MALI LOŠINJ – Iako je posljednje dvije-tri godine zastao rad lošinjskog Amaterskog kazališta »Josip A. Kraljić« – skraćeno JAK, kako lošinjski teatar češće nazivaju – da ono ima važno mjesto u životu otočne sredine, pokazalo je nedavno predstavljanje monografije »Na potisak ljubavi« u kojoj je tekstom i fotografijom opisan život družine za koju se često koristi fraza »amatersko jedino po nazivu«. Još je za tridesetu godišnjicu JAK-a, 2009. godine, razvijana ideja o monografiji, pripremljeni su i prvi prilozi, no tek sada, kada su JAK-u već 44 godine, cilj je ostvaren. Uz Radovana Marčića, kazališnog redatelja i novinara, urednički posao obavila je prof. Irena Dlaka, povjesničarka umjetnosti, ranije nastavnica kulturno-povijesne baštine u lošinjskoj srednjoj školi, potom kustosica i ravnateljica Lošinjskog muzeja, vlasnica knjižare galerije, sada na raznim poslovima u kojima se otočna baština susreće s turizmom.

Rad na monografiji

Nije članica JAK-a, no stalna je pratiteljica JAK-ovih predstava, a vodila je školsku likovnu radionicu koja je bila logistika dramskoj sekciji za nastupe na smotrama, u pogledu pripreme scene, kostima i rekvizita. »Tu je i dugogodišnje iskustvo u karnevalu, a što je karneval nego gluma«, ističe Dlaka.

Godine 2019. ona je preuzela predsjedanje Ogrankom Matice hrvatske u Malom Lošinju, a s tim i započet rad na monografiji, od prof. Tomislava Gospodnetića, osnivača JAK-a 1979. godine (i prije toga srednjoškolske dramske sekcije) i obnovitelja Matice na Lošinju 1990. godine. Pri preuzimanju, prof. Gospodnetić dao je svoj tekst i uputio Irenu Dlaka Radovanu Marčiću. S njim se susrela 2019. godine, od njega, kako kaže, dobila tanku mapu s ponešto materijala i uputu da se obrati Borisu Šegoti, dugogodišnjem glumcu i jednom od »motora« JAK-a.

– Prikupljeni materijal je sadržavao plakate, programe, statistiku predstava, kritike, sve je to bilo uredno, ali samo za prvih trideset godina. Krenulo je prikupljanje ostalih tekstova, a kada je trebalo početi ozbiljno raditi na tome, došao je prvi lockdown, pa luda turistička sezona, pa drugi lockdown s novim ulazom u »luđačku« turističku sezonu i tek sjeseni 2019. rad je nastavljen, jer prije toga jednostavno nije bilo moguće. U jesen 2021. godine prikupila sam tekstove. Anamarija Gospodnetić (udovica prof. Gospodnetića, preminulog 2020. godine) je stupila u kontakt s Borisom Senkerom, ja sam kontaktirala Miru Gavrana, a stigao je i tekst Kim Cuculić. Ostale tekstove napisali su Radovan Marčić, Elmedin Bjelić (sadašnji predsjednik JAK-a, op. a.), na kraju i Boris Šegota.

Paralelno s tim, glavninu fotografija dobila sam u klasičnim velikim fotoalbumima, od glumca Lučana Nikolića i ponešto od Nadira Mavrovića, i onda smo krenuli tražiti ostale predstave, za koje nije bilo fotografija u arhivi. Uža jezgra starije generacije JAK-a je kopala po šufitima i sve je dolazilo na kapaljku. Većina fotografija bila su analogna, pa ih je trebalo skenirati i obraditi. Nešto najnovijih fotografija našli su Elmedin Bjelić i Barbara Šurlina Bilić, nažalost s Facebooka, na kojemu su slike male. Očito, otkada je analogija otišla u povijest, fotoarhive ne funkcioniraju. Za izložbu o JAK-u 2009. godine svi plakati bili su sačuvani, osim za jednu predstavu. U međuvremenu, »stick« s plakatima u digitalnom formatu je krepao, »back-up« je bio u kompjutoru koji je također krepao. U odnosu na 2009. godinu, arhiva plakata bila je već podosta nagrižena po rubovima od srebrnih ribica, a neke plakate smo doslovno fotografirali sa zidova u kinu. Sada su gotovo svi objavljeni u monografiji i postoje u digitalnom obliku. Treba istaknuti da su neke plakate radili vrhunski autori poput Solisa i Radoičića, tu je i rani rad Dunje Janković – te plakate treba pokloniti Lošinjskom muzeju.

