Po već ustaljenom običaju, ni ovogodišnja izložba ne nudi presjek stvaralaštva kompletne likovne scene Rijeke, već samo jednog njezinog dijela, i to onog konzervativnijeg. U tom smislu izložba predstavlja potvrdu polarizacije riječke likovne scene na dvije grupacije koje se međusobno ne cijene i ne komuniciraju
Na izložbi koja ostaje otvorena do 5. siječnja 2016. sudjeluje ukupno 58 autora – Barbara Argentin Štiglić, Miranda Bačić, Ivan Balažević, Ljiljana Barković, Luciano Bibulić, Vedran Bišić, Ivan Blažetić Šumski, Eugen Borkovsky, Borislav Božić, Jelena Cetinja Vukelić, Dunja Demartini, Mihovil Depope, Emilija Duparova, Petar Đakulović, Dražen Filipović Pegla, Edi Gustin Maska, Ana Hrćan Šojat, Sanja Ipšić Randić, Saša Jantolek, Zvonimir Kamenar, Željko Kranjčević Winter, Boris Kačić, Andrea Kršul, Dalibor Laginja, Igor Lekšić, Anđelko Lerga, Branko Lenić, Letricija Linardić, Branka Marčeta, Mirjana Marušić Gorska, Tatjana Masterl, Dora Mihaljević, Eda Mihovilić, Ksenija Mogin, Orlando Mohorović, Ambroz Oroši, Bruno Paladin, Tea Paškov Vukojević, Ivan Paulić, Željan Pavić, Tomislav Pavletić, Tereza Pavlović, Tanja Pećanić, Đorđe Petrović, Branko Pizzul, Neva Pizzul, Dajana Radoš, Zvonimir Pliskovac, Luisa Ritoša, Boris Roce, Sunčana Simichen, Dinko Svoboda, Miljenka Šepić, Dražen Šokčević, Aleksandar Saša Tomulić, Marija Volkmer, Darija Žmak i Istog Žorž.
Ovogodišnju izložbu postavila je povjesničarka umjetnosti dr. sc. Nataša Šegota Lah, pročelnica Odsjeka za povijest umjetnosti na riječkom Filozofskom fakultetu i dugogodišnja likovna kritičarka. Prema njezinim riječima, odnos revijalno i selektivno na ovoj manifestaciji vrlo je diskutabilan, jer selektor bira između onog što ponude sami autori. Zbog toga izložbu treba shvatiti kao revijalnu, a selektora kao dizajnera postava koji djela tako velikog broja autora grupira prema srodnim značajkama da bi se postigla prohodnost izložbe koja nema tematskog ili problemskog okvira, a okuplja autore različitih poetika koji stvaraju u različitim medijima.
Radovi koji nisu uvršteni na izložbu izostavljeni su zbog iznimne razlike od većine onoga što je izloženo, ili zbog jakog citatnog, odnosno autocitatnog karaktera poznatog već duži niz godina, a određena ograničenja nametnula je i sama veličina izložbenog prostora.
Odmak od »retromanije«
Umjetnici koji sudjeluju na izložbi naslanjaju se na tradiciju kasne moderne, ali ovogodišnja izložba ipak nudi određen odmak od »retromanije« jer je komentar vremena i osjećaj kulturne zbilje jače izražen negoli prethodnih godina. Iako na izložbi nema eksplicitno aktivističkih radova, njih nekoliko ipak predstavlja iznimku od još uvijek prevladavajuće liričnosti i enformelnosti.
