Mladen Vedriš, ekonomski analitičar i sveučilišni profesor, nedavno je boravio u Americi, upravo uoči međuizbora na kojima su republikanci poraženi, a predsjedniku Donaldu Trumpu itekako ograničena moć činjenicom da su demokrati preuzeli Kongres i Senat.

Vedriš nas je podsjetio da je u vrijeme povijesne nogometne utakmice Hrvatska – SAD 1990. bio predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. Sada je boravio u Washingtonu, kao gost i panelist na konferenciji »Hrvatska – SAD u sportu: gdje se povijest susreće s veličinom«, koju je organiziralo hrvatsko veleposlanstvo u Washingtonu i američke partnerske sportske organizacije.

Istovremeno kaže, to je bila izuzetna prigoda za mnoge razgovore, kako s Amerikancima, tako i s uglednim hrvatskim iseljenicima. Jedna od tema bila je, ističe Vedriš, trajna i snažna veza s domovinom, a druga, naravno, aktualno ekonomsko i socijalno stanje u američkom društvu, što je i povod za ovaj razgovor.

Politička artikulacija

Predsjednik SAD-a Donald Trump na nedavnim je međuizborima dobio brutalan »podsjetnik« da nije jedini na političkoj sceni. Što govore rezultati tih izbora?

– Rezultati izbora u SAD-u pokazali su u kojoj je mjeri američka javnost vibrantna na realnost. Neposredno prije izbora, u Washingtonu ste, razgovarajući s ljudima iz svijeta politike, sporta, ali i običnim ljudima, Hrvatima koji tamo žive i rade, u zraku osjetili tenziju promjena.

Stupanj nezadovoljstva rastao je iz različitih razloga, svatko je imao svoje razloge. Negdje je to bilo pitanje ljudskih prava, negdje korupcije, a u konačnici, naravno, cijene i inflacija.

Ključno je bilo za buduće događaje koliko će se ljudi pojaviti na glasačkim mjestima. Očekivanja su bila različita, slično kao u Mađarskoj ili Srbiji pred njihove izbore.

I ovaj puta se desilo da su nezadovoljni to svoje nezadovoljstvo odlučili i politički artikulirati i izaći na izbore, što je i presudilo promjenama. Puno se razgovaralo o aspektima očekivanja oko budućih promjena.

No, američka javnost je prije svega bila okrenuta onome što će promjena značiti za njih, za ekonomiju, stabilnost, što je i logično s aspekta življenja ljudi. Porastao je i moralni prag očekivanja od ponašanja sadašnje administracije, pa su ti odnosi u vlasti sada drastično promijenjeni.

Moglo bi se reći da je Trump uveo novi način poslovanja u svijetu. Carinama i protekcionističkim praksama pridonio je deglobalizaciji. Hoće li sada doći do promjene tog trenda, hoće li se svijet opet početi jače otvarati?

– Trump je dobrim dijelom osvijestio ostatak svijeta, Kanadu, Kinu, ali i Europu, o stvarnom stanju stvari. »Amerika First« je koncept koji je i druge države potaknuo da počnu razmišljati da su si prve i za to odgovorne.

To mu je svojevrsni plus, da je pokrenuo svijest i kod drugih da moraju u većem stupnju autonomno donositi odluke, odnosno da se ne mogu oslanjati na inerciju stanja koje je već uspostavljeno.

Struktura svjetske ekonomije je promijenjena. Tu su novi igrači, Indija, Kina i šire promatrano, Indokina. Sve su više prisutni nauštrb Amerike. Amerika je u tom poretku zastupljena velikim tehnološkim kompanijama, ali one ni izdaleka ne osiguravaju radna mjesta i socijalnu sigurnost za veći dio američke populacije.

Tu se pokazala i krhkost Europske unije, sastavljane od više država, čija je bilo kakva daljnja integracija, a kamoli zajednički nastup, politički i ekonomski, upitan.

Tako da je u ovom prvom valu za očekivati da će i unutar EU-a svaka zemlja preispitivati najprije svoju poziciju i tek onda se pitati što sve to znači za EU u cjelini.

