RIJEKA – U antikvarijatu Ex libris predstavljena je debitantska knjiga knjižara, glazbenika i književnika Karla Ilića »Taksim bop«. Uvodnu je riječ dao i na »putovanje o knjizi« prisutne poveo Dinko Telećan, urednik, književnik i prevoditelj, naglasivši da unikatnost ove knjige leži upravo u autorovom odnosu glazbe i pisane riječi; čime želi reći da ljudi koji pišu o glazbi kao veliki znalci rade to »izvana«, dok ljudi koji su vrsni poznavatelji teksta također tome pristupaju s vanjske strane.

Međutim, ova je knjiga o glazbi pisana »iz glazbe«, kao da se svira, a na književnoj je razini pisana vrhunskim jezikom i stilom. Kako je istaknuto, Ilić u svojoj bujnosti vješto uspijeva kontrolirati pisanje.

Knjiga je prozna, a žanrovski nimalo lako odrediva, što na kraju krajeva nije ni presudno. Stoga se ovdje može govoriti o pripovijestima, autobiografskim elementima, putopisnim motivima, novelama na nekim mjestima i o pjesmama u prozi; uvelike se uočava poetska crta koja je u ovome kontekstu izrazito važna.

Instrumenti kao glavni junaci

Tekstovi se »gibaju« krenuvši od priča o liječenju glazbom u osamnaestostoljetnom Istanbulu, preko razmišljanja o nastanku glazbe i glazbala, do tekstova inspiriranih jazzom, posebice figurama poput Johna Coltranea i Ornettea Colemana.

Kada bismo krenuli »odmotavati« sloj po sloj knjige, primorani bismo kakvom logikom krenuli od naslova koji sam po sebi daje naslutiti spoj Istoka i Zapada unatoč geografskoj i povijesnoj razdaljini.

Riječ »taksim« značila bi umijeće glazbene improvizacije (bliskoistočne), staro preko pet stotina godina koje se prenosilo s koljena na koljeno. Riječ »bop« označavala bi jazz, točnije okosnicu modernom jazzu (bebop jazz).

»U knjizi sam pisao o Orijentu što je navodno neuobičajeno, dok ja smatram suprotno. Te se kulture isprepliću i to sam želio pokazati kroz biografske segmente.

Riječ je o tradicijama glazbene improvizacije, koja se do 20. stoljeća na Zapadu, u zapadnoj umjetničkoj glazbi izgubila. A izgubila se zbog toga što se počela zapisivati (note). Barem je to jedan od razloga«, kazao je Karlo Ilić.

Glazbu u Ilićevoj knjizi, kako on sam navodi, nije potrebno mistificirati već »čitati« kao znanost i ozbiljnost.

»Yusef Lateef je išao u Nigeriju. Primijetio je da je kod njih najniži ton recimo u sredini, a oni najviši na krajevima. Važan je kontekst i što čovjek doživljava«, govorio je Ilić o kulturološkim iskustvima i važnosti sveobuhvatnosti.

Glazba i eskapizam

»Teško je znati što je početak glazbe? Pitanje je jesu li možda ptice preteča glazbi? Možda jesu, no nitko (tada) nije rekao da one zbilja i pjevaju«, naglašeno je. U Osmanskom Carstvu je postojalo lječilište glazbom, sve do 20. stoljeća.

»Kako bi se na glazbu moglo gledati na neki način kao na znanost, morali bismo prvo gledati zvuk i zvučne frekvencije kao nešto jednako važno. Na sve umjetnosti, na sve što primamo, a da nije hrana, morali bismo gledati kao da jest hrana, kao na nešto što konzumiramo i nešto što ima u nama neke posljedice«, odgovorio je Ilić na komentar Telećana o glazbi kao alatu liječenja.

Bilo je riječi i o glazbi kao utopiji, odnosno glazbi kao sferi u kojoj se javlja gotovo nadrealna mogućnost utopije.

– Je li eskapizam, točnije je li muzika još jedna sfera u kojoj je takvo što moguće? U ovoj se knjizi definitivno misli da to nije. Glazba može biti jedna vrsta utopije, primjerice u jazzu imamo jednu vrstu slobode.

Dotaknemo jednu vrstu točke u kojoj ništa nije potrebno govoriti, kao da je to neka vrsta univerzalnog jezika. Svi se razumijemo. No, opet određena se »pravila« poznaju.

Mogli bismo tvrditi da je jazz ili uranjanje u glazbene mitologije oblik eskapizma, dok bi nasuprot toj tezi stajala ona druga kojom bi se ustanovilo nešto posve drugo, točnije način da se stvarnost doživi intenzivnije.

Stoga je vjerojatnije ovdje govoriti o transcendenciji i glazbi kao načinu spoznaje, nego o eskapizmu. Ilić glazbi pristupa kao prema prostoru kroz koji se prolazi, dopuštajući da se njezine zakonitosti preliju u samu strukturu pripovijedanja.

Nama ne preostaje ništa drugo doli uloviti se posla, uzeti knjigu u ruke i dopustiti joj da nas uvede u vlastitu zbilju, onu u kojoj se granice između glazbe, priče i realnosti neprestano iznova iscrtavaju, istaknuto je.