Mora se priznati, The Jesus And Mary Chain su prilično daleko dogurali s obzirom da su braća Reid pjevača među sobom izabrali doslovno metodom pismo-glava bacanja novčića jer niti jedan nije htio pjevati i da su godinama testirali živce obožavatelja koncertima ne dužim od 20-ak minuta. Služeći se neortodoksnim metodama u pristupu stvaranja glazbe, Jim i William Reid inzistirali su na tome da naprave nešto što će ih izdvajati od drugih. Uspjeli su, iako je ideja bila u biti prilično prosta i naizgled jednostavna; na sanjive i nježne melodije nakalemiti distorziranu feedback gitarsku škripu i buku. Ta rudimentarna ideja rezultirala je jednim od najboljih i – možda i važnije – najutjecajnijih albuma 80-ih godina. Sasvim prigodnog naziva „Psychocandy“ presudno je utjecao na razvoj i ekspanziju noise popa za čijim bi rodonačelnicima trebalo kopati duboko u prošlost, tamo negdje do Velevet Underground, i na neki način definirao shoegaze pokret koji je svijetu sa svojim prvacima My Bloody Valentine, Ride ili Slowdive podario neke od najimpresivnijih komada glazbe koji su pak inspirirali neke druge velikane iz 90-ih godina prošlog stoljeća.

Dakako, u životu treba imati i sreće. Možda bi svijet ostao uskraćen za genijalnost introvertirane braće koji su pet godina životarili od naknade za nezaposlene i smišljali kako se nametnuti u svijetu glazbe, da na njih igrom slučaja nije nabasao Alan McGee, ambiciozni manager i osnivač svježe ustanovljene diskografske kuće Creation Records koja je kasnije eksplodirala s ključnim albumima grupe Oasis. Sreća je i da je Velika Britanija nije imala takav glazbeni tisak kakav je imala. Kad bi „nanjušili“ potencijal, glazbeni kritičari ne bi štedjeli komplimente i tako inducirali pažnju nove glazbe gladne publike. NME bi prednjačio, poznat po tome što bi titulu „najboljeg“ ili „sljedeće velike  stvari“ proročanski prišivao bendovima i prije nego li bi izdali prvi singl, na osnovu živih svirki i demo snimki. Da stvar bude bizarnija, njihove prognoze su u pravilu bile točne, od junaka ove naše priče, preko Suede, do Arctic Monkeys, da spomenemo samo neke.

Kad se odmakom od skoro četiri desetljeća („Psychocandy“ je izašao 1985.), pogleda unazad, The Jesus And Mary Chain kao da su nezasluženo ostali manji bend negoli su to zaslužili. Unatoč tome što njihova glazba uglavnom isijava tmurnu atmosferu, u biti je  troakordno hitoidna kao da su je skladali Lennon i McCartney, u blagoj depresiji doduše; tu nema lošeg albuma i zanatskog manirizma, to je kreativno visoko postavljena ljestvica koja se ne spušta. Na novom, (tek) osmom albumu „Glasgow Eyes“, braća Reid su dodatno otvorena prema novim utjecajima, iznenađujuće eklektički raspoložena uz zadržani smisao za pamtljivu melodiju, no nekako nam se čini da im to neće donijeti novu publiku.

Prvo što zapinje za uho kod 12 novih pjesama je činjenica da je uvijek izrazito gitarski orijentirani bend ovdje po tom pitanju manje isključiv. The Jesus And Mary Chain nikad nisu inkorporirali više elektronskih, odnosno sintetskih zvukova kao ovdje, što je za pozdraviti kao fino osvježenje, posebno što fundamenti njihovog prepoznatljivog zvuka nisu time nimalo uzdrmani. Drugo, također dobrodošlo, skoro po prvi put u 40 godina moglo bi se reći da bend u pojedinim pjesmama zvuči kao netko drugi, ili se direktno oslanja na nekog drugog.

Uvodna „Venal Joy“ svojim monotonim, pulsirajućim ritmom sintetskog porijekla, visokim tonovima u pratećim vokalima, bi se dala dovesti u vezu s njihovim starim prijateljem Bobbyjem Gillespijem, odnosno njegovim Primal Scream u nekoj od njihovih elektronskih faza. Po sličnom ključu „American Boy“ vuče na indie pop neodoljivost jednih TV On The Radio, najavni singl „jamcod“ krasi valjajuća bas linija kakvima je Peter Hook New Order činio uzbudljivim bendom, „The Eagles And The Beatles“, pjesma koja je zapravo o mladenačkoj fascinaciji Rolling Stonesima i nekim drugim glazbenim veličinama, kreće gitarskim rifom koji nije daleko od onog koji je proslavio Joan Jett u pjesmi „I Love Rock And Roll“. Nešto originalniji, ali jednako zarazni rif nalazimo u pjesmi „Girl 71“ koja miriše na hit i zorno svjedoči o vitalnosti Jima i Williama Reida koji su – ne zaboravimo – zagazili u sedmo desetljeće života.  Korak dalje, u „Silver Strings“ The Jesus And Mary Chain se u pasažima na sintesajzerima oslanjaju na Depeche Mode tamo negdje iz „Music For The Masses“ faze…Osim što je sigurno riječ o žanrovski najšarenijem i najopuštenijem JAMC albumu, dodali bi da je ovo i najveselije im djelo po njihovim uzusima, odnosno mjestimično duhovito i ironično, što je prilično velik iskorak od poslovične atmosfere potonuća svih lađa.

Koliko god se nadopunjavali autorski, braća Reid su usput godinama zidali tvrdi zid animoziteta jedan prema drugom. Nabolje je to opisao Jim riječima da „su se na kraju svake turneje htjeli poubijati, a da su na zadnjoj to zaista i pokušali“. To ih je i razdvojilo skoro cijelo jedno desetljeće, a zajedničku diskografsku aktivnost prekinulo na jedno punoljetstvo. Kad se sve slegne, ljudi se pomire sa sobom i sa svijetom, nije nemoguće da kreativnost lišena napetosti i konflikta rezultira nečim dosadnim i predvidljivim. O predvidljivosti bi se ovdje dalo razgovarati, Jesus And Mary Chain su po pitanju upijanja novih utjecaja, pa i sebi nesvojstvenih oponašanja, otvoreni kao nikad do sad, ali dosadni nisu ni trenutka. „Glasgow Eyes“ nije još jedan izgovor za odlazak na svjetsku turneju na kojoj će svirati stare hitove nostalgičnoj publici, ovo se djelo bez straha od inferiornosti može prsiti među najvećim dosezima ovog velikog škotskog benda.