RIJEKA – »Književnost je poput paukove mreže, pričvršćena možda vrlo nježno, no ipak pričvršćena za život svim četirima uglovima«, kazala bi o književnosti Virginia Woolf u citatu koji stoji na početku romana »Baka je plesala na kiši« norveške spisateljice, televizijske voditeljice i političke reporterke Trude Teige, koja je kao jedna od njegovih glavnih gošći pred koji dan predstavila roman na ovogodišnjem Vrisku.

Temeljen na stvarnim događajima, roman »Baka je plesala na kiši« u izdanju Petrinih knjiga i u prijevodu Anje Majnarić emotivna je priča o trima generacijama žena, obiteljskim tajnama, traumama, sramu, tabuima, kao i snazi istine i ljubavi koje dokidaju ono generacijski potisnuto i prešutjelo, a upravo ranije spomenuti citat Woolf upućuje na poveznicu književnosti i života, njezinu moć da prodre u one najmanje pore koje su se društvenopolitičkom procesualnošću s vremenom možda i zatvorile, što je jedna od glavnih tema toga romana norveške spisateljice, no i njezinih drugih djela.

Ova popularna spisateljica koja je izdala dvanaest romana i dvije publicističke knjige, u razgovoru za naš list govori o svojem popularnom romanu, njegovoj temi, suodnosu književnosti i života, fikcije i fakcije, odnosu prema povijesnom materijalu te nužnosti da književnost kritički progovara o našoj svakodnevici i onim nerijetko potisnutim detaljima koji katkad opstoje kao pečat životno negativnog.

Prije svega, kako je nastao vaš roman? U dijelu sa zahvalom ističete da je inspiriran stvarnim događajima, intervjuima koje ste pročitali, kao i pričom Anne Deichmann, no kako je sve započelo, kako ste došli do nikad objavljenih intervjua i kako je počelo zanimanje za problematiku na koju roman upućuje?

– Moj otac bio je ratni heroj, tako da sam o ratu znala puno i dugo sam mislila da bih trebala napisati roman na tu temu.

Željela sam pronaći ono što je ostalo neispričano, prešućeno i skriveno, pa sam se obratila poznatom norveškom povjesničaru koji me potaknuo da pišem o Norvežankama koje su bile u vezama s njemačkim vojnicima.

Ispostavilo se da je nedugo nakon rata pisao o ženama koje su se 1945. doista udale za njemačke vojnike i s njima su otišle u Njemačku. Bilo je to gotovo potpuno neistraženo poglavlje ratne povijesti, pa prije toga gotovo ništa nisam znala o tim ženama.

Tijekom sedamdesetih godina taj je povjesničar pronašao neke od tih žena i njihove njemačke supruge te ih intervjuirao glede njihova života. Međutim, iako mu nisu dopustili da te razgovore i objavi, on ih je ipak sačuvao, a meni je omogućio da ih pročitam. Na mene su ostavili snažan i dugotrajan dojam. Upravo tada započelo je nešto što se pretvorilo u višegodišnji istraživački projekt, mnogo prije nego što sam uopće počela pisati roman.

Za priču u romanu »Baka je plesala na kiši« presudan je bio moj susret s Annom Deichmann, koja se 1945. godine udala za njemačkog vojnika i koja je gotovo cijeli život provela u Njemačkoj. Upoznala sam je tri mjeseca prije njezine smrti, prije gotovo petnaest godina.

Njezina priča – o onome što ju je dočekalo u Njemačkoj, ali i o tome kako su joj norveške vlasti oduzele norveško državljanstvo – zaista me potresla. Bila je to doista nepoznata priča i osjećala sam da ju je važno ispričati.

Naslovna simbolika

Možete li pojasniti simboliku naslovne sintagme – zašto baš »Baka je plesala na kiši«? Je li prizor bake koja pleše na kiši simbolično uputstvo, slika životne otpornosti, života koji se nekim svojim optimizmom odvija unatoč negativnofatumskim trenucima? Jeste li naslov na samome početku zamišljali kao svojevrsnu pristupnu lozinku romanu čije pravi sadržaj/značenje čitatelj može razumjeti tek kada upozna protagonističinu/e prošlost/i?

– Dok sam pisala roman, dobila sam poruku od svoje najstarije kćeri, koja je na fakultetu studirala povijest književnosti. Čitala je Proustovo »U traganju za izgubljenim vremenom« i naišla je na odlomak u kojem starija žena pleše na kiši u vrtu. Napisala mi je: »To ćeš biti ti, mama, kad ostariš.« Naime, svi znaju koliko volim kišu.