Kada smo sve prikupili, uslijedio je veliki i meni najteži posao – probrati fotografije. Kada ih je doslovno tisuće, treba odabrati tako da svako razdoblje bude zastupljeno. Na primjer, predstava »Vojne vježbe« nema sačuvane ni fotografije ni plakata, pa smo jedinu pronašli u novinama.

Tekst Dalibora Foretića

Drugi zadatak, u kojemu je pomogla Sandra Maljić, bio je ujednačiti tekstove, od prvoga, autora Dalibora Foretića iz Novog lista 1999. godine, do teksta Borisa Senkera koji je 2022. godine pisan kao uspomena, tako da postoji zajednička nit. Tu su i stari izvori s naznakama o kazalištu, postojala je lošinjska glumačka družina između dvaju ratova, iako se repertoar više bazirao na gostovanjima. I to bi trebalo istražiti, u Arhivu u Rijeci. Od pomoći mi je bilo to što sam autsajderica, pa nisam vezana ni za koga, iako bi mi bilo jako drago da je Gospodnetić bio uz mene s crvenom kemijskom, prepričava Irena Dlaka.

– Radila sam naslovnicu i taman posložila sve sličice, kada se utvrdilo da netko nedostaje. Ja sam na to gledala kao likovnjak, radila tako da sličica komunicira sa susjednom… Ipak su to 62 predstave, 114 članova JAK-a za koje znamo da su bili članovi, a vjerojatno ih ima još, jer bi ponetko uskakao, ali ako nije zapisano… Velik je broj vanjskih suradnika, pritom ne mislim samo na goste profesionalce od režije do koreografije, nego i na Lošinjane koji su statirali, pomogli u garderobi. Uzmimo samo predstavu »Brod« u kojoj su sudjelovali i članovi posade. Za svakoga od 114 članova smo se potrudili pronaći podatke; što su bili i u kojim predstavama. Ima ljudi poput Mladena Šurline, koji je počeo u tehnici, pa postao glumac.

Monografija se od ostalih razlikuje i po tome što se odnosi i na publiku, koja se u ovakvim monografijama u principu izostavlja, a od JAK-a nitko nema luđu publiku; gledaju i stranci koji ne razumiju riječi hrvatskog, ali se ipak smiju. JAK je radio i predstavu na talijanskom, »Maldobrie«, zbog stranaca. Pa slovenska publika u naselju Bučanje u Nerezinama, gdje JAK ima svoje fanove, nastavlja urednica, dolazeći na temu dugogodišnjeg entuzijazma JAK-ovaca, što je najviše dolazilo do izražaja u ljetnim mjesecima, kada bi nakon posla – a na Lošinju se ljeti najviše može (za)raditi – navečer ukrcavali kulise, pa ih nakon odigrane predstave u kasne noćne sate vraćati na mjesto i potom ujutro ići na posao. Tu su i anegdotalni problemi, poput nedostatka struje za rasvjetu u malim mjestima, pa nedostatka uvjeta za podgrijavanje gulaša, a i jelo se na pozornici(!).

Suradnik Arsen Dedić

– Profesionalcima je to sve teško zamisliti, ali to je ono iskonsko, histrionsko. Svi profesionalci koji su dolazili raditi s JAK-om, grijali su se na to histrionsko i ovdje nalazili potvrdu zašto se uopće bave tim poslom jer strast uvijek pobuđuje strast. Nema tih para kojima bi nagovorili jednog Arsena Dedića da piše songove za tamo neko amatersko kazalište na otoku – ili će ih napraviti besplatno, ili će okrenuti glavu na drugu stranu, a ispalo je da su oni najveći od velikih, ujedno i najjednostavniji, ističe Dlaka.

Zaključujući s najnovijim problemima poskupljenja papira, tako je svoj rad na knjizi opisala prof. Irena Dlaka, na predstavljanju podigavši pogled prema gore, kao da se obraća pokojnom prof. Gospodnetiću: »Dragi profesore, napravila sam zadatak.«