Minulog vikenda hrvatski ribari, odnosno njihovi predstavnici bili su na okupu u Malom Lošinju, na tradicionalnom Susretu ribara Hrvatske obrtničke komore, 29. po redu.

Uistinu lijepa brojka, skoro pa tri desetljeća kontinuiteta. Sve najvažnije o tom skupu objavljeno je u medijima, praktički nema se što dodavati. Posebno kada mu nisam nazočio. Ne mogu, međutim, ni zanemariti manifestaciju što sam je godinama pratio, konkretno od prvog izdanja u Medulinu daleke 1996. godine.

Na susretima ribara redovito sam dobivao mnoge zanimljive informacije, izrečene s govornice, i izvan službenog protokola. Zbog toga sam ih posebno cijenio i na njih rado odlazio.

Vrijednost im je i u tome što se svake godine održavaju u drugoj jadranskoj županiji. Bile su to prigode za upoznavanje s lokalnim ribarima, njihovim poslovanjem i problemima.

Na susretima sam nadasve rado slušao diskusije ribara, njihovo žustro govorenje puno emocija. Čuo sam u takvim prigodama najviše žalopojki na težak položaj ribara i ribarstva, također, puno pametnih izjava, konstruktivnih prijedloga, ali i riječi kojima nije bilo mjesta na tako uvaženom skupu.

Demokracija svašta podnosi, komentirao je svojedobno takav istup čovjek iz ribarske znanosti, nakon pokušaja osporavanja rezultata njegovih istraživanja.

Većina ribara, uvjeren sam, ostala je nezadovoljna nakon lošinjskog skupa. Ništa lijepoga i zadovoljavajućeg za sebe nisu čuli. Jedino, ako ih zadovoljava ponuđeni novac za scraping, za otkup i uništenje broda, te trajni izlazak iz ribarskog poslovanja.

A, tko će sutra ribariti, kada ostanemo bez većeg dijela flote i, što je najvažnije, bez ribara, a more se oporavi, kao što se najavljivalo na Lošinju?

Morski organizmi

Ribari, a i javnost pamte onu najavu: Lovostaj će se produžiti za 30 dana! Uz sve postojeće mjere zaštite ribljeg fonda, odnosno morskih bogatstava. More bi se trebalo oporaviti, izrečeno je pred ribarima više puta, uz navođenje konkretnih i kvalitetnih primjera iz našeg Jadrana.

Za čitanja tog dijela medijskog izvješća prizvao sam u sjećanje razgovor s jednim od tada vodećih ribarstvenih stručnjaka u nas, vođen prigodom susreta ribara.

Za podužeg razgovora, između ostaloga je rekao: »Ja mislim da se ribari nemaju što bojati za budućnost, ako more ostane živo. Ti organizmi se brzo reproduciraju. Ribar, međutim, mora shvatiti da su morski organizmi ograničeni, pa s njima treba gospodariti na bolji i kvalitetniji način nego što se danas čini.«

U to vrijeme, a to je važno naglasiti, vladala je velika kriza s ulovima srdele. Noćima se nije lovila, neki pogoni za preradu privremeno nisu radili. Lovilo se, ali isključivo inćune.

Proveo sam noć na brodu plivaričaru. Ulov inćuna bio je solidan, ali srdele niti za marendu posade. S mnogih strana dolazila su pitanja: što je uzrok takvu stanju?

Slušao sam svakojaka objašnjenja, verzije i tumačenja nestašice, ali valjana odgovora nije bilo. Nakon stanovita vremena srdela se vratila, lovila se u velikim količinama, bilo je noći s enormno bogatim ulovima! Ribarstvena znanost danas nam je na znatno višoj razini nego onda, ali more i dalje krije mnoštvo nepoznanica.

Tmurna je današnjica hrvatskog ribarstva, bremenita mnogim problemima na koje se nekad nije ni pomišljalo. Na primjer, klimatske promjene su drastične, imaju veliki i negativni utjecaj na mnoge djelatnosti, pa i ribarstvo.