Često odjenem odjeću za trčanje i izađem trčati upravo dok pada kiša. Onog trenutka kada sam dobila kćerinu poruku, znala sam da imam naslov romana. Nakon toga sam počela razvijati Teklin odnos prema kiši. Mislim da njezina rečenica »kiša je pljesak života« govori jako mnogo, osobito kada dođemo do samog završetka romana.

To je ujedno rečenica koju ljudi vrlo često citiraju, gotovo kao svojevrsni moto mojega književnog stvaralaštva. Za mene ona simbolizira sposobnost čovjeka da se bori, preživi i ponovo pronađe životnu radost čak i nakon što mu se sve uruši.

Zanimljivo je to što u romanu imamo tri generacije žena, no nijedna od njih ne zna cijelu obiteljsku priču; Tekla zna ono što Lilli ne zna, a Juni tek naknadno pokušava sastaviti dijelove prošlosti. Jeste li time intencionalno željeli pokazati da obitelj može desetljećima živjeti posljedice nekih događaja čiji pravi uzrok u njegovoj kompleksnosti više nitko niti ne zna?

– Apsolutno. Vjerujem da se trauma može naslijediti čak i kada ne znamo ništa o iskustvima svojih roditelja ili baka i djedova, kao ni o tim bolnim događajima koje su proživjeli.

O tome su provedena i istraživanja koja su pokazala da se kod potomaka traumatiziranih ljudi mogu pronaći čak i određene genetske promjene. Djeca su osjetljiva, ona primjećuju kada odrasli u sebi nešto nose i skrivaju.

Primjećuje to i Juni, osjeća da postoji nešto neizgovoreno, nešto što stvara napetost između njezine majke i bake, što je često rastužuje. Kada odraste, spoznaja o tome što se zapravo dogodilo za nju je oslobađajuća, premda je otkrivanje tih tajni istodobno iznimno bolno.

Vjerujem u otvorenost, vjerujem da nam svima može biti bolje ako međusobno razgovaramo i jedni drugima pristupamo s poštovanjem.

Uostalom, upravo je to nešto što je svijetu danas itekako potrebno. Upoznala sam mnoge ljude, i u Norveškoj i u drugim zemljama, koji nisu znali za traume svojih roditelja ili pak baka i djedova, a poslije su mi govorili: »Volio bih da sam znao. Tada bih razumio zašto su bili takvi kakvi su bili i kako je sve to oblikovalo našu obitelj.«

Prenošenje traume

Autorica Marianne Hirsch skovala je pojam postmemory, postpamćenje, odnosno naslijeđeno pamćenje, koji upućuje na odnos potomaka prema onim traumama koje sami nisu doživjeli, ali su toliko snažno prisutne u obitelji da postaju dijelom njihova vlastitog identiteta. Juni nije proživjela Teklin rat, no taj rat ipak na neki način određuje i njezin život. Prema tome, Juni na kraju romana nasljeđuje bakino sjećanje ili se uspijeva osloboditi njegova utjecaja?

– Dopustite mi da odgovorim protupitanjem: tko sam ja uopće i što čini moj identitet?

Da bih mogla odgovoriti na sva ta pitanja, moram poznavati vlastitu priču, koja je počela mnogo prije nego što sam se i rodila. Koja su iskustva i vrijednosti oblikovali moje roditelje, moje bake i djedove? Kako su oni utjecali na način na koji ja danas gledam svijet?

Što znači biti Norvežanin ili Hrvat i koje nas vrijednosti onda određuju? Ratovi iznimno snažno oblikuju identitet jednoga naroda, barem je tako u Norveškoj. Da bismo razumjeli vlastiti identitet, moramo poznavati cijelu priču. Ako poznajemo samo muške ratne priče, poznajemo tek pola povijesti jednog naroda, stoga u potpunosti ne možemo razumjeti ni vlastiti identitet.

Nakon završetka rata očekivano dolazi vrijeme mira, no ne uvijek i za svakoga, kao što je to i u slučaju Tekle; jeste li njezinim likom željeli ukazati na posljedice rata koje on ostavlja na pojedincima, toj transgeneracijskoj traumi koja se pronosi?

