Na pravoj adresi jesmo, velika vrata su tu, a netko će iza njih i proviriti. Čast, međutim, Banetu Milenkoviću, ma dok on izviruje, nama pogled leti put njegovih nogu, tamo gdje se motaju četiri neodoljive njuškice. Frida, Brandy, Žuži i Clooney!

Temperamentni šarmer i tri sjajne dame! Četiri psa, svi iste pasmine, svi korgi, i jedan slikar. A atelje takav da ne znaš kud gledati prije, kud se sagnuti, kome dati ruku, a koga pogladiti između ušiju. Taman da ti u trenu bude i dobro i lijepo i da znaš da si na pravom mjestu.

Ne da se vesela četvorka od gostiju. Clooney je, u skladu s imenom, najglasniji i najživahniji.

– Stalno hoće biti u centru pažnje – veli Bane.

Smješka se na ovu konstataciju njegova supruga, njegova suputnica Lidija Šeler, dok privodi družinu pred fotoaparat.

– Clooney je isti Bane, a Bane se čudi – smije se Lidija.

Nasmijalo je ovo i Baneta, a onda su i on i četveronožna družina manirom iskusnih modela odradili fotografiranje. E da, ovi su psi važan dio priče o slikaru koji je zaslužio dvotomnu monografiju, ili art book, kako Bane više voli reći. Predstavljena je ona u četvrtak u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, pisali su za art book »BANE« tekstove i na promociji govorili pisci Miljenko Jergović, Monika Herceg, Ante Tomić i Zoran Ferić, baš kao i autor predgovora povjesničar umjetnosti Vanja Babić.

Dok je listamo, tek izašlu iz tiska, papir miriše onako kako samo nove knjige mirisati znaju. Ova knjiga u četiri tematske cjeline, na 584 stranice, priča priču o slikaru dobre volje. Jer, ti naslikani brodovi, životinje, biljke, ponajprije tjeraju na osmijeh i zaključak kako je dobro sve i baš onako kako treba biti. Tako to Bane Milenković radi već godinama, oduvijek.

Potreba za druženjem

Lidija je odvela Clooneya. Ostatak korki družine odabrao je pozicije za kunjanje. A naš razgovor kreće od činjenice da je dvije trećine ateljea rezervirano za platna i kistove, a jedna za kuhinju i veliki stol na kojem se objeduje.

– Idealno je to da imaš jedan radni dio, a drugi socijalnog karaktera, za druženje – jednostavno će Bane.

Ne čudi ta potreba za druženjem. Kako je Clooney isti Bane, tako je i koncepcija ateljea, prostora u kojem je Bane od 2000. godine, »isti« Bane.

– Volim prozračnost, volim da ima zraka i ključno mi je kod ovog prostora bilo da su stropovi visoki. To sam tražio i stvarno sam imao sreće da nađem velik prostor s visokim stropom, da možeš disati. A kad možeš disati, onda i tvoje misli mogu disati – kaže Bane.

Zrak, prostor, pučina, horizont k’o onaj na slikama njegovih brodova, k’o onaj na velikom platnu na kojem upravo radi.

– Da mogu, ja bih ovaj tren uskočio u ovaj brod, makar pojma nemam gdje bi me odveo. Neka me samo odvede, gdje god – priznajem Banetu.

– E da, to je moja priča od djetinjstva. Ja sam odrastao uz rijeku – na to će Bane.

Djetinjstvo je bilo u Novom Sadu. Rijeka je Dunav.

– Stalno mi je bilo čudno sve to s tim brodovima, s tim plovidbama. Gdje oni idu!? To me fasciniralo. Fascinirala me ta nekakva prostranost, dimenzija i vremenska i prostorna, to pitanje gdje su ta odredišta. To je meni bilo strašno mistično. Nešto vidiš, to dođe i onda ode. I to se stalno ponavlja. Mislio sam: »Joj, kad bih ja bio s njima da vidim gdje ćemo doći!« Meni je to k’o klincu bilo toliko začudno, a s druge strane nisam se usuđivao pitati starije o čemu se to zapravo radi, o tom kretanju, o toj prostornoj dimenziji – priznaje Bane.

U svom predgovoru Vanja Babić će kazati i to kako Milenkovićevo slikarstvo u osnovi odiše nepretencioznošću, humorom koji je katkad protkan i ironijom i spontanošću. Humor, fin, suptilan, taman takav da reflektira i danas tu želju u dječaka da vidi do kud to prostranstvo vodi.

