Iako znan ponajprije kao sjajan prozni pisac, publicist, scenarist i novinar, Ivica Đikić moćan je i iznimno dojmljiv i kao pjesnik, a boljeg dokaza od njegove nove, druge po redu, zbirke poezije nazvane »Međugorje« ne treba tražiti.

Naslovna, ujedno i posljednja pjesma ove divno bolne zbirke kroz prozni je oblik čitatelju prenesena priča iz autorova djetinjstva, priča o njegovom mlađem bratu, dječačiću od tri-četiri godine koji je ponekad doživljavao febrilne konvulzije, epileptičke napade do kojih dolazi isključivo u dječjoj dobi tijekom povišenih temperatura. Kad dijete poraste, ti napadi nestaju. Ali Đikićeva obitelj to nije znala.

U zimu 1985. godine ujak M. tajno odvodi autorovu majku i mlađeg brata u Međugorje na Brdo ukazanja. Nakon toga napadi prestaju. Je li zbog toga što bi i inače rastom djeteta stali, ili zbog Gospe, ostaje nepoznanica.

Svatko vjeruje u ono što želi. No, tu davnu epizodu Đikić povezuje sa sudbinom svoje kćeri čija je dijagnoza poremećaj iz spektra autizma, četvrti stupanj, pa ovu pjesmu u prozi i cijelu zbirku završava ovim riječima: »Koliko god bio razuman i u pitanju autizma i kad je riječ o čudesima, stalno mi se vraća misao da je odvedem u Međugorje, da se bosonogi uspnemo gore, da nas pogleda. Još jednom.«

Šest pjesničkih cjelina

Tako razumljiva težnja, možda i žudnja za čudom, logična je s obzirom na stvarnost, svakodnevicu, ali i prošlost, iskazanu prije ove posljednje, šezdeset i pete pjesme zbirke. Jer, prije nje Đikić će putem šest pjesničkih cjelina kroz slobodne stihove i pjesme u prozi prenijeti čitatelju mnogo toga što čini njegov, ali i naš život obremenjen i ograničen ne samo okvirima osobnih sudbina, već i prečesto strašnim bezumno nasilnim i mržnje prepunim povijesnim nasljeđem.

Sve to Đikić radi na jednostavan i razumljiv način, jezikom svakodnevice koji se iz realnosti u lirsko pretapa ponajprije zahvaljujući izdvojenom i sjajno u riječi prenesenom i opisanom događaju.

Đikić nam, kažimo to tako, pripovijeda liriku krećući se pritom u rasponu od jezika i načina izražavanja usvojenog materinjim i jezikom duvanjskog kraja preko konciznih i preciznih »novinarskih« stihova do uspješnog poniranja u svijet vlastite psihe i emocija iskazan složenijim pjesničkim izrazom koji uspješno dodiruje simboliku i metaforičnost.

Uvodne cjeline »Jedan drugi tren« i »Osveta voda« naglasak stavljaju na proces osamljivanja i izolacije (»Otok«), osjećaje pesimizma i poraza (»Poslije svega«), slutnju kraja (»Nedjeljno predvečerje«) te smrt kao spokoj (»Zbirka zadataka«) pri čemu su sve spomenute pjesme iznimno snažne, dojmljive i teško mogu ostaviti čitatelja ravnodušnim, kao i »Krijesnice«, balada o prolaznosti.

U trećem dijelu zbirke nazvanom »Ispravljeni stihovi« Đikić donosi nekoliko pjesama objavljenih 2012. godine u zbirci »Ostatak svijeta«.

Kroz prepravljene i izmijenjene, rekao bi Đikić, ispravljene stihove, on progovara o zavičaju i djetinjstvu uključujući u tu svoju priču o povratku korijenima ljude koji su bili sastavni dio tih dana te progovarajući o načinu razmišljanja i nacionalizmu kao bitnoj odrednici života ljudi tog kraja.

Pritom autor zna biti duhovit (»Marija« – sjajna pjesma o hodočašću tijekom kojeg mu je puno bitnija od Gospe bila djevojka u koju je bio zaljubljen), emocionalno vrlo dojmljiv (»Godina« – pjesma o boli zbog smrti oca) te za njega tipično iskren i direktan (»Usamljenici« – pjesma o razlikama u poimanju hrvatstva).

Instinkt novinara

Razoružavajuća je i iznimno bolna, a opet umjetnički divna, cjelina »Klepet krila« kojom kroz niz epizoda iz svakodnevice života s autističnim djetetom stvara pjesme neizbrisive iz sjećanja onog tko ih pročita – »Kruna«, »Krila«, »Njezino vrijeme«…

Isto to Đikić radi i u završnoj cjelini »Glasovi« gdje se uz veliku ljubav (»Paun«) osjeća i strah za budućnost (»Naša djevojčica«) osobe čiji je svijet potpuno drukčiji od ovog našeg i koja bez ljubavi najbližih ne može.

Između ovih dviju intimnih cjelina Đikić je smjestio jedanaest pjesama cjeline »Izrazi poraza« kroz koje nemilice udara po strašnim tragedijama nedaleke nam prošlosti (Bleiburg, Jasenovac, Srebrenica…), iskazujući time onaj svoj poznati instinkt vrhunskog društveno kritičnog novinara.

Đikićevo »Međugorje« nije čudo vjere, već čudo iskrene i bolne poezije, čudo životne boli pretočene u stihove, čudo ljubavi i predanosti, čudo koje nas upozorava koliko smo mali i krhki i koliko neki put nismo u stanju prepoznati tihu sreću svakodnevice.