– Vrijeme liječi rane, a s novim generacijama mijenjaju se i naši pogledi na prošlost. Ipak, snažno su me potresli susreti s potomcima Norvežanki i njemačkih vojnika. Mnogi od njih i danas, zbog načina na koji se postupalo s njihovim majkama, ali i zbog onoga čemu su i sami bili izloženi, nose duboke rane.

Nedavno mi je prišla jedna žena jer je željela razgovarati sa mnom. Ispričala mi je koliko je njezin život obilježila činjenica da su nakon rata i njezini roditelji i njezini djedovi i bake bili osuđeni zbog članstva u norveškoj nacističkoj stranci.

O tome gotovo nikada nije govorila. Nije razgovarala ni sa svojom djecom ni s prijateljima. I potomci ljudi koji su se našli na »pogrešnoj strani« mogu nositi posljedice tuđih odluka i tuđe prošlosti. Djeca, međutim, ni za što od toga nisu kriva. Ona su nevina, a ipak su i sama bila kažnjavana.

Kad spominjete nacističku stranku, u jednom ste razgovoru govorili o istraživanju Demmina i odlasku na mjesta povezana s tragedijom. Naime, Demmin je posebno osjetljiv jer govoriti o patnjama njemačkih civila 1945. može biti pogrešno protumačeno kao relativiziranje zločina nacističke Njemačke. Koliko je bilo teško postići mjeru kojom se prikazuju njemački civili kao žrtve konkretnog nasilja te očuvanja šireg povijesnog konteksta glede odgovornosti tadašnjeg nacističkog režima?

– U ratu postoje dvije strane i dvije priče, priča pobjednika i priča poraženoga. Ono što im je, međutim, zajedničko jest stradanje civilnog stanovništva. Iako moja namjera nije bila napisati knjigu o patnji njemačkog naroda, ta se patnja nužno pojavljuje u mojoj priči o Norvežanki koja 1945. stiže u svojevrsni »pakao na zemlji«.

Mnogo sam puta gostovala i predstavljala svoje knjige u Njemačkoj i iznenadilo me koliko malo sami Nijemci znaju o tom dijelu svoje povijesti. Postoji pojam Kollektivschuld, kolektivna krivnja, koji bi se mogao sažeti ovako: »Kako možemo govoriti o tome da su Rusi silovali stotine tisuća njemačkih žena kada smo upravo mi započeli rat?« Nijemci su počinili strašne zločine u Sovjetskom Savezu, ali strašne zločine su počinili i Sovjeti u Njemačkoj.

U ratu obični ljudi stradaju s obje strane, a odgovornost za pokretanje rata pripada političkim vođama, a ne običnim ljudima.

Prošlost kao ključ

Kako ste i sami spomenuli – odgovornost leži na vođama. Kad općenito govorimo o ratu, ne možemo govoriti (samo) o državama uključenim u njega i o suprotstavljenim vojskama, već i o običnim ljudima, koji nažalost ratuju za tuđe ciljeve. Baš zato Demmin je jedan od pokaznih primjera povijesne složenosti. Koliko je onda bitna uloga književnosti u (d)ocrtavanju povijesnih kontura svakodnevice, za razliku od one službene povijesti?

– Da bismo razumjeli povijest, važno je znati kako se rat odvijao, ali i što su politički vođe činili ili propustili učiniti. Mene kao spisateljicu, međutim, najviše zanimaju posljedice koje rat ostavlja na običnim ljudima. Vjerujem da nam upravo njihove priče mogu pomoći da bolje razumijemo prošlost, ali i da promišljamo o posljedicama ratova koji se vode u svijetu danas.

U dijelu zahvale ističete da je roman nadahnut »proživljenim životima i stvarnim događajima tijekom i nakon rata – i u Norveškoj i u Njemačkoj«, pa se na prethodno pitanje nadovezuje i pitanje koliko je, po vašem mišljenju, važno da umjetnički narativi koji prikazuju povijesne događaje počivaju na povijesnoj istini?