NATAŠA ŠEGOTA LAH
Stvaralaštvo je moćna stvar
Drage umjetnice i umjetnici, pitanje vrijednosti i bezvrjednosti nije više ni estetski, ni teorijski, ni institucionalno odredivo. Nisu važni ni argumenti, ni osjećaji, ni smislovi, ni forme, ni boje, ni materijali, ni angažiranost, ni neangažiranost. Kritičari ne postoje. Ubilo ih je vrijeme nekritičnosti i masovne potrebe za vrlo plitkom, patetičnom, banalnom i bez truda razumljivom porukom. Teoretičari umjetnosti žive u dubokoj izolaciji svojih knjiga i nepoznatih časopisa, gdje im je nešto udobnije negoli na vjetrometini vrijedim-vrijediš uličnog žamora. Umjesto rasprave o vrijednosti dnevno nam poslužuju provincijalno doktrinirane vrednote. Očituju se ili kao novi elitizam bez vidljivog pokrića ili kao nasilje, manjine ili većine – svejedno je.
Umjetnik je postao mali, besprizorni, dosadni kulturni radnik, a svi su zaboravili – pa i on sam – da ne određuje kultura vrijednost njegova rada, već umjenik među prva tri čimbenika povijesti određuje kulturnu tradiciju ili piše scenarij za kulturnu promjenu. Na repu smo svijeta s glavom punom, ne više pojmova o vrijednostima, već glavom punom straha, sukoba i trikova. Vrijednost je relacioni pojam i nije ničija dogma. Dvije strane stvarnosti drže konop koji se zateže da bi postao granica između vrijednog i manje vrijednog, aktualnog i deplasiranog, potrebnog i manje važnog, uzbuđujućeg ili ravnodušnog. Ne određuje vrijednost ubogi selektor.
Ja nam svima skupa i zbog svega toga, na rubu jedne godine, želim promjenu takvog stanja i puno, puno više međusobnosti koja otvara dijaloge o vrijednosti. U tom smislu, svi ste vi selektori ove izložbe, a ja sam samo predradnik u tvornici ponude. Javna recepcija nakon nas najveći posao radi šuteći o svemu tome.
Najviše vam od svega želim da isprovocirate glas javne recepcije. Niti tržišno, niti dosadnim kukanjem, niti odustajanjem – već stvaralačkom provokacijom javne rasprave o vrijednostima. Stvaralaštvo, doduše, nije u modi, ali je moćna stvar. Za to nisu potrebni ni novci, ni institucije, ni mediji.
Tako primjerice Borislav Božić grafitnom olovkom na bijelom papiru ispisuje nečitljiv geometrijski zapis pod nazivom »Otvoreno pismo Vladi Republike Hrvatske«. Željko Kranjčević Winter izlaže objekt od zahrđale bodljikave žice pod nazivom »Kolo sreće (na cesti 666)«, a Luisa Ritoša kolaž »No Human Being is Illegal« s mrtvačkom glavom u središtu i prizorima ratnih stratišta oko nje. Od različitih zahrđalih alata i sječiva Branko Lenić stvara »Kotao XX. stoljeća«, dok Edi Gustin izlaže interaktivno zrcalo s porukom »Pljuni u svoju facu i postani čovjek«.
Scena bez dijaloga
Prema mišljenju Nataše Šegota Lah, šteta je da između dviju suprotstavljenih i međusobno različitih umjetničkih grupacija na likovnoj sceni Rijeke ne postoji dijalog, a na pitanje kako bi opisala odnos pozicije i opozicije, ustvrdila je da je on prilično paradoksalan.
– U povijesti umjetnosti već smo sretali podjele na službeni salon i salon odbačenih. No, ovdje imamo paradoks da na službenom salonu izlažu odbačeni, dok se opozicija postavlja elitistički i na taj način negira vlastiti revolucionarni položaj. Zbog odsustva bilo kakvog demokratskog dijaloga i polemike samo se produbljuje jaz između dviju struja, a slučajni susreti dovode do eksplozija – kazala nam je Nataša Šegota Lah.
Po njezinu mišljenju glavni je problem današnje umjetnosti nedostatak vrjednosnih orijentira, pa je umjetnicima uputila i prigodnu blagdansku poruku u kojoj im je poželjela puno kreativnosti, međusobnog dijaloga i rasprave o vrijednostima, a najviše od svega da svojim radom isprovociraju glas javne recepcije.