RIJEKA – Nakon što nas je u 77. godini nakon duge i teške bolesti napustila književnica i novinarka Vedrana Rudan, koja je vješto i nerijetko oštro secirala društvene anomalije, brojne su se javne ličnosti osvrnule na njezin život i na njezino djelo. Iako prvotno novinarka, kasnije ušavši u književnost prvijencem »Uho, grlo, nož« (2002.), Rudan je nedvojbeno ostavila trag u književnosti; objavila je više od šesnaest knjiga, koje su prevedene na brojne jezike, pa je i za očekivati da (i) oni koji se bave književnošću imaju što za reći o autoričinom opusu i tragu koji je ostavila.

Na njezin se književni rad tako osvrnula i redovita profesorica u miru s Odsjeka za kroatistiku riječkog Filozofskog fakulteta, dr. sc. Danijela Bačić-Karković, koja je na svojim književnim i ostalim kolegijima odgojila brojne generacije riječkih kroatista, pa prenosimo njezinu reakciju na odlazak istaknute riječke književnice.

P(r)okazivanje nevaljanog

»Kazati nešto kratko, najkraće? Vedrana je lijepo ime, s daškom vjere u dobrotu i druželjublje. Fokusirala se je na raskrivanju općeprihvaćenih klišeja o intimnom i javnom.

O obitelji, ljubavi, braku, vjernosti, starenju, tanato-sferi i smislu života uopće. Ratno-poratnim stradanjima, relativizaciji imperativa društvene slave, uspjeha, prosperiteta, žrtve za opće dobro kao relikta napuštenog koncepta.

O pokvarljivosti od vrha do dna društvenoga bića. Unatoč pesimističkoj vizuri tih tekstova, činjenicom njezine velike produktivnosti i neumornog p(r)okazivanja nevaljanog i nepoćudnog, držala je da pisati ima smisla.

Provokativnih, rekli bi – svadljivih, nepristojnih tekstova. Pokatkad bi pretjerala. Rubom skarednog, prostoti i psovci nablizu (usp. zbirku kolumni »Zašto psujem«). Bez zadrške je secirala – u vrlo širokom rasponu – zablude, dvoličnost, društvenu i političku farsičnost, vlastohleplje, klasne, nacionalne, etničke preoblike.

Velika čitanost

Paradokse u praksi i regulama svakodnevice. Psovački je stil njezine (po)etike zapravo bumerang (zaglavljeni bijes na viđeno i doživljeno!) svemu neetičnom, neistinitom, lažima koje je upoznala odmalena, uz preispitivanje formativnih uloga majke i oca, pretpostavljene obiteljske idile.

Velika čitanost Vedraninih tekstova nedvojbeni je pokazatelj čitateljskog sluha i afiniteta za obzor iz kojeg je sudila, kudila, (crno)humorno i travestijski, parodijski, satirično, bez pardona spram političkih, akademskih, fahovskih struktura i ikona. S performerskim šarmom jedinstvene kronistoričarke s ruba starog/novog milenija.«