Pierre i Geneviève Lefort u svojoj knjizi »Maska« (2010.) govore o glumačkoj maski kao vrsti zaštite lica pri susretu s nečim većim od pojedinca, onostranim, opasnim, strašnim ili nepojmljivim.

Danas bismo mogli dodati: ne samo bogovima, nego i publikom. Maska je također fizička granica koja nas propušta »na drugu stranu« od samoga sebe, u dubinu lika.

Šerbedžijinih dvadeset i šest godina igranja »Leara« na Brijunima dovelo je do toga da je, kao u kakvom hororcu, maska urasla u glumačko lice.

S obzirom na to da u ostatku godine Šerbedžija ne nastupa na domaćim repertoarnim pozornicama (gdje su mu vrata od devedesetih godina uporno zaključana), ne čudi da je Šerbedžiji masku Leara toliko teško, rekla bih i bolno, sastrugati sa sebe.

Jer premda je 2019. i 2020. zasluženo nagrađen dvjema najprestižnijim domaćim glumačkim nagradama za ulogu u Albeejevoj drami »Tko se boji Virginije Woolf«, također brijunskoj predstavi u produkciji Teatra Ulysses i režiji Lenke Udovički (kratko gostujućoj i u Zagrebu i u Dubrovniku), Šerbedžija se od rata do danas nikada nije vratio u repertoarne kuće.

Rade Šerbedžija kao orlovska prisutnost / Foto Nataša Govedić

Uloga Leara je stoga i prizma kroz koju glumac može govoriti o apsurdu tih neprobojnih vrata, kao i nasilju podjela, mržnji, razdora, rasapa. Isforsirane podjele ne gube na aktualnosti.

Ali ni Šerbedžija ne gubi svoju političku, još manje umjetničku bitku: ogroman odaziv publike na brijunsku predstavu, sustavna rasprodanost gledališta i česte ovacije koje prate završni naklon svjedoče o tome da će publika – mimo kazališnih, bolje rečeno stranačkih Kerbera – putovati koliko god treba da dođe do svog glumca.

Osamdesetogodišnji Lear

S obzirom na to da smo o brijunskoj predstavi već pisali, ovaj ćemo put istaknuti što je drukčije u sezoni kojom Šerbedžija prestaje nastupati na Brijunima kao Lear, ujedno navršivši dokumentarne godine koje je Shakespeare odredio svom liku kralja koji se odriče vlasti.

Prije svega, glumačka izvedba kralja Leara ogorčenija je i furioznija no ikad prije.

Od podjele kraljevstva do završnog sloma nad tijelom mrtve kćeri Kordelije, Šerbedžija kroz masku Leara kanalizira divlji bijes: bacanje krune, odbacivanje štapa i mača, šamaranje vlastitog lica, bacanje tanjura i čaša sa stola, čupanje divlje smokve kao da joj želi dobrano izvući uši i počupati kosu, bacanje kaputa i košulje koje skida sa sebe, udaranje Lude, bacanje prstenja, ljutito rasipanje novca/češera, snažno odgurivanje nosila koja u posljednjoj sceni leže na stolu: ovaj se Lear doslovce tuče sa svijetom, slugama, kćerima, nevremenom, bogovima, elementima.

Znatno povećavanje agresije u izvedbi, svojevrsna vulkanska erupcija, svakako radi za kazalište, ali nisam sigurna što čini samome glumcu, ni što prenosi njegovoj publici (bijes je emocija koja gradi distancu).

Šerbedžija kroz masku Leara kanalizira divlji bijes / Foto: MILICA CZERNY URBAN

Mjestimično mi se činilo da Šerbedžija i osobno protestira jer mora izaći iz ove legendarne role, a onda opet i da u Shakespeareovu tekstu otkriva olujnost koja raste do točke kad jednostavno dalje ne može, pa se nakon »simbolične smrti« u pustopoljini, pretvara se u ponovno rođeno, bezbrižno i zaigrano-okrutno dijete.

