori u mrak kad pomisli da je najvažniji, da je od svih živih bića jedini ovlašten da kroji svijet prema sebi, da svijet svodi na neku sumanutu tržišnu vrijednost. Pokušavam pisanjem spriječiti takav, posve neutemeljen i poguban stav nekih.

Često u svojim djelima propitujete i tanku granicu na kojoj se miješaju pogansko i kršćansko, znanstveno i onostrano, život i smrt, dobro i zlo, na kojoj se susreću anđeli i duhovi. Ta je granica važna u umjetnosti, ali kako je vi sami živite?

– Granica koja dijeli suprotnosti nikad nije rigidna. Uvijek se događa osmoza, miješanje, sjenčanje. U stvarnom životu je teško odvojiti vrijeme za razmatranje tih postupaka, no bilo bi dobro pokušati. Kršćanstvo je u sebe primilo mnoštvo poganskih običaja i vjerovanja. Kako bi se olakšala kristijanizacija, ali i jednostavno zato što se duhovnosti preklapaju i nijedna nikada nije nastala iz vedra neba, iznebuha, nego je izrasla iz plodnog tla prethodnih duhovnih svjetova.

POLITIKA NIJE ZA MENE

Iskazali ste i političku zainteresiranost. Što vas je potaknulo da iz promatranja društva i pisanja prijeđete i u aktivnije sudjelovanje u političkom životu?

– Moj pokušaj političkog djelovanja dogodio se iz čistog idealizma. Stvarnost je pokazala da to nije rabota za mene.

Naglasili ste kako treba znati razlikovati politiku kao brigu o javnom i općem dobru od politikanstva. Što vas u toj konstelaciji nosi naprijed i daje vam vjeru da se političkim djelovanjem ipak nešto može promijeniti?

– Nećemo se mi još dugo izvući iz politikanstva, iz ideoloških kavgi koje generacijama politikanata osiguravaju boravak na visokim pozicijama. Politikanti su, naime, dobro naučili lekciju dvaju totalitarizama: znaju da je najvažnije locirati »neprijatelja« i onda posezati za njim kad god se jave ekonomski ili ekološki problemi, stvarni problemi u životu neke zajednice.

S dvadeset godina pristupili ste HOS-u. Kako je bilo u tim godinama nositi pušku? Kakav je osjećaj imati u ruci hladni, ubojiti metal i biti svjestan njegove stvarne svrhe?

– Bilo mi je tad 20 godina i moj grad, Osijek je bio u obruču, izložen konstantnim granatiranjima. Civili su ginuli po ulicama, gorjela su sela oko Osijeka. Nije bilo vremena za razmišljanje. Postojale su dvije opcije: brani grad ili bježi. Mnogi muškarci su tad posegnuli za perikama, mnogi »veliki domoljubi« su tad pobjegli. Ja sam ostala.

Kome puška zapravo nosi prijetnju – onome tko je nosi ili onome u koga je uperena? Kako ste to iskustvo intimno doživjeli tada, a kako ga doživljavate danas, s velikim vremenskim odmakom?

– Puška u ruci je kraj svake čovječnosti. Ona je simbol propasti razuma, korak prema uništenju, zatiranju. Zato se sad svim silama upirem protiv svakog nasilja.

ODNOS PREMA ŽENI

U svojim se djelima bavite i pozicijom žene. Femicid je u Hrvatskoj i dalje velik društveni problem. Gdje vidite rješenje u zakonima, odgoju, obrazovanju, promjeni društvenih obrazaca ili negdje drugdje ?

– Zakoni su posljednja mjera. Kad zakoni stupe u akciju, to znači da je jedna žena već mrtva. Trebamo mijenjati mentalitet, odnos prema ženi u društvu. Trebamo obrazovati i muškarce i žene. Žena nije i ne može biti drugotna. Ona je ravnopravna muškarcu. To mora doprijeti do svih mozgova.

Prevodite s francuskog i engleskog, a napisali ste i zbirku poezije na francuskom jeziku Saint Espoir, koja još nije objavljena u Hrvatskoj, iako su njezini dijelovi objavljeni u belgijskom književnom časopisu Le Fram. Književni i pjesnički krug iz Kraainema kod Bruxellesa još je 1999. godine zbirku proglasio najboljom među pristiglim rukopisima. Zašto ta zbirka još uvijek čeka svoje hrvatsko izdanje?

– Vjerojatno iz moje čiste lijenosti. Nisam se nikad potrudila pretočiti Svetu Nadu u hrvatski. Možda tako treba biti.

Koja je za vas razlika između pisanja poezije i romana, odnosno priča? Što vam daje pjesma, a što proza?

– Poezija je esencija verbalizacije svega čemu tijelo daju naše misli i osjeti. Ona je poput onih velikih, bijelih žena koje Krleži pjevaju na groblju. Poezija gradi tornjeve, ona etimološki vuče korijen iz starogrčkog poiesis, iz činjenja, stvaranja. Osobno poeziju pišem iz čistog nadahnuća. Roman je kao forma arhitektonski rad, psihoanaliza, on je ispreplitanje duha i realnosti, stanja stvari i potencijala, iziskuje predanost i strpljenje.

Kad biste mogli čarobnim štapićem urediti svijet, kako bi izgledala vaša Slavonija?

– Slavonija bi bila Eden. Uza sva blaga koja već ima, vladajući bi konačno shvatili kolika je važnost kulture želimo li da neka točka na geografskoj karti postane raskrižje, fokalna točka. Istina, kulen je važan simbol Slavonije (meni nije jer sam vegetarijanka!), ali mislim da kulen bez kulture Slavoniju čini samoposlugom, a ne mjestom na koje ljudi dolaze da bi rasli i bili ono što žele biti.

I za kraj – što je vaše sljedeće iznenađenje? Pjesma, proza, diploma ili nešto što nam još nije palo na pamet?

– Uskoro iz tiska izlazi zbirka novela Voda koja će obuhvatiti neke moje ponajbolje novele od prve zbirke (Mjesečari) do danas. Bit će tu i nekoliko nikad objavljenih novela. Počela sam pisati i novi roman. Za dvije godine ću, ako sve bude kako treba, i diplomirati.

UVIJEK I ZAUVIJEK ROKERICA

Bili ste nekoć altistica u opernom zboru osječkog Hrvatskog narodnog kazališta, a u mladosti beskompromisna rokerica koja je pjevala u bendovima Enola Gay, Saratoga i Glad. Koliko je te rokerice još ostalo u Vama i prepoznajete li njezin glas u književnici koja ste danas?

– Uvijek sam bila i uvijek ću biti rockerica. Premda obožavam klasičnu glazbu, najviše baroknu: Vivaldija, Bacha… Mislim da se to osjeća i u mome pisanju.