Premijera "Kraljeva"

Lunapark umjesto čistilišta. Krleža ne bi trebao biti tek “peti kotač” romantičnog varijetea o Janezu i Anki

Nataša Govedić

Foto Nina Đurđević

Foto Nina Đurđević

Iako se sluti da je svima okupljenima stalo do originalnog teksta, scena je previše zatrpana ispraznim spektaklom



ZAGREB – Ne samo da pristajem na punu slobodu adaptacije nego sam i znanstvena zagovornica izvedbenih tumačenja koja se svjesno i neobuzdano udaljavaju od originalnog teksta. Kvalitetan adaptator zna da mu je jedina šansa za komuniciranje s vlastitim vremenom pronaći radikalno novi ključ izvođenja starijeg predloška.


Nije mi, dakle, unaprijed neprihvatljivo da redatelj Krešimir Dolenčić i dramaturg Dubravko Mihanović čitaju »Kraljevo« kao ljubavnu melodramu koja završava nježnim zagrljajem samoubojice Janeza i njegove voljene (akoprem i nevjerne) Anke, niti sam automatski protiv da se Krležin tekst o nakaradnosti ljudskog sajmišta postavi kao mjuzikl. Kako bi rekla postmoderna: »Zašto ne?«. I premda je originalno »Kraljevo« faktički drama o ekstremno bolnom raspadu jedne ljubavne veze i prijateljstvu dvojice grobljanskih samoubojica (ljubavnika slomljenog srca) koji su toliko nesretni i siromašni da ne mogu čak ni »pošteno umrijeti«, prije predstave činilo mi se da svakako treba pružiti šansu adapt-autorskoj drskosti kojom Dolenčić u »Kraljevu« posve mimo Krležina teksta vidi trijumf ljubavne veze i u prostoru nakon smrti, kao i činjenici da suvremenom redatelju prijateljstvo Janeza i Štijefa (opet kontra predloška) nipošto nije u prvom planu.


Zapravo, Dolenčić često bira »pojačano sentimentalna«, melodramatska čitanja klasika i još češće podigrava tragički kontekst u korist komedije, farse ili groteske. Nerijetko smo i na samom pragu glazbenog teatra ili barem operete, što je također legitimno: ono što se može izgovoriti, vjerojatno se može i otpjevati. Drugo je pitanje što konkretno ovaj »melodičar melodrame« napravi sa svojim »alternativnim čitanjem« književnosti kao slatkog ljubavnog napitka te kako opravdava (svoju) volju za spektaklom?


Uvijek ista apolitičnost?




U intervjuu s Matejem Ivušićem, Dolenčić nam kaže da »Kraljevo« doživljava kao kolo koje se nikada ne prestaje vrtjeti. Citiram redatelja: »Uvijek ide ponovo i ponovo ispočetka. Velike riječi i parole, urlanja i svađe, alkohol i žderanje, pa malo domoljublja, pa rat, mrtvi ljudi…


Prekrasna slika nekog prošlog, sadašnjeg i, nažalost, budućeg vremena. Ofucan neki svijet (takva mi je i scenografija), ne zna se tko je živ, a tko mrtav.«


To zbilja i vidimo na sceni (autori neupečatljive scenografije zidova s kojih se gule stare tapete su Deni Šesnić i Marta Dolenčić). Mnogo je tu plesnih kola, magle, crvenih noseva, mnogo solidno odigranih poskočica i plesova (koreografkinja: Silvia Marchig), još više pjevanih numera. Ritam predstave sadrži dramatične bubnjarske udarace koji zakratko posve zaustavljaju sliku i pokret, da bi ih potom opet pokrenuli, pa još mnogo puta dramatično zaustavili (skladatelj: Stanko Juzbašić). Unatoč tome što živimo između rata u Ukrajini i rata u Palestini, dakle imamo gomilu referenci na Krležin tekst napisan tijekom Prvog svjetskog rata (1915.), ništa na Gavellinoj pozornici ne daje naslutiti da je u pozadini sajma neko ogromno i duboko uznemiravajuće groblje naše sadašnjosti.


