Zadarska pjevačica Elena Stella objavila je svoje prvo diskografsko izdanje, studijski album »Mačak u vreći«.

Ostvarila ga je u suradnji sa sekstetom klavirista Ante Jeličića. Projekt je rezultat dugogodišnje suradnje i razumijevanja, a označava novo poglavlje njihovog zajedničkog autorskog djelovanja.

Album spaja suvremen jazz izraz, osebujan izraz i snažan interpretativni identitet.

Kroz osam autorskih skladbi istražuje širok spektar tema, od intimnih emocija i osobnih refleksija do suvremenih društvenih motiva te univerzalnih pitanja o čovjeku i vremenu u kojem živimo.

Autorica Elena Stella za album »Mačak u vreći« napisala je tekstove, a Ante Jeličić glazbu i aranžmane. »Njegova glazba najčešće nastaje spontano, tijekom vremena provedenog za klavirom, kroz neke njegove unutarnje kanale inspiracije«, objašnjava Elena Stella.

– U ovom sam slučaju tekstove pisala na već postojeću glazbu, za razliku od našeg prvog zajedničkog singla »O nama«, za koji sam ja osmislila glazbu, prilično rudimentarno na gitari, a Ante ju je poslije konkretizirao i aranžerski oblikovao.

Dok smo radili na pjesmama, nismo unaprijed određivali stroge teme, niti smo imali čvrstu predodžbu o tome kako bi pojedina pjesma trebala zvučati i o čemu bi morala govoriti. Kada od Ante dobijem glazbu, obično je neko vrijeme samo slušam i boravim s njom, sve dok ta harmonijska struktura u meni ne izazove spontani emocionalni odgovor.

U početku se pokušavam kognitivno odmaknuti od potrebe da pjesma mora govoriti o nečemu unaprijed zadanom. Kroz sasvim jednostavno pjevušenje i traženje pokušavam oblikovati vokalnu melodiju, kada ona već nije prethodno određena, sve dok intuitivno ne osjetim da je sjela na pravo mjesto.

Za album »Mačak u vreći« uglavnom sam pisala o vlastitim proživljenim pitanjima, dvojbama, mogućnostima i iskustvima, s time da je idejni začetnik pjesama »Mačak u vreći« i »Ti« bio upravo Ante. Za te dvije pjesme nisam imala ideju o čemu pisati, pa ih je on započeo, a ja sam ih razvila do kraja, što je bio novi trenutak u našem zajedničkom radu, kaže.

Suradnički oslonac

Iako nije jedino jazz pjevačica, Elena Stella je svoje tekstove odlučila spojiti upravo s džezističkim razmišljanjem Ante Jeličića koji joj svojim sviranjem i aranžmanima daje sigurnost, oslonac. »Ante i ja poznajemo se godinama, a budući da dijelimo sličan senzibilitet prema glazbi, odluka da snimimo zajednički autorski materijal došla je vrlo prirodno«, govori.

– S njim mi je već od prvog nastupa bilo ugodno raditi. Blage je naravi, ne osuđuje, ne patronizira i nema izraženu potrebu za nametanjem ega, s kakvom se ponekad susrećem radeći s pojedinim glazbenicima.

Takav pristup često stvara nepotrebnu napetost na pozornici, a to mi u životu doista nije potrebno.

Sviđaju mi se njegov stav i autorska estetika, koja proizlazi iz njegova svjetonazora, što se jasno odražava u njegovim skladbama. Oboje dolazimo iz sredine u kojoj je krug jazz glazbenika prilično malen.

Ponekad imam dojam da je upravo ta svojevrsna izoliranost dodatno oblikovala Antu i naglasila njegov autentični skladateljski duh. To se ne osjeća samo na našem albumu, nego i na njegovim prethodnim instrumentalnim izdanjima »Common Language« i »DA-DU«, ističe.

Aranžmani su pripremljeni za formaciju vokala i jazz seksteta. Uz njih, na snimanju albuma sudjelovali su bubnjar Adriano Bernobić, basist Bojan Skočilić, trubač Darko Sedak Benčić, trombonist Hrvoje Štefančić i saksofonist Miro Kadoić.

»Ante je pjesme od samog početka čuo u formi seksteta te je odabrao glazbenike koji će sudjelovati na snimanju«, kaže. »Za snimanje albuma uključio je glazbenike koje poznajemo godinama i s kojima smo već surađivali, ali i neke s kojima smo prvi put radili.«

Snimali su uživo u zadarskom studiju Twenty Twenty s producentom Jerom Šešeljom. »Tada smo se s Jerom prvi put susreli u odlično smo surađivali«, tvrdi. »Odličan je lik, otvoren i kreativno smo se baš dobro isprepleli kroz cijeli proces stavaranja album. Bio je prisutan i fokusiran što nam je bilo značajno.«

Jedina neautorska pjesma na albumu je »Kuća pored mora«. Zapravo, autorici je dugo bliska ta estetika svojstvena Arsenu Dediću. »Puno je pjesama iz Arsenove ostavštine koje su mi bliske«, promišlja.

– Oduvijek me fascinirao način na koji je bez zadrške progovarao o vlastitim temama, ne skrivajući emocije, ali ni duboku fascinaciju, poštovanje i ljubav prema materinskom jeziku. Njegov rad još je jedan dokaz da umjetnička dosljednost ne zastarijeva.