Tako je bilo i u ranijim krizama, u slučaju pandemije, a sada to vidimo u raspravi oko nove financijske perspektive. Svaka država ili bolje rečeno grupe država, jesu li to »prijatelji kohezije« ili »štedljivi«, prvo gleda nacionalni proračun, a tek se onda pogledi dižu prema zajedničkim ciljevima, boljoj integraciji, ravnomjernijem razvoju i drugo.

Amerikanci bi rekli: »Mind your own business« (Gledaj svoja posla). Svi su se u novoj situaciji okrenuli pitanju što je njihova odgovornost i što u vlastitim sredinama mogu napraviti za sebe i svoje građane – birače.

Globalizacija je i dalje neumitna, ona će juriti kroz tehnologiju, stupanj digitalizacije, razvoj umjetne inteligencije. Nova područja će se umrežavati i ići brže.

Ali, ostat će i ova »klasična« područja, prije svega energija, nafta i plin, koja će biti deglobalizirana višom silom, jer će svatko za sebe morati to nabavljati. Isto tako, društvena pitanja, područja ljudskih prava, ponašanja u vlastitoj sredini, to su pitanja koja i dalje neće biti globalna.

Socijalno raslojavanje

U demokratskim društvima, što Europa i Amerika srećom jesu, svaki političar, koliko god se nametao globalno, na kraju opet odgovara svojim biračima koji ga procjenjuju prema tome kako žive. Trump je izgubio jer su ljudi glasali i novčanicima. Hoće li se taj sentiment prenijeti i na Europu?

– Već se prenio. Pogledajte zbivanja u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji. Došlo je do velike društvene i ekonomske polarizacije, koncentracije kapitala i ekstrakcije profita u tehnološkim kompanijama, naftnom biznisu, telekomunikacijama i financijskom sektoru.

Svojevrsno monopolističko ponašanje srušilo je prag stvaranja nove vrijednosti u klasičnim sektorima od kojih većinom živimo. Pogledajte poziciju agrara koja postaje sve delikatnija.

Jedan od razloga zašto je Trump izgubio izbore je upravo to da su reagirale države unutar SAD-a koje su agrarno izloženije cijeni dizela i umjetnih gnojiva. Tu je klasična industrija, niz sektora usluga.

Znači, svuda gdje nema neke veće dodane vrijednosti dobili ste enormnu polarizaciju. Visoka dodana vrijednost stvara se na vrhu piramide, s malim brojem zaposlenih, dioničara, menadžera, koji je povlače.

Tamo su veliki profiti, bonusi, menadžerske naknade, i ljudi to vide, a što je još bitnije, osjećaju u svom životu. U Americi je to izraženije, ali nešto slično je i u Europi.

Nezadovoljstvo koje je tinjalo dodatno je pojačano pritiskom na cijene, kroz rast cijene energije, a tu je još jedan vrlo bitan faktor koji je sada eksplodirao. To je priuštivo stanovanje, pogotovo za mlade generacije.

U EU se ubrzavaju odluke, o upravi ECB-a, višegodišnjem proračunu, kao da se želi preduhitriti izbore koji slijede u nizu zemalja i kao da postoji bojazan da bi, na valu tog istog nezadovoljstva, na vlast mogli doći razni radikali, desni prije svega?

– Procesi u Europi bit će nam jasniji, ako opet pogledamo Ameriku. Vratimo se na to kako je Trump svojevremeno dobio izbore: temeljem sentimenta i raspoloženja razočaranih birača, gubitnika u globalizacijskoj utrci.

To su ljudi koji su izgubili ne samo radna mjesta, nego i standard života i perspektivu. Suočeni s tom grubom realnošću, osjetili su se prevareni. Vidjeli su s jedne strane piramidu bogatih koja je išla naprijed, a na političkom planu demokrate koji su davali obećanja, ali ne i rezultate. I pojavio se Trump.