Spominjemo ih u svakoj prigodi. I ne znamo što nam donose u bliskoj budućnosti. Općenito je teško, mnogi odlaze iz ribarstva umorni svakodnevnom borbom za opstanak. Ali, negodovali su ribari i onda kada su poslovali puno uspješnije, kada je bilo noći u kojima se ulov srdele jednog broda mjerio u vagonima.

Pogonsko gorivo

Gotovo da nije bilo susreta ribara na kojima nisam slušao riječi nezadovoljstva. Uvijek su isticani problemi, ponekad žešće, drugi put malo ublaženo, pa čak i razvodnjeno.

Jednom zgodom iz redova ribara iznesena je tvrdnja »da u povijesti starijoj od tisuću godina hrvatsko ribarstvo nikada nije gore stajalo, nikada nije bilo na nižim granama.«

Na listi problema što su tištili suvremenog hrvatskog ribara tog vremena bili su »porezi i porezni sustav, skupo gorivo, neorganizirano tržište ribe, skupi ribarski alati i oprema, nemogućnost povoljnog kreditiranja, mnoga visoka, mnogi su govorili nepotrebna, davanja pri transportu i trgovini ribom, veterinarsko – higijenski zahtjevi za skladištenje i transport.«

Također, ribari su tvrdili da se lovi malo, da su ulovi nekvalitetni, cijene ribe niske, a na tržište je teško plasirati i te male količine. A danas..? Plave ribe svima manjka, uključujući i maloprodaju koja nije naročito veliki potrošač.

Pogonsko gorivo i njegova, za ribare visoka cijena godinama je bilo jedan od najvećih problema na koje su ribari ukazivali, tražeći niže cijene i subvencioniranje troškova za gorivo.

Danas mu je cijena uzletila u neslućene visine ali, stječe se dojam, u mnoštvu ostalih problema gorivo nekako ostaje po strani. Cijenu diktira globalna međunarodna situacija, naša država uskače, intervenira koliko može, ali visoke granice ostaju.

Veći je problem, rekao mi je svojedobno jedan ribar, veliki potrošač goriva, što u svakom trenutku ne može dobiti potrebnu količinu. Da bi napunio brodske spremnike on mora iskeširati malo bogatstvo!

Nemoguće je uspoređivati današnje cijene s onima od prije tri desetljeća. Onda smo imali kunu, danas nam je valuta euro, iz današnje perspektive ondašnja prosječna plaća djeluje smiješnom.

Drugo je pitanje koliko se na peškariji moglo kupiti srdele za tu prosječnu plaću tada, a koliko danas? Jedan detalj, međutim, moram spomenuti. Na prvom Susretu u Medulinu dalmatinski ribari pismenim su podneskom tražili da gorivo plaćaju po jednu kunu.

U to vrijeme cijena mu je bila znatno veća, ali im je država zakonski odobrila regres, što je tada iznosio 1,40 kuna po litri utrošenog goriva. Problem je bio što se njegova naplata predugo čekala. Današnja cijena plavog dizela formira se na tjednoj bazi i dostupna je najširoj javnosti.

Davno upozorenje znanstvenika

U starim bilješkama našao sam neke brojke iznesene na prvom Susretu ribara. Na hrvatskom ribolovnom moru tada je radilo 767 koćara, 276 plivaričara, te skoro 15.000 ostalih ribarskih brodi­ca.

Konstatirano je tada »da se ribarska flota uvećala iznad svih granica tolerancije, što bi omogućavalo racionalno korištenje morskih bogatstva. Ako se taj trend nastavi, upozoravali su znanstvenici, brzo će doći dan kada naši ribari neće imati što loviti.«

Mnogi će reći da su mu danas blizu! Spomenimo i današnje stanje – u hrvatskom morskom ribarstvu lani je radilo 6.648 plovila, od kojih samo 225 brodova dužih od 15. metara. A i dalje zazivamo racionalno ribarstvo!