RIJEKA – U sklopu Tranzita, europskog festivala suvremenih kazališnih praksi, i u organizaciji Kreativnog laboratorija suvremenog kazališta KRILA, u HKD-u je nastupila plesna grupa De facto, četrdesetominutnim duetom »Walk on the Wild Side«, kako u podnaslovu stoji – za plesačicu i glumca. Predstava je izvedena u partnerstvu s Plesnom mrežom Hrvatske, a posjetitelje HKD-a dočekala je pozornica na kojoj su gledateljske pozicije bile postavljene na tri strane, gore, dolje/sjever, jug i bočno, dok je s druge bočne strane, lijevo, bio omeđen performativni prostor koji je određivala meka podloga puzzle-oblika.

Razne varijacije

Laganiji tonovi, smanjivanje jačine svjetla do potpuna mraka i svjetlo grijalice označili su početak performansa u kojem je dvojac započeo svoj narativni modus. Započevši gotovo nedvosmisleno, kulerski, usputno i/ili klupski, pomalo i koketno, plesači su od lagana plesa i pozicije stajanja sve više, postupno, prelazili do pozicija savinutih koljena, i dalje plešući u istome tonu, upoznavačko-klupski, sve do trenutka u kojem su završili na podu, a taj je trenutak označio razne varijacije, većinom ponavljačke segmente mir-nemir, uz manje trenutke smiraja koji su kasnije opet prešli u doslovno natezanje i povlačenje, uvijek uz odnos ovisnosti koji se oblikotvornošću i simbolički činio kao kakva klackalica.

Njihovo se doslovno natezanje i opet doslovan povuci-potegni odnos nastavio tijelom cijelog performansa, pa su se tako bacali po podu, navlačili (jedno na drugo), zagazili na leđa onom drugom, na nogu, prsa ili koji drugi dio tijela, često radeći i pokrete kojima izazivaju trenje, a gledateljski nelagodu te ponekad i nerazumijevanje.

Kostimografski suvremeno, no jednostavno, performer (Boris Barukčić) je nosio tamnije duže traper hlače, čizme i tamnu majicu bez rukava, dok je performerica (Viktoria Bubalo) nosila istu takvu svijetlu majicu, kratke traper hlače te kaubojske čizme iz kojih su – znakovito – malo virile čarape koje je u jednom trenutku – opet znakovito – muški performer dodatno navukao/popravio.

Pulsirajući ritam

Glazbena podloga, koju potpisuje Nikola Krgovič, izvrsno je zaokružila tematsko i značenjsko jedinstvo djela te dala notu suvremenosti. Glazba je tako većinski sugerirala kakvu neprotočnost, težinu, stanja nemira, nagovještavala dinamiku, ekstatičnost, gdjekad je upućivala na horor-tematiku, na (post)suvremenost, uvijek dajući zvuk dvostrukosti, »teške« bazne melodije koja se provlači »modusom klizavosti«, uz popratni dograđujući zvuk koji se činio kao da upućivački vrluda, uz gotovo refraktivna ubrzavanja.

U takvoj se glazbenoj vizuri intimnosti muško-ženski duet činio kao da se linearno, uzročno-posljedično i simbolički giba u pulsirajućem ritmu, onome koji naglašava opstojanje u polju raznolike energije koja može odvesti na različite stranputice. U njihovom plesno-glumačkom performansu jasno je bilo kako se radi o kakvu odnosu, onome koji je zaokružen simboličnim činom tjelesne razmjene, one koja površinski upućuje na borbeno, napadački, odnos ovisnosti o onom drugome, no zagrebemo li značenjski dublje, taj odnos konotira posvemašnje tjelesno i seksualno, u zanosu i požudi, (pre)naglašeno. Takvo što, jasno je, propituje odnos izvođač/autor – recipijent, jer s jedne strane izvedba semantički preteže egzibicionizmu, a s druge pak voajerizmu.

Šire gledano, predstava, u neku ruku, metaleptički postavlja stanja likova koji kod gledatelja teže izazvati ono što se u filmskoj teoriji naziva Willemenov četvrti pogled koji se nadovezuje na prethodno usustavljena tri pogleda Laure Mulvey. Potvrdu tome možemo naći u činjenici da je pozornica bila i gledalište i prostor izvedbe, a gledatelji koji su sjedili relativno blizu, u trenucima začudnosti ili neshvaćanja, mogli su tako, a neki i jesu, pogledati reakciju onoga drugog. Opet, u trenucima kad je sve utihnulo, i onaj koji promatra, shvatio je da može biti gledan od drugoga koji može vidjeti njegovu reakciju na ono promatrano.

U takvu je prostoru liminalnog ili, drugim riječima, neopterećenog (post)suvremenog i postpandemijskog, ono subverzivno, propitivačko, promatračko, zaiskrilo u trenucima izvedbenog, (ne)očekivanog, (ne)moralnog, na razini (ne)doslovnog, perpetuirajućeg koje u krajnjoj liniji propituje (ne)materijalnost, gledalačko i samu performativnost. Tjelesnost koja je, i težinom izvedbe i na simboličkoj razini, lučila tekućine, i znoj i slinu i simbolički krv, performativno koje je nerijetko bilo na granici improvizacijskog, na kraju je ipak ostalo u granicama plesnog, jer i sam ples, kao što znamo, jest – život. Plesnu predstavu »Walk on the Wilde Side« stoga možemo ocijeniti u svakom smislu izvrsnom – slojevitom/višeznačnom, zanimljivom, dinamičnom – te onom koja traži i reakciju.