Obećao im je da će stubokom promijeniti odnose u društvu, a onda i njihov život. Mislili su da će on elitu koja je stvorila te odnose zaustaviti i kazniti, a desilo se ono najgore: razočaranje.

Birači su se suočili s činjenicom da, ne da nije došlo do zaokreta, nego je i osoba koja je obećala promjene nastavila isti trend, i to pojačano. Prvo se dakle javio osjećaj ojađenosti i razočaranja, a onda i akcije, a akcija je bila otići na biračka mjesta.

U Americi su društvene razlike najveće, slično postaje i u Europi. U Njemačkoj, Francuskoj i Italiji vide se slični trendovi raslojavanja, iako ne tako oštri. Tu se moramo vratiti na migracije i demografiju.

Max Frisch je sjajno rekao 80-ih godina prošlog stoljeća: Htjeli smo radnike, stigli su ljudi. Sa svim konotacijama. To se sada dogodilo i Njemačkoj, pogotovo u zadnjem migrantskom valu, kada je došlo gotovo milijun ljudi iz Sirije.

Već je bila kriza, a rat je još sve i potencirao cijenama goriva, prekidom odnosa s Rusijom, deindustrijalizacijom i svime što je iz toga slijedilo. Došli ste u poziciju ojađenosti slične kao u Americi.

Ona postoji i u Francuskoj, iako je manje izražena, između ostalog i jer je tamo jak subvencionirani agrarni sektor. Ostaje pitanje, hoće li postojeća politička garnitura u Europi uspjeti zaokrenuti ponašanje i provesti evoluciju.

Znači, da prihvati potrebu za korekcijama koje se moraju desiti. Po mom sudu, upravo su nekontrolirane migracije razorile ta društva u socijalnom pogledu. Imate na njih vezane centre moći, povezane s postojećim vojnim sukobima, agresiju militantnog islama, rusku intervenciju koja se pojavljuje u raznim oblicima.

Postojeći establišment, svjestan događanja u Americi i poučen iskustvom Amerike, mora shvatiti da je krajnje vrijeme da se počne mijenjati kako bi došlo do promjena koje su još uvijek evolutivne. Počev od drukčije, pravednije raspodjele viška vrijednosti, do oštrije kontrole granica.

Demografski problem

Pa nisu migranti krivi.

– Nisu krivi, ali su instrument kojim se problemi pojačavaju. Napadi, eksplozije, kriminal u velikim europskim gradovima, u velikoj mjeri ide iz tih miljea.

Stroža regulativa za nelegalne migracije je nužna, kao i zatvaranje granica, jer europske države više nemaju socijalni i ekonomski kapacitet sve ih uzdržavati. Ako napravite analizu glasača AfD-a, znatan dio su do jučer bili glasači CDU-a i drugih etabliranih stranaka.

To znači da imaju nizak prag izdržljivosti i ne žele više slušati opće teorije o tome da moramo biti tolerantni, inkluzivni itd. Jer, problem je došao u dvorište tog birača, a kad je u njegovom dvorištu, onda više nikakve akademske i teorijske rasprave ne prolaze.

Samo to da će glasati za nekog poput AfD-a ili Le Pen, jer su mu obećali da će okončati nered u njegovom dvorištu.

Ali, upravo se za politiku deportacija zalažu stranke koje spominjete. Ako se tako postave i »mainstream« stranke, u čemu je onda razlika? Kako da se Europa ekonomski postavi, koje reforme da provede? Ako razmontira državu blagostanja, gubi prepoznatljivost i ono što ju je uvijek činilo drukčijom.

– Europa ima ogromna socijalna davanja i troškove, za obrazovanje, zdravstvo i mirovine. Sat radnika u autoindustriji u Njemačkoj je gotovo 50 eura, u Mađarskoj je manje od 20 eura, a otiđite u Kinu pa ćete vidjeti da je tamo manje od 10 eura.

Ne možete više dijeliti nešto što u konkurentskom svijetu niste stvorili. Razina razvijenosti ekonomije više ne omogućava postojeći europski socijalni model. A reforme…

Idemo napraviti jedan think-tank koji će za mjesec-dva dati odgovore. Ali, i bez toga smo došli do točke svijesti da znamo da je ovo neodrživo. Što je recept da postane drugačije?

