Krležina jednočinka

“Kraljevo” se vratilo u Gavellu, a mi podsjećamo na antologijsku riječku predstavu iz 90-ih

Kim Cuculić

Foto: https://www.gavella.hr/

Foto: https://www.gavella.hr/



Gradsko dramsko kazalište »Gavella« najavilo je premijeru »Kraljeva« Miroslava Krleže. Ovaj komad u povijesti teatra u Frankopanskoj zauzima posebno mjesto. Predstava Dina Radojevića, premijerno izvedena 1970., do 1982. odigrana je 173 puta, gostujući na mnogim pozornicama te okupljajući plejadu velikih glumačkih imena.


Novo »Kraljevo« u »Gavelli« sada režijski potpisuje Krešimir Dolenčić. Kako podsjeća Krležijana, »Kraljevo« je dramsko djelo (jednočinka) bez generičke oznake, nastalo 1915. (prema zapisu u »Davnim danima« i prema napomenama u izdanjima dramskih tekstova), prvi put tiskano u knjizi »Hrvatska rapsodija« (Zagreb, 1918.), a potom u knjizi »Legende« (Zagreb, 1933.).


Prva izvedba u kazalištu (koncertna) bila je 1955. u režiji M. Dedića (Beogradsko dramsko pozorište na gostovanju u Ljubljani). Podatak o vremenu nastanka važan je u književnopovijesnom kontekstu: djelo je među groteskama u duhu srednjoeuropskog ekspresionizma prvi primjer razrađenoga scenskoga simultanizma.




»U tom kolopletu sajamskoga dana, kako ga predočuje ‘Kraljevo’, nema ni sućuti ni moralnih zasada. Janez, namještenik pogrebnoga zavoda, strasno je zaljubljen u Anku, djevojku za kojom čezne već od djetinjstva, no ona ne mari za njegovu produhovljenu ali i bolećivu ljubav: privlačniji joj je cirkuski artist kojega treba shvatiti – u sklopu antropoloških tipologija ekspresionizma – kao utjelovljenje muške snage i nadmoći. Motiv suparništva, neuzvraćene ljubavi, pobjede vulgarnosti nad sublimiranim osjećajima čest je motiv u europskim književnostima oko prijeloma stoljeća (npr. u Th. Manna, u Čehova, a na području građe srodne ‘Kraljevu’ u baletu ‘Petruška’ Stravinskoga), no osebujnost Krležina djela zajamčena je time što Janezova drama, iako u središtu radnje, nigdje ne potiskuje dojam da je osnovna umjetnička vizija ‘Kraljeva’ prikaz kaotične istodobnosti svih zbivanja«, navodi Krležijana.


U opisu nove »Gavelline« predstave ističe se da je Krležina scenska groteska koja nameće pomisao na svijet stvaran i nestvaran u isti mah formalni izazov, čije mnogoglasje i simultanost postavljaju niz redateljskih, dramaturških, scenografskih i glumačkih pitanja, dok smo sadržajno pred tekstom koji svojim ugođajem svijeta pred rasprskavanjem uspostavlja aktivan dijalog s atmosferom vremena u kojem živimo. »Sve to buja u praživotni ekstatični zanos koji prijeti da će se pretalasnuti i poput potopa zaliti cijelo to Sajmište i ‘Kraljevsko veselje’ i grad kojemu su zgrade blijede k’o u smrtnome strahu. Ta je intenzivnost za cijele igre sablasno prenapeta, te se čini da sve to pleše negdje na jednom strašno visoko napetom užetu. I sve će to pući«, navedeno je na »Gavellinim« stranicama.


Mi se, pak, ovim povodom prisjećamo, sada možemo reći antologijskog »Kraljeva« koje je u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca režirao slovenski redatelj Vito Taufer. Jedna je to od predstava koje se pamte i koje su se išle gledati nekoliko puta. Tauferovo »Kraljevo« premijerno je izvedeno 1991. godine, a uslijedila je obnova 1999. godine. Tim povodom dugogodišnji kazališni kritičar Novog lista Dalibor Foretić napisao je kritiku pod naslovom »Isto, ali sasvim drukčije« koja je objavljena i u njegovoj knjizi »Iluzija nije opsjena«.


Pišući o obnovi predstave, Foretić navodi da je promišljena na drukčiji način, podobniji tadašnjem vremenu.


U kritici podrobno analizira inscenaciju, posebno se osvrćući na glumačke interpretacije – Janeza Žarka Potočnjaka, Štijefa Denisa Brižića te posebice nezaboravnog klauna Zdenka Botića.


Na kraju kritike Dalibor Foretić zaključuje: »Moram priznati da mi je prvo ‘Kraljevo’ bilo draže, ali ljepše je bilo i vrijeme kada je ono nastalo. Bilo je to vrijeme nade u promjene, a Taufer je iznenađujuće šašavo, klaunovskim ludizmom naizgled posve neprimjerenim Krleži, progovorio opominjućim glasom vječite hrvatske izjalovljenosti. Ta predstava bila je dinamična, statično raspadnuta na nizove briljantnih i duhovitih bljeskova, jednako opominjućih, ako još ima budala koje treba opominjati. U svakom slučaju, pretvorba ove predstave uspješnija je od naše gospodarske pretvorbe.«