– Mogu, naravno, govoriti samo u svoje ime, ali meni je to iznimno važno. Posebno me veseli kada mi čitatelji kažu da upravo ta dimenzija mojim knjigama daje dodatnu vrijednost. Ne želim da moje knjige pružaju samo užitak čitanja; želim da čitatelju donesu i nova saznanja, dublji uvid i bolje razumijevanje. Među najdražim reakcijama koje sam dobila upravo su one čitatelja koji su nakon čitanja rekli: »Ovo jest fikcija, ali sve se moglo dogoditi upravo tako.«

U romanu »Baka je plesala na kiši« rat promatramo kroz vizuru Tekle, kao i europskog prostora, dok vaše drugo djelo, »Morfar pustet med havet«, čitateljima donosi manje poznatu priču povezanu s Norvežanima koji su završili u japanskom zarobljeništvu. Privlače li vas te rubne, manje poznate priče Drugoga svjetskog rata, oni događaji koji ostaju izvan priča koje većina ljudi poznaje iz udžbenika?

– Na neki način upravo je to srž mojega književnog rada: pronalaziti neispričane priče, one koje su također trebale pronaći svoje mjesto u povijesnim knjigama. Na moje pisanje snažno utječe novinarsko iskustvo, a osobito mi koristi kada istražujem građu za roman.

Roman zapravo ne počinjem pisati sve dok ne osjetim da sam na tragu nečega važnog, dok ne osjetim one trnce koji mi govore da tu postoji neka priča koju vrijedi istražiti. Vrlo je slično osjećaju koji sam nekoć imala kao politička novinarka kada bih naslutila da političari nešto skrivaju.

Na tragu tih pitanja, koliko jako mora biti iscrtana linija razgraničenja između autorski kreiranih svjetova, to jest umjetničke slobode, i autorske odgovornosti da (i) književnost izvještava o određenom povijesnom trenutku istinosno?

– Posebno mi je važno da događaji i mjesta koje opisujem budu povijesno vjerodostojni.

Primjerice, »Baka je plesala na kiši« ne temelji se na priči jedne konkretne obitelji, nego je nadahnut sudbinama brojnih žena, kao i stvarnim pričama i događajima iz Norveške i Njemačke tijekom Drugoga svjetskog rata i u godinama koje su uslijedile.

Sve što opisujem počiva na višegodišnjem istraživanju, pa bih mogla reći da je roman istinit unutar granica fikcije. Često mi se javljaju čitatelji koji kažu da ih nije zaokupila samo sudbina jedne žene nego da su kroz njezinu priču otkrili i nešto novo o povijesti rata.

Društvene pukotine

Jedan je norveški kritičar zamjerku romanu pronašao u stanovitoj sentimentalnosti kao i izravnosti u nekim elementima priče, no upravo je ta emocionalna pristupačnost zasigurno jedan od razloga zbog kojih je roman popularan u publike. Je li u ovome slučaju s obzirom na projiciranje povijesne traume ta emocija opravdana i faktor koji je roman dodatno učinio čitateljstvu prijemčivim?

– Upravo tako, to zapravo nije bila raširena kritika u Norveškoj, već se radilo o jednome kritičaru. Naprotiv, većina čitatelja i kritičara upravo je emocionalnu snagu romana isticala kao jednu od njegovih najvećih vrijednosti.

Pišem onako kako želim i kako osjećam da najbolje odgovara onoj priči koju pripovijedam, a uspjeh ove knjige pokazuje da je njezina emocionalna neposrednost snažno odjeknula među čitateljima. Istodobno pišem o iznimno teškim i potresnim događajima, stoga mi je važno da takve prizore uravnotežim onim pozitivnim osjećajima – ljubavlju, bliskošću i solidarnošću među ljudima. Za mene to nije sentimentalnost.

U vašim krimićima zločin nije izolirani događaj, već iza njega postoji kompleksnost obiteljskih odnosa, trauma, nasilje, različiti društveni problemi i(li) kakvi događaji iz prošlosti. Uzimajući u obzir ovaj vaš roman, kao i kriminalističke, čini se da vas manje zanima samo krivnja, a više uzrok te krivnje. Je li vam stoga psihologija zločina važnija od same krivnje, time i kriminalističkog zapleta koji je ključan?

– To je vrlo dobro zapažanje. U kriminalističkom romanu između mene i čitatelja postoji svojevrstan dogovor: zločin se mora dogoditi, tragovi moraju biti pažljivo raspoređeni kroz priču, napetost se mora održavati do samoga kraja, a rasplet mora iznenaditi čitatelja i istodobno djelovati potpuno logično.