– To je taj neki moj unutarnji kod. On je uključiv, koloristički, otvoren, inkluzivan. Ja sam jednostavno takav karakter. Zapravo, da budemo skroz načisto, slikati je jako jednostavno. Ili to znaš i imaš talenta, rada i energije, ili to nemaš. Sam motiv, odabir motiva, ne da je u drugom, nego je u trećem planu. Onaj tko barata činjenicama unutar likovnosti jako lako prepozna ima li netko to nešto ili nema. Nije bitno što slikaš, nego je bitno kako slikaš i znaš li slikati. A najbitnije je prepoznaju li promatrači energiju, dobivaju li tu energiju koja je u sve uložena – ističe Bane.

Ključna je energija

Nema energije ako je sve plošno, tanko, beskrvno, loše prezentirano, kazuje Bane.

– Ta energija se prepoznaje. Tu je razlika između ozbiljnih slikara i nekoga ‘ko samo slika. Nisu svi koji slikaju slikari – uči Bane.

Sad se novinar osjeća posve dobro, jer ako ima želju uskočiti u Banetov brod, ili more, onda je to to, onda ga ne treba biti strah da će se primijetiti kako mu fali teorijskog znanja.

– Onda je to to – smješka se Bane.

Uostalom, kako kaže, samo su dva aktera u slikarstvu.

– Imaš onog koji je napravio sliku i imaš onog tko promatra. Ne trebaš više ljudi oko toga. To je čisto dovoljno za kompletni doživljaj, te dvije osobe – jednostavno će Bane.

Nekako je neobično čuti slikara, umjetnika, da ovako »pojednostavi« sve, jer umjetnici su, baš kao i novinari recimo, ljudi poprilična ega. Bane je drukčijeg mišljenja.

– Ja baš mislim obrnuto. Nedavno sam gledao intervju s jednim svjetski poznatim znanstvenikom i sve sam ga shvatio, makar je govorio detaljno samo o svojoj materiji. Razmišljao sam o tome i shvatio da što si više u svojoj profesiji, svom znanju, što si sigurniji u njega i kvalitetniji, ti si jednostavniji. S kvalitetom se stvari proporcionalno pojednostavljuju. Što je veća mistifikacija, to je uključena veća nesigurnost. Još kao student sam imao jednak stav o tome. Što si veći maher, to si jednostavniji. Ali treba vremena, treba obrazovanja, treba iskustva, energije i u krajnjem slučaju treba se i roditi takav. Bez toga ipak ne ide – govori Bane.

Reklo bi se, hvala roditeljima ekonomistima.

– Hvala roditeljima ekonomistima, jer bez toga ne ide. Sve ovo drugo, sve dalje možemo probati, možemo nadoknaditi, možemo se približiti, ali nikada nećemo ući kroz ta vrata ako nismo za to rođeni – ne dvoji Bane.

Skoro k’o more

Dobri roditelji i onaj rukavac Dunava, rijeke za koju se lako može učiniti da je skoro k’o more.

– Možda nije skoro k’o more, ali je zato ravnica skoro k’o more. Samo su drugi kemijski elementi. Tamo zemlja i nebo, a tu voda i nebo. Ali taj horizont, koji mene stalno fascinira, ta je poveznica između te moje ljubavi prema Mediteranu i mog djetinjstva, odrastanja u Vojvodini – priznaje Bane.

Ravnica je, kaže, dramatična.

– Ta ravna crta, taj horizont je dramatičan na svoj poseban način, kao i horizont na moru. Ta napeta linija između dolje i gore je nešto što uvjetno daje nekakvu smirenost, prostornost, a istovremeno daje i neku dramatiku. Jer, nikad ne znaš što je tamo iza – kaže Bane.

Pitamo ga osjeća li se onda i on tako kad slika horizont, nekad smiren posve, a nekad dramatično!?

– Ne, ne. Sva je sreća da imam prijatelje koji imaju brodove pa dosta jedrim i uživam. Prekrasno je otisnuti se od obale i otići van. Utoliko ne smatram taj horizont toliko dramatičnim. Dramatičnim smatram onu posebnu boju plave, tu plavu gdje horizont prelazi u dubinu, boju te moćne mase, materije, svejedno je li u valovima ili ne. Ta je plava nešto neopisivo – priznaje Bane.

Dok ga čovjek sluša, biva mrvu jasnije koliko je nekako normalno da je Bane već u nižim razredima osnovne škole znao što će biti kad odraste.