Cijelu ovu emocionalnu krivulju na mnogo razina izvedbeno teške trosatne predstave Šerbedžija nosi bez vidljivog napora, odnosno fizički i intelektualno potpuno suvereno, iako igra u polumraku »divljih«, strmih i oštrih kosina tvrđave, često bos, na visokim temperaturama ljeta.

Neki od prizora od početka su smišljeni kao zone visokog fizičkog rizika (primjerice, prevrtanje teškog željeznog stola), dakle zahtjevni su i mladim glumcima, a od tih »tijelolomnih« prizora Šerbedžija evo ni ove godine nikako ne odustaje.

Dapače, kao da u njima nalazi uporište! Nije li to upravo »learovska« tvrdoglavost?

Govoreći o starenju predstave, nikad mi više no ove godine nije bilo žao što prizor Learove borbe s olujnim nevremenom publika gleda s velike udaljenosti, od oko stotinu metara, tako da zapravo samo čujemo glumčev glas, ali ne vidimo mu lice: ta kulminacija hrvanja s nebesima lijepo izgleda kao udaljena sličica sijevanja kazališnih munja na jednom od vrhova tvrđave s jarbolom za zastavu, ali snaga Šerbedžije je (beziznimno) u blizini razmjene pogleda s publikom.

Ovog sam ljeta bila akutno svjesna i koliko bi bilo vrijedno brijunskog »Leara« radikalno scenski presložiti.

Primjerice preseliti s otoka u prostor Studentskog centra u Zagrebu, jedno od najjačih mjesta nezavisnog teatra u nas (inače i sâm Teatar Ulysses spada u nezavisna kazališta), kroz koji publika može putovati baš kao i brijunskim otokom te gledati izvedbe na višestrukim pozornicama, s time da kretanje kontroliranim gradskim scenskim prostorom nije toliko naporno kao igranje drame na strminama kamenog, često skliskog, nenaseljenog otoka, unutar i izvan zidina napuštene, za kretanje veoma nespretne vojne tvrđave.

Zbilja, uprava Teatra &TD mogla bi naći načina da se sprijatelji s ovim ambijentalnim »Learom«, baš kao što bi i redateljica Udovički mogla pristati da ga adaptira za novi zagrebački prostor.

Uz malo dobre volje, »Lear« bi mogao naći novu, udobnu adresu i trajati koliko god se glumačka ekipa osjeća spremnom nositi ga na svojim leđima. Maska se može preoblikovati. Dapače, to je često preduvjet njezina trajanja.

Šerbedžija bi bio savršeni Lear i na praznoj pozornici, u pidžami i s čašom vode kao jedinim rekvizitom. Pogotovo iz Shakespeareove perspektive i njegova poimanja teatra, glumac je sve.

Novi glumački vatrometi

Veliko iznenađenje ovogodišnje izvedbe bila je i Jadranka Đokić u roli Goneril, u kojoj zamjenjuje Kseniju Marinković.

Đokić ima iza sebe ulogu ponosne Kordelije u Kicinoj režiji »Leara« u zagrebačkom HNK-u, ali kao Goneril je toliko snažna i neustrašiva da postaje ravnopravna samome kralju.

U slučaju da se ikad pojavi domaća redateljica koja bi se bacila u čitanje ženskog »Kralja Leara« (što je već obavljeno s glumicama Glendom Jackson u londonskom Old Vicu i s Kathryn Hunter u londonskom Royal Shakeaspeare Company), Jadranka Đokić sigurno bi odigrala maestralnu kraljicu Lear.

Drugi i možda najprovokativniji procvat unutar predstave donosi glumac Bojan Dimitrijević kao veoma originalna, smirena i istodobno prodorna i samosvjesna Luda.

Nakon Radka Poliča i Mladena Vasaryja, Dimitrijević je imao fazu opreznog ispipavanja mogućnosti ovog lika, ali ove je sezone našao »polugu« za podizanje svoje zahtjevne uloge mnogo više no ranije.

Promatrajući Leara s beskrajnom empatijom i tugom, Dimitrijevićeva ga Luda verbalno trese kao da pred sobom ima utopljenika kojemu treba pomoći da što prije iz svojih pluća izbaci vodu.

