Ista meta, isto odstojanje, moglo bi se reći za četrnaesto dugosvirajuće djelo dugovječnih kalifornijskih pop punkera. Ako tražite ovdje njihov „Bijeli album“ ili „London Calling“, nećete ga naći. Green Day se nakon svih tih godina kreću dobro utabanim stazama, bez očite želje da izađu iz zone komfora i zagaze u nepoznato.

Zapravo, čini se da su se Billie Joe Armstrong i društvo ovdje trudili da pogode „boju“ zvuka i atmosferu znamenitog „Dookie“ albuma,  uz „Smash“ Offspringa, ključnog djela „novog“ punka sa Zapadne obale iz 90-ih koji je osim što se prodao u nevjerojatnih 20 i sitno milijuna širom svijeta, inspirirao i pomogao u proboju gomilu bendova ne samo pop-punk predznaka, od Blink-182, preko Sum 41 do My Chemical Romance, pa čak i Lady Gage.

Vjerojatno ima nešto u tome da se u producentsku fotelju nakon dva albuma izbivanja vratio provjereni Rob Cavallo i vratio „dite materi“. Znači li to da su Green Day ubojiti i nadahnuti kao što su bili prije točno 30 godina kad je „Dookie“ s hitovima „Longview“, „Basket Case“ ili „When I Come Around“ uzburkao močvaru dosadnih top lista i nakon grungea i punk gurnuo u mainstream? Ne, objektivno Green Day nikad prije ni poslije nisu dostigli te visine, pa se to nije dogodilo ni sada. Slušanje ovog albuma izaziva podvojene osjećaje, to što netko udara u iste žice kao prije 30 godina i čini to prilično uvjerljivo, upornost je i postojanost vrijedna divljenja, kao i u tom kontekstu nebrojeno puta navođenim slučajevima Ramonesa, AC/DC, ZZ Top ili Motorheada kojima je svaki album bio isti, a tako različit. S druge strane, Green Day u inzistiranju na istim obrascima na „Saviours“ zvuče nekako infantilno, bez obzira što tu i tamo propituju ozbiljne društvene stvari kao u uvodnoj „The American Dream Is Killing Me“, odnosno što su s godinama postali društveno angažiraniji bend.

Nažalost, kad i odstupaju od uhodane „šprance“ i svog trade mark zvuka definiranog u 90-ima, onda to nije nešto avangardnije, zapravo je još sladunjavije. Kad sa svojih radiofoničnih melodija skinu žestoke gitarske rifove, Green Day zvuče kao da Justin Bieber pjeva neku Oasis pjesmu. Na ovu pomisao konkretno navodi saharinska „Goodnight Adeline“.

Dakako, sve bi im bilo oprošteno da su ovdje uspjeli pogoditi neki veliki hit, album zvuči “stadionski” ali hita nema, teško možemo zamisliti da će se poslije koncertne promocije ovog albuma ijedna pjesma na duže staze zadržati na njihovim koncertnim set listama, a kamoli svirati na bisevima. Solidna je to i zanatski odrađena glazba, melodična i slušljiva. I ništa više. Dovoljno da se Green Day ne otpiše u staro željezo i da zadrže status komercijalno najvećeg punk benda (što god to značilo), ili bar pop-punk benda današnjice.

Nema velike koristi od ovog albuma, ali ni štete, obožavatelji od 7 do 77 ionako ne pohode masovno njihove koncerte da bi slušali išta nakon „American Idiot“ albuma od kojeg je prošlo već 20 godina.