Ovih dana u Rijeci je predstavljena knjiga »Kvarnerski otočni lucidar« književnika i publicista Milana Rakovca. Riječ je o drugom, dopunjenom i popravljenom izdanju koje su objavili Katedra Čakavskog sabora Cres-Lošinj i »Ex libris«. Ovim povodom razgovaramo s autorom, čiji se autorski credo može sažeti u nekoliko ključnih pojmova: convivenza, čakavica, dijalekt, multikultura, pogranični identitet, pluralizam, zavičajnost…

   U romanima i pripovijetkama služi se amalgamom koji je neobična mješavina književnoga standarda i čakavsko-talijansko-englesko-njemačkih dijalektalnih ili govornih izraza.

   Možete li našim čitateljima pojasniti što je lucidar i zašto ste odlučili oživjeti ovu srednjovjekovnu formu?

   – Navest ću pojašnjenje Milorada Stojevića, jednog od pisaca triju pogovora knjizi, uz Miroslava Bertošu i Zdravka Zimu: »Već sama, pa bila ona i asocijativna, veza s lucidarom – lucidna je kao žanrovska, ne samo dosjetka. Ne zaboravimo, žanrovski naziv dolazi od djela Elucidarium Honorija Augustodunensisa, teološkoga priručnika s početka XII. stoljeća, a krajem toga vijeka kompilacija Honorija, ovdje genitiv ima zadaću!, na njemačkome jeziku već ima ambiciju biti namijenjena puku. Komunikacijski potpuno nespretna namjera budući da je puk bio – nepismen. Međutim, ako znamo funkcioniranja srednjovjekovne edukativne namjere da se neukima prenesu znanja iz alkemije, bogoslovlja napose, te magije, astronomije, kozmografije, meteorologije, zemljopisa, gospodarstva, medicine i ostalih onodobnih ‘znanosti’ – Rakovac čini gotovo isto, iako je kut pismenosti djelomično pomaknut«.

   Naravno, ovaj »Kvarnerski otočni lucidar« baš i nije lucidar doslovno, ali bitni moj naum posve odgovara prosudbi koju iznosi »Stole«. Htio sam poučiti, osobito hrvatske inteligente & rezonere, kako je ironizirao Krleža, a što »Stole« lucidno opaža, o jednome dijelu naše zemlje, njene povijesti i kulture, o kojoj pojma nemaju, jer nikad nisu ništa o nama učili, niti naučili, već nam dolaze soliti pamet, dok se kupaju Pod Ono, a ne znaju, niti pak mare, za eufemističnost tog toponima, jer Pod Ono što znači »ispod stidnice«, vulve, vagine – a u kojem se erotskome eufemizmu skriva duboka hrvatska kulturalna pismenost iz glagoljaških doba, ovdje, od Modruša do ovih otoka, do Plomina, Huma, Črnoga kala i Hrastovlja: središnjega svijeta hrvatske i južnoslavenske pismenosti tamo još od 9. stoljeća, svijeta koji je kroz vrijeme dao dva svjetska filozofa, Hermana Dalmatina i Franju Petrića, jednog Vlačića Ilirika, desetine brodograditelja na čijim brodovima stoljećima brode stotine svijetom slavnih pomoraca, sve do vrhunskih arhitekata i nuklearnih fizičara planetarne vrste, pisaca, novinara…

Beskrajna Istra

No, kad već ovaj hrvatski kozmos pojma nema o ovom svome mikrokozmosu, osim akademski posprdnog smiješka neznalica za »provinciju«, e onda neka bude lucidar… Ali ovaj »lucidar« jest romansirana leksikografija, baedekerski putopis, poetizirana proza, free prose – posve slobodna proza, oslobođena artizma i kanona… Ovo je sabrana sinteza milenijske pismenosti i kulture, moj poklon plemenitim otočanima.

   Otkud jedan Istrijan gaji takvu ljubav prema kvarnerskim otocima? Kad je ona počela i zašto su vas ovi otoci tako opčinili?