Tako razgovaraju samo ljudi koji si duboko vjeruju i koji mogu podnijeti drastičnu, opravdanu, surovu kritiku. Dimitrijević uživa u nesmiljenoj istinitosti stihova koje izgovara, kao i promatranju svijeta »odozdo« (ispod stolova, s dna stepenica, iz jurećih kolica, iz rupa u tvrđavi). Stihovi su svaki put »mreža« humornog razbijanja kraljeva sljepila ili mogućnost da Luda poezijom, virtuoznošću jezika, izvuče Leara iz utopljeništva.

Prizor iz predstave “Kralj Lear” / MILICA CZERNY URBAN

Unatoč tome, kralj svaki put propadne natrag u još dublje utapanje. Luda, međutim, ne gubi ni snagu, ni izdržljivost, ni ljubav za svog vladara i prijatelja, što na neobičan i nov način nastavlja tradiciju koju su uspostavile prethodne lude, Polič i Vasary.

Brijunski »Lear« od samog početka bio je predstava o dvojništvu Lude i Leara, o tome da jedan ne može bez drugoga, kao i o tome da je cijena slobode za obojicu vrtoglavo visoka.

Štoviše, sloboda od institucionalne strukture za obojicu se pokaže smrtonosna. S time da Dimitrijevićeva Luda u recentnoj izvedbi na kraju trećeg čina nestaje sa scene jer više ne može gledati koliko su brutalne kraljeve kćeri: Luda doslovce žaluje kraljev gubitak života i prije no što se on dogodi, jer vidi mnogo dalje no što bi volio.

Upravo ova empatijska dimenzija Ludi daje dubinu i suvremenost. Štoviše, Kralj i Luda funkcioniraju kao neobične alegorije Bijesa (Lear) i Tuge (Luda), i inače česta kombinacija na sceni ljudskih gubitaka.

Na Shakespeareovoj ih je pozornici, međutim, moćno vidjeti kao tandem koji jedan drugoga iskreno podržava, tješi i razumije. Ili kao dva utopljenika koji bi ostatak razbijene splavi najradije prepustili onom drugome.

Budućnost je u transformaciji

I premda je Šerbedžijin »Lear« vjerojatno doista došao svome produkcijskom kraju na Brijunima, treba imati na umu da ima mnogo načina da naš antologijski glumac nastavi svoje bavljenje ovom Shakespeareovom tragedijom.

Sve znanje koje je stekao igrajući Leara vrijedilo bi »prevesti« u nove prostore i odnose.

U dvadesetprvome stoljeću, za koje su karakteristični bezbrojni eksperimenti s procesualnošću i trajanjem predstava, redateljica Udovički također ima priliku napraviti posve novu os izvedbe. A i mnoge se slabije uloge aktualnog brijunskog »Leara« (posebno Kordelija) na taj način mogu obnoviti i revitalizirati novim dramaturškim pristupima.

Teatar Ulysses vrlo slabo surađuje s mlađom scenom dramaturga, kroz koju bi puno dobio.

Kazalište je svakako medij u kome je uvjet preživljavanja uvijek i ponovno: nemilosrdno adaptiranje.

U trećoj dekadi dvadesetprvog stoljeća poprište Šerbedžijina Shakespearea možda više neće biti mrka austrougarska tvrđava na istarskom otoku, ali daleko smo od toga da je glumac »potrošio« bilo svoju snagu, bilo svoj prisan odnos s elizabetanskim dramatičarem.

Sada je trenutak da se misli dalje, da se dobace nove ideje i da se uđe u eksperimente sa živim duhom aktualne epohe.

Bilo bi stvarno opasno i lažno da glumac povjeruje da ga čini samo jedno mjesto ili samo jedna maska.

Šerbedžija je u svakom slučaju puno više od Leara: orlovska prisutnost kakvoj nema premca.

Upravo zato, »Lear« ovdje može završiti (muzejski pristup), a može se i transformirati u nešto novo.