Postojeće elite ga moraju osmisliti i ostvariti, a ne da to gura ulica. Na tom se križanju danas nalazimo. Nisam optimističan jer sadašnje stanje elita u EU podsjeća na poziciju demokrata prije dolaska Trumpa. Postoji kapacitet da se stanje konstatira i opiše, ali nema događanja, stvarnih suštinskih promjena.

Što se tiče Hrvatske, već i Vlada priznaje da model rasta kakav smo imali više nije opcija te da treba povećati produktivnost. Hoćemo li imati snage odlijepiti se od dna, bez pumpanja potrošnje i EU-fondova koji su utrošeni u infrastrukturu? Vladin »antiinflacijski program« više vidim kao program za preživljavanje 2027., godine u kojoj ostajemo sami sa sobom, da se borimo vlastitim snagama?

– U Hrvatskoj postoji potreba za promjenom. Imamo u određenoj mjeri i svijest o tome da su promjene potrebne. Međutim, »ne u mojem dvorištu«. Kad se povuče pitanje promjena, onda se odmah postavlja pitanje, mora li početi baš od mene i jesam li ja taj koji se mora najviše mijenjati.

Hrvatska je prošla jedno razdoblje s 22 milijarde eura plusa u EU-fondovima. Ako to pretvorimo u stopu rasta, to je bar polovina. Hrvatska je u isto vrijeme ostala bez 400 tisuća ljudi, većinom visokoobrazovanih, koji su iselili od ulaska u EU.

Pitanje je dakle što smo dobili, a što izgubili s Unijom. Kad gledate Češku, Slovačku i druge tranzicijske zemlje, one nisu imale dva faktora koji su za nas bili presudni.

Prvi je renta od turizma, položajna renta, a drugo, nisu imale toliki stupanj otvorenosti. Hrvatska naime ima snažnu tradiciju iseljavanja. Australija, Amerika, Europa, svuda su već bile naše nacionalne zajednice koje su znatno lakše apsorbirale te nove ljude koji su dolazili.

Važan je kapital i tko nas financira, ali je pitanje i s kojim ljudima te promjene možemo napraviti i kakav demografski potencijal postoji danas. Kada bismo od ovih 400 tisuća ljudi samo četvrtinu uspjeli privući da se vrate, to bi bilo jako puno.

Ili barem da iseljavanje stane. No, to se može samo razvojnom politikom i mjerama uklapanja u društvo. Deklarativno se u to krenulo, ali sve je to usput u odnosu na radna mjesta koje treba otvoriti.

Rješenje moramo tražiti unutar onoga što imamo. Rekli smo da svijet ovisi o hrani i energiji. Krenimo sektorski. Svaka šuma se sastoji od drveća. A to je pitanje šire industrijske i razvojne politike.

Gdje smo mi u svijetu? Imamo li svoju nišu? Jesmo li je prepoznali? Nemojmo biti defetisti i govoriti da nema potencijala. Kako Slovenija ima tri ili četiri puta veći izvoz po glavi stanovnika od nas?

I zašto? To su pitanja. Ne možemo samo sjediti, vrtjeti palce i govoriti da svijet ide dalje, a mi tu ništa ne možemo, jer su to globalna kretanja. Treba se vratiti na ono što možemo kod kuće napraviti i tko će to napraviti.

To mora napraviti onaj tko je dobio mandat od građana, a to je upravljačka struktura zemlje koja se oslanja na parlament, vladu, resore i javna poduzeća. Taj se mehanizam mora pokrenuti. To se zove razvojna politika.

Politika postavlja tračnice

Što očekujete od nove industrijske strategije?

– Korektan dokument. Ali, papiri podnose sve. Po meni, jedan od prioriteta bi trebala biti poljoprivreda, kao bitna poluga više razine vrijednosti, odnosno prehrambena industrija koja iz nje proizlazi.