   – Istra je beskrajna, ona ide preko Soče i do Alpa i duž Jadrana, ona je točka susreta etničkih oceana Europe – germanskog, romanskog i slavenskog. Povijesna Istra je divan primjerak multikulturalnosti – koja je danas pretvorena u GENRE DE VIE, oblik života, rasuđivanja – ganz egal jesi li Hrvat, Slovenac, ili Talijan, ili jedan od nordijskih sretnika koji kupuju kuće po Ćićariji, blago njima, i blago Istri. Kvarner i Istra su jedno, bili su to i formalno, administrativno ujedinjeni u doba K. und K. Iz Pule u doba Carevine plovi sedamnaest parobrodskih linija dnevno, mnogi od tih brodova na Otoke, Sansigoti dovoze vino, Unijani suhe smokve, Nerezinci janjce i fraškine za loženje, ribari istarski i otočni susreću se na Kvarneru, Plomin, Bršica, Premantura su uvozno-izvozne luke…

   Po istini, zavolio sam Otoke veslajući uz njih, još kao kadet Vojnopomorske akademije i kasnije kao oficir, zatim kao novinar i književnik, a urasli su u me kada smo dolazili, sa Črnjom na čelu, osnovati Katedru Čakavskog sabora. I postoji direktna mentalna sprega, ishodeći izravno iz »Krasne zemlje« u stihu »Pula, Buzet, Lošinj, Cres«. Jugoslavija je administrativno »prekinula« te veze Istre i Otoka, zacijelo zbog političkih razloga, da se razdijeli bivši teritorij Italije, a Hrvatska je to održala…

   Kao pisca, Otok me opčinio kao i mnoge prije mene, uostalom, i u ovoj knjizi navodim naše živuće pisce koji također dolaze redovno na Otoke, kao što su Bošnjak, Kušec, Majetić, Sedmak… kao što su se Otocima zanosili Mate Balota, Črnja, i napose brojni hrvatski lingvisti – Kvarnerski su otoci, kao i ostali otoci, pravi jezični, kulturalni zlatni rudnik.

Protujezično »kodiranje«

Na stranicama vaše knjige oživljavate kulturu, tradiciju, običaje, znanja, sjećanja… Kao da vrijeme i ljude pokušavate oteti zaboravu. Istovremeno spominjete i globalizaciju kao prijetnju tome otočnome svijetu. Možemo li se boriti protiv globalizacije? Je li ona realna prijetnja i u kojem smislu?

   – Globalizacija kakvu živimo je ona krajnja pošast, kao nekada epidemije kuge ili kolere. S druge strane, složio bih se s tvrdnjom koju iznosi Jeremy Riffkin da je globalizacija neizbježna, ali odozdo na gore, dakle ne globalizacija monetarnih mogula koji danas zapovijedaju i državnicima i državama i crkvama i armijama, nego slobodno povezivanje i razmjena rada i razvitka između Trećeg svijeta i prva dva, između nerazvijenog Juga i razvijenog Sjevera. Globalizacija je neumitan proces, i dobrodošao ako postane socijalno-kulturalan. Jer ovo što traje jest nova kolonizacija, jednako brutalna kao i conquistadorska. Ovo je stupidizacijska globalizacija.

   Što se u tim globalizacijskim procesima događa s jezikom kao oznakom identiteta? Gdje su tu dijalekti, poput čakavštine? Moramo li se bojati njihova izumiranja?

   – Naravno da se moramo bojati; UNESCO veli da je izumrlo više od 2.500 od 6.000 jezika. A još više se moramo bojati izumiranja standardnih književnih jezika, pred nahrupom tog anglo-kompjutorskog nemuštog i protujezičnog »kodiranja«. Nekad latinski, danas engleski, naravno da danas nema zemlje u kojoj izobraženi ljudi ne govore engleski, ali kompjutorski jezik skraćenica i šifri ugrožava i engleski, bilo koji jezik. Jezik, kao sol kulture, održava u životu njegova vitalnost, a vitalnost dijalekta, slanga, šatre bitan je faktor u razvoju i književnog standarda, protivan ispraznom akademizmu, kao i prekomjernoj anglifikaciji. A »tamo di ča slaje zvoni« (veliki Tin), to je u Istri, Primorju, Dalmaciji i osobito na otocima. Moja pak nesputana uporaba dijalekata i jezika našeg ambijenta, u žurnalizmu i literaturi, jest namjerna: hoću da se tu osjeća slobodnim svatko, i naročito naši domaći Talijani, kojima mnogo dugujemo.