Često se kaže da je u središtu kriminalističkog romana pitanje tko je počinio zločin. Naravno, i meni je to važno, ali barem me jednako zanima pitanje zašto – kako netko tko se, poput svih nas, rodi nevin s vremenom postane osoba sposobna počiniti zločin, što je pošlo po zlu, tko je tu osobu iznevjerio? Za ubojstvo nema opravdanja, ali meni je važno pokušati razumjeti i počinitelja. Jer upravo na temelju njegove ili njezine priču mogu ukazati i na pukotine u društvu u kojem živimo.

Trude Teige / Foto: Nikola Blagojević

Kad već govorimo o kriminalističkom romanu, uzimajući pritom u obzir žanrovske zakonitosti koje podrazumijevaju sam zločin, tragove, obrat, kao i želju spomenutu želju autora da možda progovori i o nekim društvenim složenostima, zanima me ograničavaju ili vas žanrovske konvencije krimića ili pak rastvaraju prostor za razvijanje koje složene problematike?

– Norvešku se često doživljava kao bogato, dobro uređeno, sigurno i vrlo napredno društvo. Imamo razvijenu socijalnu državu koja bi se trebala brinuti o svima, neovisno o njihovim materijalnim mogućnostima. Tu je i naša spektakularna priroda – ponoćno sunce, polarna svjetlost, fjordovi, planine i nepregledna obala. Sve to čini Norvešku gotovo idealnom pozornicom za kriminalistički roman jer omogućuje snažne kontraste; između svjetla i tame, dobra i zla.

Kao politička novinarka godinama sam se bavila upravo društvom, njegovim dobrim stranama, ali i njegovim slabostima, nastojeći o njima govoriti kritički i iz perspektive društvene stvarnosti. Pratila sam posljedice političkih odluka i načine na koje one utječu na svakodnevni život ljudi.

U svojim kriminalističkim romanima tu perspektivu zadržavam, ali me osobito zanimaju tamnije strane društva.

Pisala sam o temama s kojima sam se osobno susretala ili kojima sam se bavila kao novinarka: nedostatnoj skrbi za starije osobe, istraživanjima u psihijatriji, postupanju prema djeci u domovima, zlostavljanju unutar vjerskih zajednica te, primjerice, #MeToo pokretu. Pišem društveno angažirane i kritički intonirane kriminalističke romane, baš kao što je i jedan od temeljnih zadataka mojega novinarskog rada bio kritički propitivati društvo.

Povjerenje kao temelj

S obzirom na to da ste u jednome dijelu karijere radili kao televizijska novinarka, a lik Kajse Koren radi kao televizijska novinarka, jeste li i koliko unijeli sebe u taj lik te u kojim ste segmentima povukli granicu između svojega novinarskog iskustva i svijeta toga književnog lika koji gradite?

– Kajsa mi je u mnogočemu slična, premda je znatno hrabrija od mene. U njoj ima i mnogo toga što prepoznajem u svojim nekadašnjim kolegicama s televizije TV 2. Željela sam stvoriti protagonisticu koja ne pije previše i čiji život nije obilježen ozbiljnim psihičkim problemima ili teškim i kompliciranim odnosima.

Drugim riječima, željela sam da Kajsa bude obična žena koja se suočava s uobičajenim životnim problemima: brine se za svoju djecu, majka joj obolijeva od demencije, a mislim da je i jedina protagonistica kriminalističkog serijala koja oboli od raka dojke i potom se bori s dugotrajnim umorom. Lik Kajse je nedvojbeno jedan od glavnih razloga zbog kojih je ovaj serijal stekao toliku popularnost.

Kad općenito spominjemo ranije suprotstavljene strane, koja je uloga novinara danas, u vremenima opće demokracije u razvijenom tehnološkom svijetu, no i nikad veće podijeljenosti? Jesu li i novinari zastranili u vremenima takve tehnologizacije i podijeljenosti u kojem segmentu?

– Uh, to je nije jednostavno pitanje. Povjerenje je temelj demokracije – povjerenje u institucije i političare, u one koji donose odluke, ali i u etablirane medije. Razvojem društvenih mreža zapravo svatko danas može stvoriti vlastiti »televizijski kanal« i zasipati nas neistinitim informacijama i lažnim vijestima.

To predstavlja ozbiljnu prijetnju demokraciji. Istina se pritom sve lakše gubi, a danas svjedočimo i tome da istaknuti političari iznose neistinite tvrdnje samo kako bi osvojili ili zadržali vlast. To je zastrašujuće.