»Kuća pored mora« je bila pjesma koju smo inače često izvodili na svojim nastupima, sviđa mi se jako. Za album smo je ostvarili u jazz waltz maniri.

Inspirativan susret

Dosljedno slijedeći spomenutu estetiku, Elena Stella je bila uvučena u kreativni krug obitelji Dedić, surađujući s njezinim članovima.

Između ostalog, pjevala je uz Gabi, što se osjeća u njezinom pristupu. »Za Gabi i danas teško pronalazim riječi koje bi vjerno opisale njezinu toplinu, dostojanstvo i ljudskost«, kazuje.

– Arsena, nažalost, nikada nisam imala priliku upoznati. Imala sam, međutim, sreću poznavati i nastupati s Gabi Novak, kao i s Matijom Dedićem.

Te susrete doživljavam kao jedan od najljepših darova koje mi je glazba donijela. Iza Gabi i mene ostali su sati razgovora, zajedničkih nastupa i trenutaka koji su me oplemenili, i kao glazbenicu i kao osobu. Oduvijek sam se divila njezinoj glazbenoj estetici.

Dok je pjevala, zvučala je identično kao kad je pričala. Zahvaljujući prepoznatljivom fraziranju, nenametljivoj eleganciji i suptilnosti, bez viška gesti i nepotrebnog afektiranja, iza sebe je ostavila bezvremenske interpretacije. Nerijetko mi je govorila: »Dušo, odabrala si težak i frustrirajući put, ali nemoj dati da te to pokoleba.

Odabrala si ispravan put jer je to tvoj izbor«. Danas se, više nego ikad, vraćam tim njezinim riječima. Naime, podilaženje općem ukusu i pokušaj pogađanja nečijih očekivanja, kako kroz glazbu tako i u životu općenito, znače gubitak vlastitog identiteta, kaže.

Izvedbe Elene Stelle i Ante Jeličić seksteta na koncertima djelomično mijenjaju fizionomiju, razvijaju se. Tako je bilo i 12. lipnja ove godine na nastupu u Centru za kulturu Novi Zagreb u Remetincu, u sklopu ciklusa Jazz Point.

U dodatku koncerta, na kojem su promovirali album »Mačak u vreći«, izveli su i jedan jazz standard, što je također dio njihovog programa. Tom prigodom Elena Stella je pokazala da joj leži i izražavanje kroz scat improvizacije. »Svaki koncert ima svoju energiju, a ona se neminovno odražava i na glazbu, koja od izvedbe do izvedbe poprima drukčiji karakter«, naglašava.

– Jazz standarde pjevam dugo, kroz njih sam učila, oni su živa glazbena baština. Ne doživljavam ih kao nešto što treba vjerno reproducirati, nego kao prostor dijaloga s tradicijom i prilikom da kroz njih pronađem vlastiti izraz.

Scat improvizacija je možda najrizičniji oblik glazbenog izražavanja jer u njoj nedostaju riječi, oslanjam se više na intuiciju nego na plan, više na slušanje nego na kontrolu. S obzirom da je vokal prvi instrument, zabavno je ponekad improvizirati u maniri puhačkih intstrumenata, priča.

Intuicija i slušanje

O takvom pristupu glazbi učila je od pjevačica iz povijesti jazza koje su bliske njezinom glazbenom karakteru i ukusu. »Slušala sam puno pjevačica i pjevača kroz svoje odrastanje koji nisu nužno djelovali na području jazza«, prisjeća se.

– Svašta sam slušala, sve što bi me u nekom trenutku zainteresiralo, od instrumentalista do filmske mjuze. Dok sam bila mlađa, bila sam naklonjenija soul i blues pjevačicama/pjevačima poput Arethe Franklin, Dinah Washington, Donnyja Hathawaya, Steviea Wondera.

Tu je i genijalni Frank Zappa. Amy Winehouse je, primjerice, bila glazbenica za koju sam se zakačila kroz adolescentsko doba.

Bila je odlična kantautorica, izvrsna jazz pjevačica. Kasnije, kad me jazz malo žešće obuzeo, slušala sam Nancy Wilson, Sarah Vaughan, Ellu Fitzgerald, Carmen McRae, Abbey Lincoln, Blossom Dearie, Antonia Carlosa Jobima, Elis Reginu…

Fascinirana njihovim interpretacijama i vođena vlastitom intuicijom, Elena Stella razvila je osoban glazbeni pristup. »Nisam nikada svjesno gradila odnos prema glazbi, niti razmišljala o tome kakav bi on trebao biti«, objašnjava.

– Vjerujem da se čovjekov unutarnji svijet neizbježno prelijeva u sve što stvara. Način na koji živiš, promatraš ljude i nosiš se sa sobom prije ili kasnije postane vidljiv u svemu, u prostoru u kojem živiš, u riječima koje biraš, u tišini koju ostavljaš između njih, pa tako i u glazbi.

Zato mislim da stvaranje nekog djela ne možemo odvojiti od čovjeka koji ga stvara. Tehnika se može usvojiti, zanat se može usavršiti, ali ono iz čega djelo nastaje ne može se naučiti.

Ono uvijek nosi trag čovjekova karaktera, njegovih uvjerenja, strahova, radosti i načina na koji promatra svijet. Vjerujem da svaka istinska umjetnost, prije ili kasnije, razotkrije svog autora, ne onakvim kakvim bi želio biti viđen, nego onakvim kakav uistinu jest.«