Osvrt na sjajnu knjigu lirike »Međugorje« Ivice Đikića pratimo i razgovorom s autorom koji je većini znan kao prozni pisac, scenarist i novinar.

Prije ove zbirke poezije objavio je 2012. godine zbirku »Ostatak svijeta« pa ga pitamo što ga je petnaestak godina kasnije motiviralo za povratak lirici.

– Nisam bio napustio poeziju nakon te prve zbirke, pa joj se nisam mogao ni vratiti.

Cijelo vrijeme bilježio sam, opažao, skicirao, pa pomalo i uobličavao pjesme, neke povremeno i objavljivao. Za razliku od, recimo, romana, pisanje poezije nije stvar (i) discipline.

Pisanje poezije znači stalnu izoštrenost čula i stalno unutrašnje izazivanje takozvanog nadahnuća ili tko zna čega. Treba vremena i strpljenja da se dođe do 50 ili 60 pjesama koje zavrjeđuju da se nađu u zbirci. Tako je barem kad sam ja u pitanju.

Koliko je dugo, posebno s obzirom na tematsku raznolikost šest ciklusa, nastajala ova zbirka?

– Pa, eto, četrnaest godina tijekom kojih su se izmjenjivala razdoblja intenzivnije i manje intenzivne posvećenosti pjesmama.

U posljednjih godinu-dvije gotovo da i nije bilo dana da nisam radio na zbirci, a rad se ponajviše ticao odstranjivanja raznoraznih viškova i na razini pojedinih pjesama, i na razini zbirke kao cjeline.

Zapravo, poezija je za mene odstranjivanje viškova, svođenje na suštinu, na goli jezik istine, toliko ogoljen da – u sretnim slučajevima – prelazi u apstrakciju.

Muka pisanja

Prve dvije cjeline poezija su tuge i boli. Koliko je bilo teško pisati pjesme od kojih su sačinjene te cjeline?

– Meni svako pisanje ide teško i s mukom, ne ovisi to o »težini« teme ili o stupnju emocionalne angažiranosti.

Ta muka pisanja vjerojatno u najvećoj mjeri izvire iz nesigurnosti i stalne sumnje u sebe, u smisao i vrijednost onoga što pišem.

A onda i iz nastojanja da u samome sebi otkrijem neke osjećaje kojih nisam ni bio svjestan: ne umijem objasniti kako se dolazi do toga, ali prilično sam siguran da uloga razuma nije presudna.

Ivica Đikić / Arhiva NL

Iznimno su moćne cjeline »Klepet krila« i »Glasovi« posvećene vlastitoj kćeri. Koliko je tu trebalo snage za stvoriti pjesme utemeljene na snažnim osjećajima vezanim uz ljubav prema kćeri?

– Ne bih govorio o snazi, nego o onome što sam spomenuo u prethodnom odgovoru.

Doći do toga da se u stvaralačkom činu oslobodiš grča u vezi s onim potisnutim, traumatičnim i neugodnim. To je proces sazrijevanja i učenja o sebi i svijetu, a ne racionalna odluka koja se donosi od danas do sutra.

To je put do književne autentičnosti i do svog pravoga glasa. Premda mnogi misle da je autentičnost nešto s čime se rađamo, ja se priklanjam mišljenju da se do autentičnosti dolazi godinama čitanja i pisanja, ako se dođe.

Popravljanje tekstova

“Ispravljeni stihovi” originalna su i nesvakidašnja cjelina. Zašto ste krenuli “ispravljati” stihove iz prve zbirke?

– Volim popravljati ili prepravljati svoje stare tekstove kad mi se ukaže prilika da ih objavim u novoj verziji, u novom izdanju.

To se pogotovo odnosi na one tekstove ili pjesme do kojih mi je stalo više nego do nekih drugih, odnosno na one tekstove za koje mislim da se oko njih vrijedi dodatno truditi jer imaju potencijal da budu još bolji.

S druge strane, treba imati mjeru i u tome, s obzirom na to da vrijeme generalno radi protiv nas.

»Izrazi poraza« još su jedna opomena svima, još jedno upozorenje na tragedije koje proizvode ove naše balkanske mržnje. Sluša li itko vas pjesnike, književnike i umjetnike koji na to upozoravate?

– Ne očekujem da me netko sluša ili posluša, možda i zbog toga što nisam sklon svoditi umjetnička djela na poruke, upozorenja, pretkazanja…

Ne vjerujem da dobra književnost nastaje zato što pisac želi poslati neko upozorenje čovječanstvu ili zato što želi utjecati na razvoj događaja. Ne vjerujem da je to dobar motiv za pisanje književnosti, mada i u tome vjerojatno ima izuzetaka, kao i u svemu.

Jeste li zadovoljni ostvarenim?

– Rekoh, ja bih stalno popravljao, ali s vremenom sam shvatio da se knjige ne završavaju nego se u jednom času naprosto – napuštaju. Mora ih se pustiti da ožive.

Važan element stvaralaštva jest ispravno prepoznavanje momenta kad se treba odvojiti od svog djela.

Čini mi se da ja baš i nisam najbolji u tome, jer ja sam novinar više od 30 godina, previše sam nestrpljiv da bude objavljeno ono što sam napisao.

Roman o logoru Fermo

Radite li na nečemu novom?

– Pišem roman čija je fikcionalna radnja vezana uz stvarni izbjeglički logor Fermo u Italiji. Bio je to kamp za Hrvate izbjegle po svršetku Drugog svjetskog rata, za ukupno oko tri tisuće pripadnika – dominantno – srednjeg i višeg oficirsko-činovničko-intelektualnog sloja unutar NDH i ustaškog pokreta.

Među tim svijetom bilo je i manijakalnih ubojica i sasvim nedužnih civila, djece, a logor je bio pod upravom britanske vojske.

Hrvati su u Fermu boravili od ljeta 1945. do ljeta 1948., kad je logor raspušten i kad je velika većina tih ljudi trajno odselila u Argentinu i još neke zemlje Južne Amerike.

Radnja mog romana odvija se u rano proljeće 1947. godine, kad je među izbjeglicama vrlo živa bila nada da će Amerikanci i Englezi pokrenuti novi rat i zbaciti komuniste s vlasti u Jugoslaviji.

No još nisam došao do one točke u pisanju da mogu reći da će od toga nešto biti, a kamoli kad bi knjiga mogla izići.