– Ni tu ideju možda ne biraš već te nešto vodi k toj ideji. Ali da, u trećem osnovne sam znao da hoću biti slikar, da hoću slikati i da je to nešto što mene strašno zanima – sjeća se Bane.

Pričamo o kraju 70-ih, a kako u Novom Sadu nije bilo smjera slikarstva u srednjoj školi, rekao je roditeljima da bi on na slikarstvo u Zagreb.

– I roditelji su rekli: »Nama problema.« Došao sam u Zagreb, u Školu primijenjene umjetnosti, u treći razred, na slikarstvo. I to je to – jednostavno će Bane.

Odakle hrabrosti, i u njega i u roditelja mu!? Bane će na to reći da nas stalno nešto vodi kroz život.

– I nije to toliko sudbinski, nije dramatično i tim je ljepše ako ide onako umeko. Opet je to dio nečega na što ne možemo utjecati, a tim bolje ako se u tome nađeš – kaže Bane.

Sretno i lijepo djetinjstvo u Novom Sadu krivo je, ne sumnja Bane, da sve bude lako, pa i poći u Zagreb na školu.

– Nekada se mislim, možda sam mogao otići i dalje – smije se Bane.

Kulmerov đak

Što se Akademije tiče, uvijek će on spomenuti Ferdinanda Kulmera, sjajnog slikara i sjajnog pedagoga.

– S ove vremenske distance sve što mogu reći je to da je Kulmer apsolutno jedinstven. U ono vrijeme je bio jedini profesor koji je putovao i izlagao po Europi i jedan od rijetkih koji se kao ozbiljan slikar htio uopće baviti profesurom. Bio je briljantan pedagog. Obično te profesori prate ili u likovnom ili u pedagoškom kontekstu, ali da te nauči nečemu i da pritom može prepoznati tvoj likovni kontekst, to je jako rijetko. Kulmer je bio taj – ističe Bane.

Spominje se on kako su generacije i generacije nagovarale Kulmera da uzme klasu na Akademiji, a ne samo da predaje opće predmete, no on to nije htio. Bane je međutim imao sreće da je na trećoj godini morao birati profesore klase, pa je molio Kulmera da mu sugerira nekog.

– On je na to rekao: »Znate što, mislim da bih možda ja uzeo klasu, pa ćete se kod mene upisati.« Čarobno nešto! Od pet godina Akademije, četiri godine sam bio Kulmerov đak – veli Bane.

Pitamo koliko je onog Baneta s Akademije u današnjim slikama. On na to kaže da je to stalno jedan kovitlac, vremenski, prostorni i emotivni, ali kovitlac kojim nije opterećen.

– Mene zanima moja pozicija u tome i zanima me rezultat. A smjerovi koji se mijenjaju, praćenje trendova, kojih hvala bogu više i nema, to me uopće ne zanima i ne razmišljam o tome. Stvari se događaju iznutra i takve su kakve jesu – naglašava Bane.

To je, kako veli, priča koja je kontinuitet.

– Nekada me odvede u jedan rukavac, drugi put u drugi, ali rijeka stalno teče – slikovito će Bane.

Monografija je ipak podijeljena u četiri njegova stvaralačka ciklusa, onaj o životinjama, onaj o biljkama, onaj o Mediteranu i onaj o brodovima.

– Istina je da su to motivi koje ja stalno preispitujem. Nije to programirano, ali se ispostavilo da je jednostavno tako. Pa sam pojednostavio stvari, shvativši da se ta moja rijeka koja teče i njeni rukavci mogu svesti na ta četiri ciklusa koji se periodično pojavljuju – priča Bane.

Forma ovakvog art booka se nametnula barem iz dva dobra razloga. Em, kako kaže Bane, takve forme u nas nije bilo, em obožava književnost.

-Ideja je bila da probam nekako napraviti nešto što je uključivo, inkluzivno, ljudima bliže. Uvodni tekst je fenomenalan. Vanja Babić je napisao čitak, jednostavan, a opet stručan tekst koji pokriva moju likovnost, ali htio sam dati još nešto da ljudi čitaju, da dobiju jednu drugu dimenziju. Činilo mi se prekrasnom prilikom da renomirani književnici napišu nešto – pojašnjava Bane.