Na to se nadovezuje i pitanje autorstva, književne slobode i (novinarskog) izvještavanja o određenom temi, što vuče i etičke implikacije. Kada stvarnu povijesnu traumu pretvarate u fikciju, postoji i etičko pitanje: koliko autor smije »upotrijebiti« tuđu patnju kako bi stvorio snažnu priču? Jeste li se tijekom pisanja ikada zaustavili i možda pomislili da biste neki događaj trebali izostaviti zbog njegove težine?

– Postoji razlika između pisanja fikcije i novinarskog rada. Kao novinarka sam obvezna pridržavati se etičkih načela novinarske profesije. U Norveškoj se vodila rasprava o tome bi li i književnici trebali podlijegati sličnim pravilima.

U svakom slučaju, smatram da takvim stvarima treba pristupati vrlo oprezno. Moji se romani ne temelje na stvarnim pričama, nego su nadahnuti stvarnim ljudskim sudbinama, dok sama priča pripada svijetu fikcije koji stvaram.

Ako bi se u nekom liku ili događaju mogla prepoznati konkretna osoba ili ako je nešto proizašlo iz razgovora koje sam vodila s ljudima, uvijek ih pitam slažu li se s tim da njihova iskustva upotrijebim u svojem književnom radu.

Književnost vs. život

Rekli ste da vas još od novinarskih dana privlače one nepoznate priče, a u ovom se romanu vraćate i na jednu obiteljsku tajnu, no i na iskustva marginaliziranih ljudi i njihovih sjećanja. Što vas više privlači, sama povijesna nepravda glede zaborava (istine/bitnog) ili trenutak kada otkrijete što je taj zaborav učinio zajednici, kojem pojedincu i njegovoj obitelji?

– Ne radi se o izboru između jednoga ili drugoga, te su dvije stvari međusobno povezane. Nailazila sam na povijesne događaje kojima se nije pridavalo dovoljno pozornosti, a zajedno s njima ostajali su zanemareni i ljudi koji su se nalazili u njihovu središtu.

Kada je riječ o ratu, upravo sam usmjeravajući se na iskustva žena najčešće otkrivala neispričane priče, one koje su također trebale pronaći svoje mjesto u povijesnim knjigama. Jer ako poznajemo samo muška iskustva rata, poznajemo tek polovicu priče.

I za kraj, na samom početku vaše knjige istaknut je citat: »Književnost je poput paukove mreže, pričvršćena možda vrlo nježno, no ipak pričvršćena za život svim četirima uglovima.« Slično tome, upućujući na poveznicu između života i književnosti, jedna od ovogodišnjih gošći Vriska, Oksana Zabužko, rekla bi da književnost proizvodi smisao. Kaku ulogu ima književnost općenito, pa i danas u nimalo optimističnim vremenima u kojima svaki dan svjedočimo negativnim vijestima?

– Fikcija nam omogućuje da nakratko iskoračimo iz vlastite stvarnosti i otputujemo onamo kamo možda nikada nećemo stići – u druge zemlje i kulture, u neka prošla vremena, među ljude koji svijet doživljavaju posve drukčije od nas.

Teško mi je zamisliti neki drugi oblik pripovijedanja koji nam na isti način omogućuje da tako duboko zakoračimo u tuđe svjetove i perspektive.

Književnost u nama može probuditi i snažan osjećaj prepoznavanja, na razini koju je teško dosegnuti drugdje. A tu je, naravno, i sam užitak čitanja – dubok, složen i svaki put drukčiji.

Dobra knjiga može nas utješiti poput toplog zagrljaja, ali nas jednako tako može ostaviti hladnima, uzdrmati ili pogoditi ravno u srž. No možda je njezina najveća vrijednost upravo u tome što nam otvara nove horizonte.

Pomaže nam da bolje razumijemo druge ljude i njihove živote, da razvijamo empatiju i da svijet oko sebe sagledavamo s više razumijevanja. Na neki nas način čini mudrijima. A čini mi se da nam je upravo to danas potrebnije nego ikada.

Važno mi je spomenuti još nešto.

Dok čitamo knjigu, barem se na neko vrijeme odvajamo od mobitela i neprestane izmjene kratkih sadržaja koji nam raspršuju pozornost. Sve nam je teže dulje ostati usredotočeni i posvetiti se zahtjevnijem tekstu, a to osobito primjećujemo kod djece i mladih.

Čitanje nas ponovo uči koncentraciji, a način na koji pritom angažira naš mozak iznimno je vrijedan.