Foto Nina Đurđević


Boris Svrtan preuzima rolu dijabolički samouvjerenog konferansjea ili čitača Krležinih didaskalija, čineći to kao da je u pitanju varijete. Dramaturg Dubravko Mihanović posve nepotrebno u »Kraljevo« ubacuje tekstove iz Krležinih »Balada Petrice Kerempuha«, »Simfonija«, poezije i »Zastava«, tako da gledamo miš-maš već ionako uskovitlanog teksta. Sve ispada povezivo sa svime, kao da između Krležinih tekstova zapravo nema žanrovskih ni tematskih granica. Plesno-pjevni kor igra grupa glumaca u sastavu Ivane Bolanče, Amara Bukvića, Martine Čvek, Ankice Dobrić, Andreja Dojkića, Ivana Grčića, Hrvoja Klobučara, Ane Kvrgić, Made Peršić, Ivice Pucara, Janka Rakoša, Siniše Ružića i Antonije Stanišić Šperanda. Sve to kreveljenje kora jako je naporno pratiti, jer u njemu nema nijedne brehtijanske geste, nijednog tijela koje ispada iz režima banalne karnevalizacije.


Drama o ljudima, ne sajmovima


Devedesetominutna predstava uspostavlja se kao umjetnički događaj tijekom posljednjih dvadesetak minuta izvedbe, gorkim dijalogom Janeza (Filip Križan) i Štijefa (Enes Vejzović), no pravo otkriće čitave inscenacije je mlada glumica Lara Nekić u roli Anke: potpuno samosvojna u koreodramskoj gesti (predstava započinje njezinim tijelom koje leži na leđima kao slomljena lutka položena na drveni stol, sa žalostivo ovješenim rukama i nogama), zatim je slojevita u emocionalnom materijalu koji igra (i sućut i divlji bijes prema Janezu) te originalna u oblikovanju završnog prizora: na samom kraju predstave ostaje usamljeno, duboko zamišljeno sjediti na podu kad sav sajam ode svojim putem, prepuštajući se Janezovu zagrljaju s leđa. Glumica Lara Nekić pretvorila je »Kraljevo« u dramu o antijunakinji koja se nema o koga osloniti. Svi je doživljavaju kao »meso«, a čak i kad se to meso na trenutak akrobatski zabavlja (Herkulesa uvjerljivo stilizirano igra Darko Milas), još uvijek je nitko ne tretira kao čovjeka vrijednog poštovanja.


Izrazito melankolična Anka svakako je zanimljiv glumački doprinos čitanju čitavog komada. Križan i Vejzović kao Janez i Štijef igraju mrtvace pomalo uspavano i usporeno, obojica pod teškim »mamurlukom smrti«, što je zanimljivo, ali moglo se i pomnije glumački razraditi. Jer upravo se ova dvojica »zombija« imaju priliku približiti Krležinom transžanrovskom, a ne samo melodramatskom »Kraljevu«.


Krleža ne bi trebao biti tek »peti kotač« romantičnog glazbenog varijetea o Janezu i Anki. Iako se sluti da je svima okupljenima stalo do originalnog teksta, kao i da postoji i kolektivni užitak u samom jeziku predloška, scena je previše zatrpana ispraznim spektaklom. Predložak je još uvijek znatno hrabriji, apartniji od svega što vidimo na sceni. Ono što je pošlo za rukom redatelju Dini Radojeviću 1970. godine na »Gavellinoj« pozornici i Viti Tauferu 1991. godine u Rijeci, dobiti kroz »Kraljevo« jedan osobit teatar smrti, Sudnjeg dana, Dolenčiću izmiče. Možda zato što najnovije »Kraljevo« scenski izbjegava žestoku depresiju Krležina čistilišta. A možda i zato što je redateljska ideja o »Kraljevu« kao vječnom kolu istih vulgarnosti banalna, plitka, na razini kotača smrti nekog umornog lunaparka. Kako god, najnovije »Kraljevo« još je jedan ovosezonski »Gavellin« mlaki naslov, koji ne preporučam ni širokoj ni specijalističkoj publici.