Iako su prognoze svih meteoroloških web stranica na potezu od norveškog yr.no-a do našeg DHMZ-a prijetile da će se u vrijeme koncerta Empire of the Sun oko 21 sat nad Zagrebom desiti prolom oblaka – toliko kategorički da su i organizatori razmatrali otkazivanje koncerta – to se nije dogodilo. Satnica je za svaki slučaj pomaknuta za pola sata unaprijed, ali nebo se smilovalo i omogućilo glazbeni spektakl u idealnim uvjetima na elitnom rezidencijalnom zagrebačkom brdu.

Tko zna malo više glazbene povijesti Lukea Steelea, i njegove početke u vrlo obećavajućem i prilično uspješnom indie rock bendu The Sleepy Jackson na razmeđu milenija, nije jučer u prvom ogledu Empire Of The Sun s hrvatskom publikom mogao ostati nefasciniran jednom od najupečatljivijih glazbenih transformacija posljednjih desetljeća. U The Sleepy Jackson Steele je bio prepoznat kao briljantan, ali mušićav i duboko emotivan glazbenik  koji je vješto kombinirao alternativni rock, psihodelični pop i alt-country. Atmosfera pjesama je bila pretežito siva, teme su uglavnom bile depresija, potraga za vjerom i borba s osobnim demonima, a Steele bi za njihova izvođenja uglavnom gledao u pod.

Nakon godina oklijevanja dva glazbenika koje je – osim što su dolazili iz različitih glazbenih svjetova – dijelilo i jedno 3000 kilometara između Steeleovog Pertha i Sydneya junaka iz sjene ove priče, umirovili su depresivnog indie rockera i uskrsnuli „The Emperora“; mitsko biće u raskošnim, futurističko-glamuroznim kostimima s teškom šminkom, inspirirano ikonama poput Davida Bowieja, koje iza imena Empire Of The Sun stvara pozitivo eskapističku, ekstravagantnu plesnu glazbu, ali sa strukturom i kantautorskom dubinom.

Spomenuti lik iz sjene je Nick Littlemore, neopjevani mag elektronskih plesnih ritmova koji i danas čini duo Pnau. On je u studio donio klupsku energiju i plesne ritmove, a Steele svoj dar za pisanje nebeskih, pamtljivih pop melodija i tako je skoro prije 20 godina nastao prijelomni album „Walking On A Dream“ koji je osvojio svijet. Milijarde strimova na Spotifyju, a bogme i neočekivano prevladavajuća mlada publika jučer na Šalati rođena ne puno prije izlaska spomenutog albuma, sugeriraju da je u svom glazbenom kameleonstvu, Luke Steele ostavio međugeneracijski trag, nešto poput još jednog ekscentričnog australskog genijalca (dapače, također iz Pertha), Kevina Parkera koji stoji iza super uspješnog projekta Tame Impala.

Kao i obično, Littlemorea nije jučer bilo u Zagrebu, on je čovjek studija koji ne ide na turneje, Steele turira svijetom u klasičnoj rock četvorci (gitara, bubanj, bas klavijature). Dakako, zbog elektronsko-plesne prirode materijala ta je živa četvorka obilato potpomognuta efektnim matricama. S punom produkcijom, pomno smišljenom ezoteričnom video SF imaginerijom na ogromnom ekranu  visoke rezolucije u pozadini, ogromnom isklesanom „mramornom“ glavom polegnutom nasred pozornice, pseudoorijentalnom/pseudostaroegipatskom ikonografijom u atraktivnim kostimima Steelea i plesačica koje su se tijekom koncerta presvlačile u sve šarenije i maštovitije kostime valjda više puta nego što to čini Cher, kraljica po tom pitanju, vizualno je Empire Of The Sun prava gozba za oči, spektakl koji fino prati tu finu zvučnu kombinaciju indie kantautorstva i plesne glazbe podebljane s matricama koja sa svojih standardnih  120 bpm-a zove na ples. I u očima i u ušima sinoć je sve plesalo na tankoj žici između kiča i ozbiljne umjetnosti.

Zanimljivo, Luke Steele se u Zagrebu nije ukazao samo kao sjajan izvođač vokalno i kao vješt gitarist, pametni glazbeni eklektik koji pabirči, u najpozitivnijem smislu te riječi, na potezu od Bowieja i Princea do Daft Punka. Njegov glas je poseban i moćan, velikog raspona, još dodatno često provučen kroz razne efekte ali ne da bi prikrio nedostatke u izvedbi već pojačao grandioznost zvučne slike, pretvara Empire Of The Sun u neku vrst hibridnog live benda s kojim pjeva zbor izvanzemaljaca u savršenoj harmoniji. Ukazao se i kao vrlo zabavan i s publikom prisan frontmen. Komunicirao je s publikom opširno i često, pričao crtice iz života, poput one da mu djeca u njegovoj „down under“ domovini igraju nogomet s djecom iz hrvatske dijaspore.

Fino popunjenu Šalatu Empire Of The Sun počastili su racionalno složenom setlistom, otvorili s par novijih manje poznatih stvari na početku, pa dizanje publike prvim usijanjem uz hit „We Are The People“. U laganom spuštanju odmah iza stigla je „Television“ s posljednjeg albuma „Ask The God“, Steele je pokazao da nije sve u discu, da se tu i tamo vraća korijenima jer je ova pjesma bowiejevska ekstravaganca s natruhama psihodelije. U pametnom balansiranju manje razvikanih novih stvari i starih hitova, sat i pol sinoć na Šalati proletjelo je u hipu, a klimaks je ostavljen za sam kraj. S „Walking On A Dream“ zaključen je glavni dio koncerta, a na bis nije trebalo čekati dugo, možda i zato što su bljeskovi na nebu nad Zagrebom pokazivali da kiša polako gubi strpljenje čekajući da koncert završi. Uvodna s prvog albuma „Standing On The Shore“ zagrijala je dlanove okupljene mase, a kad je odsvirana himnična „Alive“, stadion Šalata stopio se u veliki zbor. Poslije toga nije bilo logike svirati bilo što, pa tako i bi. A i valjalo je pustiti kišu da napokon zarominja u miru.