Na ovogodišnjem se Vrisku redovito tražila stolica više, a tako je bilo i na predstavljanju knjige Barbare Bojčić, koju su došli podržati zajednica ljubitelja knjiga, književni klubovi, pratitelji, suradnici i prijatelji. Naime, Barbara Bojčić je, nakon dugo vremena objavljivanja svojih rečenica, priča i crtica na društvenim mrežama, dočekala da svoje ime ugleda i na koricama knjige: “Rijeka u najboljim godinama” spoj je osobnog eseja i kolektivne memorije koji čitatelje, bili oni Riječani ili ne, uvlači u kutke, običaje, povijest i prizore grada.

“Jedna univerzalna priča o pripadanju i o ostajanju, što je isto vrlo važno”, rekao je moderator Enver Krivac, koji je uskočio umjesto urednika knjige Zorana Žmirića. Upravo će s njime Bojčić održati još jednu promociju knjige u Bakru za mjesec dana.

Budući da je autorici ovo prva knjiga, osjećaj opisuje nestvarnim. “Pogledam te knjige, vidim svoje ime i mislim si – kako je to moja knjiga? Možda zato jer nisam nikad mislila da ću to napraviti. Jer ja ne pišem. Pišem nešto na Facebooku, stavljam postove, putopise. I onda je zapravo iz te moje stranice nastala knjiga”, objašnjava novopečena autorica.

Priča s pisanjem krenula je prije tri godine kada je krenula recenzirati djela, a prije toga je osnovala i čitateljski klub. Na Facebooku je objavljivala svoje crtice – uglavnom spontano, nakon šetnji gradom, putovanja ili čitanja knjiga riječkih autora.

“Najviše riječkih crtica je nastajalo zapravo kad bih ja čitala naše domaće autore koji bi onda mene nekom rečenicom, nekim poglavljem, vratili u neka prošla vremena“, rekla je. Nakon nekog vremena, od spontanih objava postupno je nastala strukturirana knjiga podijeljena u šest cjelina. Bojčić je sama slagala njihovu unutarnju logiku, dok je njezin urednik Žmirić pomagao da tekstovi funkcioniraju kao cjelina.

Bojčić se prisjetila Rijeke svojeg djetinjstva, vremena kada su autobusi vozili današnjim drukčije uređenim ulicama, kada su djeca dane provodila na cesti i u prostorima koji danas više ne postoje. U knjizi tako nije riječ samo o osobnom sjećanju, nego i o gradskom pejzažu koji se u međuvremenu promijenio.

Upravo se taj odnos privatnog i kolektivnog sjećanja provlači kroz cijelu knjigu. Riječki toponimi, stara imena kina, ulica, trgovina i mjesta za igru postaju okidači za osobne priče, ali i za sjećanja drugih ljudi koji su u komentarima na njezinoj stranici prepoznavali vlastita iskustva.
Za autoricu je pritom važno i to što se kroz godine vidi promjena u njezinu pisanju. Počela je kao čitateljica koja je osnovala čitateljski klub, zatim kao osoba koja je pisala kratke preporuke i putopisne tekstove, a potom su iz tog pisanja spontano nastale riječke crtice.

“Kad svakodnevno pišeš, rasteš, postaješ bolji“, rekla je govoreći o vlastitom pisanju, a s njom se složio i Krivac te svima poručio da je i pisanje nešto što se mora vježbati – jer svaka vježba vodi poboljšanju, a kao u Bojčićinom slučaju, može dovesti i do – objavljene knjige.