Četiri ciklusa

U prvom tomu priča »Crtač izgubljenih životinja« Miljenka Jergovića oslikava ciklus »Životinje«, »Uskrsnuće« Monike Herceg ciklus »Biljke«, dok se u drugom priča Ante Tomića »Mediteranska siesta« bavi ciklusom »Mediterana«, a priča »Ruzinavi brod« Zorana Ferića ulazi u svijet ciklusa »Brodovi«. Pa će se, ne sumnja Bane, čitati. Mi smo samo listali pa nam je za oko i uho zapela Jergovićava »dilema« bi li ljudi lakše našli svoje izgubljene kućne ljubimce da svijet o tome, umjesto fotografijom, obavijesti Banetovim crtežom. I nema tu neke dileme.

– Pa bi, ili bi im bar privuklo pažnju – smješka se Bane.

Priznaje Bane da su mu priče drage.

– Opet se vraćamo na tu jednu dimenziju biofilstva. Vraćamo se na to da volimo život, volimo i ljude, volimo i životinje, volimo i te naše međurelacije. Dosta su tmurna ova naša vremena, ali to je ono što mene nikada nije diralo. Ja sam morao ispoljavati sebe, a ne društveni trenutak. Davno sam te dvije stvari odvojio, moj svijet i svijet u kojem živimo. Moj svijet mene navodi na ispoljavanje mog unutarnjeg koda, a vanjski svijet je takav kakvim nam ga serviraju. I kad uđem u atelje, ja zatvaram priču. Jer, ako si emotivan, osjetljiv, možeš samo poludjeti – naglašava Bane.

No, podsjećamo Baneta da je i njemu trebalo vremena da promijeni navike, da je i sam onomad gutao vijesti.

– Istina. Onda sam shvatio da se radi o nečem na što ne možeš utjecati, a imaš problema s ljudima koji su problematični. Možeš utjecati jedino tako da jednom godišnje izađeš na izbore. Jedan dan u četiri godine možeš odlučivati o njima i ta borba je neravnopravna, nepravedna i iščašena. Koliko god da je demokracija najbolje što imamo, demokracija je ranjiva. To više nije forma koja zadovoljava pristojne ljude, a nemamo druge – mišljenja je Bane.

Stvarnost, ova tmurna, zato ostaje izvan ateljea kad za stol, uz lonac dobra jestiva, sjednu Bane i prijatelji mu najrazličitijih profesija. Tu samo političara nema.

– Zapravo je najbolje što se smijemo. Najmanje pričamo o slikarstvu, za to nađemo drugi termin, ali smijemo se. To je najveća kvaliteta da se možeš smijati s društvom, komunicirati tako da zapravo tu sadašnjosti naše i nema – ističe Bane.

Kogo na brodu

Nema sadašnjosti kako je diktira politika, ali ima sadašnjosti kako je diktiraju Clooney i tri dame. Lidiji i Banetu ništa teže nije nego kad na put idu, a ne mogu svi s njima.

– To je takva vezanost da i nije za tumačenje – veli Bane.

Inače, da baš ova keltska 3.000 godina stara pasmina ovčara uđe u njegov život i opet je kriv vizual, ono što se prvo okom, a onda i srcem gleda, njihove kratke noge, dugo tijelo, dignute uši, činjenica da ih ima svih boja. U to se slikar zaljubio.

– Jako su posebni, razigrani, inteligentni. Meni su začudni, ali smo se propisno namučili nabaviti prije 15 godina našeg prvog korgija iz Njemačke, dok smo Žuži prije 10 nabavili u Češkoj. To su prvi korgiji uopće na ovim prostorima – kaže Bane.

Pričamo još o koječemu, recimo o tome kako uopće slikar koji samo od svojih slika živi uopće živi, ma značajnijim se čini to da ni o čemu Bane ne progovara ni ljuto, ni grubo, ni ružno. Pa se tomu čudimo, a on se čudi što se čudimo.

– Ako se koncentriraš na trač, na negativnu energiju, na stvari koje su meni periferne, ostaje ti manje vremena za sebe, za to da napraviš svoj posao dobro, manje vremena za užitak. A zašto bi zatrovao čitavu priču!? – jednostavno će Bane.

U ateljeu, na velikom zidu veliko platno na kojem je more i dobroćudni brod.

– Hoće li vas na kraju priče brod poput ovog vratiti Dunavom uzvodno negdje, ili odvesti daleko na pučinu – pitamo.

– Ha, ha. Ja se i zamišljam da sam tamo. Nema ljudi na mojim slikama. Ljudi su oni koji promatraju – kaže Bane, onaj koji je kogo kad s prijateljima ljeti naviga.

Slikar koji je kogo. Ravnica koja je pučina. Brodovi što vabe na ukrcaj. Treba li se onda čuditi Clooneyju što se pravi važan kad navrate gosti.