Analize napravljene prije 20-ak godina pokazale su da imamo potencijal da možemo proizvoditi hrane za 16 milijuna stanovnika. A dešava se suprotno. Druga važna grana je prometna infrastruktura, odnosno logistika. Ona je vječna.

Možemo imati globalizaciju, ovakvu ili onakvu, bržu ili sporiju, ali će logistika uvijek postojati. Potom zelena energija ali i šire, elektrifikacija. To je još niz područja od kojih ad hoc možemo nabrojati bar pet ili sedam počev od umjetne inteligencije do kompleksa obrambene industrije.

Za to su potrebni kompetentni ljudi koji će misaone grupe pretvoriti u radne grupe. Oni koji će sve provesti u djelo. Pustimo samo konstatiranje globalnih trendova.

U svijetu postoje dvije grupe zemalja: trendseteri i »niche-playeri«. Što ćemo mi, ovako mali, razgovarati o trendseterima? Mi moramo biti uspješni »niche-player«; znači biti konkurentni u jednoj ili dvije tržišne grane, a ne samo čekati potporu od uspješnih.

Resurse koje imamo ne koristimo. Politika je tu važna. Ona stvara uvjete, postavlja »tračnice«. No, prečesto političke mandate pretvara u upravljačke. Tu i tamo provuče se neki talent; to mora biti pravilo, a ne izuzetak.

Imamo Vladu kakvu imamo, ali uvijek se bolje radi kada postoji konkurencija, pa i na političkom »tržištu«. Imaju li konkurenciju? Postoje li opcije koje imaju razrađene ekonomske politike i programe, ne u smislu da ih imenujete, nego vidite li da postojeće političke garniture uopće razumijevaju ekonomska kretanja da bi se programima na tom planu uopće mogle nadmetati?

– Sadašnjom političkom scenom dominiraju pitanja koja su se vodila sigurnošću kroz krize, potres, pandemiju, pa su klasične ekonomske teme bile u drugom planu. Ljudi su mislili da se ekonomija vrti sama po sebi. Imali smo i snažan priljev EU fondova, pa se smatralo da fondovi, uz turizam, daju trajnu stabilnost.

Ovo s čime se sada suočava svijet, a lupa i nas po glavi, nije dominiralo u programima stranaka, ali budimo realni, niti u svijesti birača. Tko god bi na javnoj sceni pokušao samo s tim setom pitanja, ekonomskim i reformskim, imao bi možda potporu jednog manjeg broja osviještenih birača, zainteresiranih glasača svjesnih globalizacijskih neminovnosti, od kojih nije moguće pobjeći.

Tri mane i tri prednosti hrvatskog društva i ekonomije

Možete li navesti tri naše komparativne prednosti i tri slabosti.

– Krenimo od slabosti: kvaliteta javnog upravljanja, stanje u pravosuđu i socijalna dimenzija nebrige za mlade oko priuštivog stanovanja. To su tri deficita. Prilike su: prehrambena industrija, logistika i IT sektor.

Ako ćemo i četvrtu, onda je to drugačiji turizam, gdje će gosti dolaziti deset mjeseci u godini, a ne samo tri mjeseca. Više zdravstvenog i konferencijskog turizma, ne samo sezona kupanja.

Sindrom nedovršenog rata

Hoće li sada ideologije u drugi plan ili će i dalje biti ključne?

– U Hrvatskoj živi problem koji se u psihologiji ljudi zove »sindrom nedovršenog rata«. To je fenomen svijesti ljudi da rat nije okončan kažnjavanjem krivaca, i to od države agresora do pojedinaca zločinačkog ponašanja, često u sredinama svojeg življenja.

Iz svijesti ljudi to se ne može izbaciti, niti za to postoji moralna potreba. No, pitanje je kako se iz te adrenalinske rasprave o prošlosti prebaciti u sadašnjost i realnost.

Vrlo često su ti adrenalinski poticaji proizvod lakšeg puta. Lakše je ljude na tome animirati kako da se politički opredjeljuju, pa onda i glasaju.