Hrvatsku i ove godine očekuje milijunska žetva pšenice. Jesenas je zasijana na gotovo 10 posto površina više nego 2024. – na 159.000 hektara, a istovremeno su rasle i površine pod svim žitaricama, za 4,5 posto. Lani je sa 145.000 hektara požeto 1,05 milijuna tona zrna, uz prinos od 6,7 tona po hektaru, što je na razini prinosa iz 2021., a ostale su godine bile ispod šest tona.

Cijena stagnira

Istovremeno, cijena pšenice stagnira već četvrtu sezonu i sada je, kaže direktorica Žitozajednice Nada Barišić, na svjetskim burzama 209 eura po toni, a domaći ratari dodaju da je ona na našem tržištu oko 170 eura.

No cjenovna stagnacija ratare nije omela u sjetvi te krušarice, a lanjski rast površina pod njom vezuje se uz to da je ona naša tradicionalna kultura, stvar navike i sigurnosti prinosa u ovim ekstremno sušnim godinama tijekom kojih su se proizvođači sve više okrenuli jesenskoj sjetvi u odnosu prema proljetnoj.

Na upit koju cijenu priželjkuju ratari, potpredsjednik Ceha poljodjelstva i slatkovodnog ribarstva pri Hrvatskoj obrtničkoj komori Matija Brlošić, i sam ratar s proizvodnjom sjemenske pšenice, kaže kako bi bilo »nužno zlo« da se cijeni koja se vrti na burzama bar pridoda trošak nastao odvozom uroda.

– Minimalno, cijena joj ne bi smjela biti ispod 250 eura, no ni to ne pokriva naše troškove, koji su po svim inputima – od gnojiva, sjemena, goriva, strojeva, dijelova – rasli, pa bi ona realno trebala biti oko 300 eura po toni.

Cijena je to koja daje nekakav prihod i gdje se mogu pokriti troškovi i krenuti u investiranje, s tim da ne vidimo da bi ona trebala izazvati neke financijske poremećaje u ukupnoj proizvodnji, kaže Brlošić.

Kada je riječ o hrvatskim potrebama za pšenicom, sada je to realna brojka od 350.000 tona, pa su velike količine za izvoz, što potvrđuje staru boljku velikog izvoza sirovine te istovremeno sve većeg uvoza proizvoda s dodatnom vrijednošću, poput brašna, čije su najveće količine dosad pristizale iz Mađarske, no 2025. godinu obilježio je porast njegova uvoza iz Srbije, koja se time popela na prvo mjesto po uvozu brašna.

Domaći proizvođači cijenom ne mogu konkurirati brašnu iz Srbije kao tzv. treće zemlje u odnosu prema EU-u.

– Srbija posluje s drukčijim regulatornim okvirom – od gnojiva, drugih inputa pa sve do sustava kontrole, i to automatski otvara pitanje usklađenosti takvog brašna s našim, odnosno europskim. Tu je i pitanje damping cijena, što naši proizvođači ne mogu pratiti, upozorava Barišić.

U Žitozajednici ističu zabrinutost vezanu uz kontrole kvalitete i sljedivosti tog brašna, pa je ta krovna organizacija domaće mlinsko-pekarske industrije o toj temi tražila sastanke s resornim ministarstvom i Državnim inspektoratom, naglašavajući potrebu dodatnih carinskih kontrola.

– Tražili smo neku vrstu zaštite jer brašno iz trećih zemalja relativno lako prelazi naše granice, a sustav kontrola možda je nedostatan o tom pitanju.

Tražili smo da se kamioni s brašnom iz Srbije češće kontroliraju.

Objašnjenjo nam je da je EU propisao koliko često se nešto kontrolira, da oni rade po sustavu kontrole što je propisala Europska komisija i da će poduzeti neke mjere, no kada smo upozorili na taj problem, rečeno je da ako se kontrole udvostruče, u slijedećem ih razdoblju u tom slučaju neće moći provesti jer da im je određen točan broj za svako razdoblje.

Znači, nema nekih mehanizama kojima bi se dodatno zaštitilo domaće tržište po tom pitanju, a cjenovno je vrlo teško konkurirati tim cijenama brašna koje su na razini dampinga, ističe čelnica Žitozajednice.

Smanjenje proizvodnje

Prije četiri godine iz Srbije smo uvezli oko 10.000 tona brašna, a lani 22.000 tona.

Raste i uvoz pekarskih proizvoda, kojih smo 2025. uvezli 125.000 tona, gdje smo lani imali deficit vanjskotrgovinske bilance od 150 milijuna eura, što znači da smo ih puno više uvezli nego izvezli.

Kada je riječ o domaćoj proizvodnji brašna, 2024. proizveli smo ga 235.000 tona, a lani 3000 tona manje. Pad je to industrijske proizvodnje brašna za 1,1 posto, no ona kontinuirano pada – godine 2014. proizvodnja brašna bila nam je veća od 300.000 tona, a sada smo već na 232.000 tona, što znači da smo izgubili četvrtinu te proizvodnje u jednom desetljeću.

– Sve to za posljedicu ima smanjenje potrošnje domaće pšenice. To znači da te loše trendove nismo uspjeli okrenuti u svoju korist, ističe Barišić.

Istovremeno, u djelatnosti proizvodnje mlinskih proizvoda 2024. godine u Hrvatskoj je bilo registrirano 40 tvrtki, a godinu prije njih 46, no realno ih je zapravo i upola manje, upozoravaju u Žitozajednici.

Kako god, ratari od pšenice ne odustaju.

– Posijemo li soju, kukuruz, investiramo, a prinos u ekstremnim vremenskim uvjetima kakvi prate posljednje godine znatno pada, dok sa sjetvom pšenice bar izbjegavamo efekt, utjecaj sušne godine, pojašnjava Brlošić.