RIJEKA – Tijelo kao prostor neprestane preobrazbe, glas oslobođen značenja i identitet koji nije dovršen možda su najbolja oznaka autorskog svijeta Xene Županić, multimedijske umjetnice, performerice, glumice, redateljice i književnice Xene Županić, predstavljenog njezinom u Galeriji O.K. nedavno otvorenom izložbom »Živčevina«.

Svojom umjetničkom praksom koja počiva na razmeđi vizualne umjetnosti, književnosti i performansa, odnosno svojevrsnog suvremenog rituala, umjetnica propituje ono između ljudskog i neljudskog, vidljivog i nevidljivog, kao i same slike i živoga tijela.

Središnja os autoričina rada, kažu kustosice izložbe Marta Ožanić i Suzana Marjanić, je glas, koji »više nije tek nositelj riječi, nego vibracijsko polje u kojemu se mijenjaju visina, intenzitet, rezonancija i boja, stvarajući orkestralni kapacitet ljudskoga tijela«.

– Takav glas postaje samostalni izvođač – instrument koji ne predstavlja tijelo nego ga proizvodi u trenutku izvedbe. U tom smislu umjetnost Xene L. Županić može se čitati kao suvremeni ritual frekvencija.

Njezini performansi ne grade naraciju nego rezonanciju; ne pripovijedaju, nego prizivaju. Glas, tijelo, kostim i prostor ulaze u stanje zajedničke vibracije u kojemu se brišu granice između kazališta, umjetnosti performansa, obreda i zvučne skulpture. Izvedba tako postaje mjesto prijelaza – između Zapada i Istoka (obavezno pročitajte umjetničinu knjigu »Yztok Zapada«), čovjeka i mitskoga bića, vidljivoga i nevidljivoga, jezika i glasa, objašnjavaju.

Nekoliko slojeva

Izložba »Živčevina« u galerijskom prostoru, govore dalje, »uspostavlja se kroz nekoliko međusobno povezanih medijskih i izvedbenih slojeva; fotografije postavljene u formu križa uvode tijelo i njegovu sliku u simboličku strukturu preobrazbe, dok videoradovi i umjetničine knjige otvaraju različite tragove Xenina dugotrajnog oblikovanja vlastite umjetničke mitologije«.

– Na otvorenju izložbe slika, tijelo i tekst prelaze u živu izvedbu: vokalnim performansom Xena napušta logos i ulazi u prostor »Bezslovlja«, glasa koji više ne pripada ni ljudskom, ni životinjskom ni anđeoskom. Izložbeni prostor tako ne donosi retrospektivni pregled Xenina opusa, nego okuplja njegove elemente oko ideje Živčevine i mogućnosti nastanka novoga obličja. Fotografija, pokretna slika, tekst, tijelo i glas postaju različiti nositelji istog impulsa preobrazbe. Pitanje »Živim li to ja, život-inja ili moja slika u ovoj poredici?« iz umjetničina teksta pritom ostaje otvoreno i u prostoru galerije: ono što gledamo nije dovršeni identitet, nego tijelo i slika u procesu postajanja nečim drugim, tumače.

U izvedbama umjetnice, kazuju kustosice, »vještica nije demonizirana figura europske mizogine tradicije, nego simbol ženske vještine, znanja i transformacije«, čime »umjetnica vraća izvornom značenju riječi vještica njezinu etimološku povezanost s umijećem, iskustvom i sposobnošću prijelaza između svjetova«.

– Takvo se poimanje izvedbene vještice može povezati i s folklornim imaginarijem. Za razliku od demonoloških predodžbi oblikovanih inkvizicijskim diskursom, u južnoslavenskim se vjerovanjima vještica ponajprije prepoznaje po svojoj sposobnosti metamorfoze. Upravo taj motiv neprestane preobrazbe – prijelaza između ljudskog i neljudskog, vidljivog i nevidljivog – snažno odjekuje i u izvedbenom svijetu Xene L. Županić, gdje tijelo nikada nije konačan identitet, nego otvorena mogućnost neprekidnog postajanja, baš kao što su to pisali o konceptima »postajanja nečim Drugim Drugim« Deleuze i Guattari, ističu.

Prijelazno stanje

Glede samog naziva izložbe pojašnjavaju kako riječ »živčevina polazi od riječi živac, od onoga što nas pokreće, ali i od onoga što nas iscrpljuje; to je sok koji prolazi našim živcima, energija koja tijelo postupno pretvara u nešto drugo«.

– Tijelo više nije stabilan identitet. Ono može biti samo prijelazno stanje između. U dijalog s tim prijelazom ulazi Xena koja meditira između Labina i Milana, prolazi vlastitu apokalipsu nalik elektrošoku te postupno napušta ljudski govor. Ostaje jezik bez prijevoda, glas koji prethodi značenju – živčevina u Xeninu duhu. Izvedba i izložba se odvija u Rijeci, gradu slojevitih identiteta – Fiume, industrijskom i lučkom prostoru neprestanih preobrazbi, zaključuju.