   Istru i kvarnerske otoke doživljavate kao moguću utopiju i postvarivu Arkadiju. U kom smislu? Ima li ta Arkadija i svojih manje lijepih strana?

   Zabilježili ste toponime i prezimena na kvarnerskim otocima. Zašto je to bitno?

Roman o Rijeci

Na jednom mjestu u knjizi napisali ste: »Biti Hrvat, biti Talijan, biti Istrijan, ne biti ništa od toga – to je formula jedinog mogućeg interetničkog razvitka i pouzdanosti za ovo pograničje, sada kada nas u se ujedinjuje Europa«. Što nas, po vašem mišljenju, čeka u toj Europi?

   – Nadam se mirniji, civiliziraniji, bolji život. Jer neće više doći osvajačke brigade ni preko Alpa ni preko Jadrana, nego će doći poslovni i radni svijet, i mi u nj, slobodno krstareći sve do Stavangera, gdje će trebati ribare kad krene lov na bakalar i lososa. Iskreno, potajno se nadam osobito da će sa Sjevera opet doći neumoljivi financi i inspektori, koji će nas lipo regulati kako ča su nas regulali u slovu Zakona u doba naših didi; slobodno su ga naši stari hrvatali i talijanali u vrime Franića Sipića, ma ako si dela rakiju, odriza dub u komunalnoj boški, a joh je tebi. Valjda će doći više reda i više rada. Kao i više skrbi baš za male, numerički, narode i kulture, te manje militarizma i više pacifizma.    

   Kakva je vizija budućnosti u vašem znanstveno-fantastičnom romanu »Apsirtia«, čiji je ulomak objavljen u »Kvarnerskom otočnom lucidaru«?

   – O, moja draga Kim, a ki će to znati, ter san napisa nego kuščić rukopisa. I jur das-is-cufil (bi mi zakanta did Jure militarsku z Soče 1918: cvancik personen in ajn automobil das is cufil das is cufil…) Bit će to, znam ipak, naravno, obnovljeni primordijalni kodeks posve novog svijeta, nešto kao u The Day After, počinjemo od nule – iskapamo stinu, zidamo okolo polja zidiće, nutra sadimo uliku i mendulu, pasu ovčice, itd. – ali srž je u kulturi i edukaciji i odgoju, jer ostala je Knjiga, i iz nje ab ovo učimo sve što se nekad znalo, i bez čega se naprijed ne može, ni u ovom ovakvome svijetu, niti u postvarenoj Arkadiji.

   Kakav je vaš odnos prema Rijeci?

   – O Rika, Rika moja ljuta rano. Još živi mađarsko doba, barem na bitvama uz more. Ma, Rika je Istra. Živio sam i radio neko vrijeme u Rijeci, s još tinjajućim rivalitetom na liniji Pula – Rijeka, Istra – Primorje. Znate ča, kad se iz Zagreba kalan doli, pak kad pukne oko u Cres i Učku, uni bot san kralj svita. Mojega svita, jenega svita. Rika je za me Istra, kako ča su za me Istra – i Furlanija, ili Koruška, ili Boka, ili Krf, ili Aleksandrija. Volin Riku, njenu postojanost, volim ingenioznog »Stoleta« i prgavu Dašu, i Riki dugujen – roman o Fiumi. Zarekao sam se da ću ga napisati, nakon pulskog mog romana »Riva i druxi«, i triještinskega »La Triestina«. Buohdaj zdravlja, ma vero ću ga i napisati. Jer, kako reču naši stari – mati bojža dala grojza, vino ćemo sami načiniti…