Podatak da je više od polovine svjetskog stanovništva obuhvaćeno bar jednim oblikom socijalne zaštite doista je povijesna prekretnica i značajan civilizacijski uspjeh.

No on istodobno pokazuje koliko je zaštita neravnomjerno raspoređena. Prosjek od 52,4 posto skriva vrlo različite stvarnosti. U zemljama visokog dohotka obuhvat je gotovo potpun, a u zemljama niskog dohotka zaštićena je tek otprilike svaka deseta osoba.

Razlike u ulaganjima jednako su velike: bogate države za socijalnu zaštitu, koja uključuje i mirovinske rashode, izdvajaju između 15 i 20 posto BDP-a, a najsiromašnije tek oko jedan posto – komentirao je izvještaj Međunarodne organizacije rada (ILO) za 2026. dr. Predrag Bejaković, nezavisni analitičar u području ekonomike javnog sektora, tržišta rada, mirovinskog sustava, socijalne skrbi i EU integracija.

Socijalni transferi

– Ključni razlog nerazmjera jest to što su sustavi socijalne zaštite povijesno građeni oko formalnog zaposlenja. Pravo na mirovinu, bolovanje ili naknadu za nezaposlenost stječe se uplatom doprinosa.

Tko radi u neformalnoj ekonomiji, sezonski, na crno ili preko digitalnih platformi, ostaje izvan sustava. U mnogim dijelovima svijeta takvih je radnika većina.

Napredak posljednjih godina rezultat je ponajprije širenja mirovinskih i zdravstvenih programa u zemljama srednjeg dohotka, ponajviše u Aziji i Latinskoj Americi, a Afrika i dijelovi južne Azije zaostaju.

Hrvatska ima svoje specifičnosti koje definiraju najugroženije skupine društva. Posljedice inflacije primjerice, razlitičito se manifestiraju u različitim socijalnim skupinama.

– Inflacija je posljednjih godina najteže pogodila one koji najveći dio primanja troše na osnovne potrebe: hranu, energiju i stanovanje. Hrvatska je pritom imala jednu od najviših stopa rasta cijena hrane na europodručju.

Za kućanstvo s visokim primanjima to znači odricanje od dijela potrošnje. Za umirovljenika s niskom mirovinom znači izbor između lijekova, grijanja i hrane. U Hrvatskoj su najizloženiji radnici s nižim i srednje nižim plaćama, osobito oni koji velik dio dohotka troše na stanovanje, hranu, energiju i prijevoz.

Prema dobi u Hrvatskoj su najugroženije starije osobe, osobito one u samačkim kućanstvima, a među njima posebno žene. Kod osoba starijih od 65 godina stopa rizika od siromaštva iznosi oko trećine, znatno iznad nacionalnog prosjeka.

Istraživanja pokazuju da su socijalni transferi u Hrvatskoj razmjerno učinkoviti u smanjenju siromaštva, osobito mirovine, ali ostavljaju dosta prostora za poboljšanje.

Sustav socijalne zaštite mora počivati na univerzalnom obuhvatu i nediskriminaciji, a ne ovisiti o položaju na tržištu rada. Ipak, kada ne bi bilo socijalnih transfera, rizik od siromaštva u Hrvatskoj obuhvaćao bi oko 40 posto stanovništva.

Tržište samo po sebi nikada neće stvoriti pravedno društvo, pa država mora biti trajno posvećena smanjenju siromaštva i nejednakosti, što su dvije različite iako povezane pojave.

Gubitak povjerenja

Bejaković i aktualne prosvjede koji se odvijaju diljem Euripe vidi kao posljedice socijalne nejednakosti.

– Prosvjedi koje danas vidimo od Francuske, Belgije, Grčke i Srbije do Indije, Nepala, Kenije i Indonezije imaju različite povode, ali slične temeljne zahtjeve. Mladi traže pristupačno stanovanje, kvalitetno javno obrazovanje, sigurne poslove i zaštitu od rasta troškova života.

Jednako glasno traže borbu protiv korupcije, odgovornost vlasti i stvarne posljedice za one koji zloupotrebljavaju javni položaj. Ponekad nemaju jasno profilirane zahtjeve, a možda čak i ne znaju što točno traže, ali to traže odmah.

Zajednička nit svih tih pokreta osjećaj je da obećanje na kojem su odrastali više ne vrijedi. Diploma više ne jamči dobar posao, posao više ne jamči stan, a rad više ne jamči sigurnost.

U Francuskoj učenici prosvjeduju zbog prenapučenih razreda, nedostatka nastavnika i sustava upisa koji doživljavaju kao »stroj za socijalno razvrstavanje«. U Indiji su povod opetovane zlouporabe na državnim ispitima, koje mladima oduzimaju vjeru u meritokraciju.

U Srbiji je tragedija u Novom Sadu pokrenula dvogodišnji pokret protiv korupcije i zarobljenih institucija. Ovdje je važan uvid poznato istraživanje Hellmana i Kaufmanna iz Svjetske banke o »nejednakosti utjecaja«.

Na uzorku od oko 6500 poduzeća u 27 tranzicijskih zemalja pokazali su da oni koji vide kako pravila oblikuju pojedinci bliski vlasti gube povjerenje u sudove. Takva poduzeća rjeđe plaćaju poreze i sklonija su mitu.

Nastaje začarani krug u kojem slabe institucije dodatno jačaju privilegirane. Isti mehanizam vrijedi i za građane: kad mladi zaključe da je igra namještena, okreću se ulici umjesto institucijama.

Na pitanje zašto je teško iskorijeniti sistemske uzroke nejednakosti, Bejaković odgovara kako je glavni uzrok nejednak pristup kvalitetnom obrazovanju.

Nekretninska nejednakost

– Obitelj u kojoj se netko rodi i dalje snažno određuje obrazovne ishode, a time i kasnije mogućnosti zarade i profesionalnog napredovanja. Pad obrazovnih rezultata u PISA istraživanjima i rastući udio mladih koji nisu ni zaposleni ni u obrazovanju (NEET) upozoravaju da obrazovanje sve slabije djeluje kao način socijalne mobilnosti, odnosno socijalnog podizanja.

Drugi uzrok je segmentirano tržište rada. Na jednoj su strani zaštićeni radnici sa stalnim ugovorima, a na drugoj sve veći broj ljudi na kratkim ugovorima, u nesigurnim oblicima rada ili u neformalnoj ekonomiji.

Tehnološke promjene i umjetna inteligencija tu podjelu mogu dodatno produbiti. Treći uzrok je koncentracija imovine, posebno nekretnina. Kad cijene stanova rastu brže od plaća, nejednakost se prenosi s generacije na generaciju: oni koji nasljeđuju imovinu napreduju, a oni koji je moraju steći radom sve teže je sustižu.

Četvrti su uzrok porezni sustavi, koji rad opterećuju više od kapitala i imovine, pa slabije ispravljaju nejednakosti koje stvara tržište. Peti uzrok, možda najteži, jest zarobljavanje institucija.

Brojna istraživanja pokazuju da je nejednakost utjecaja najizraženija upravo u zemljama s djelomičnim demokratskim reformama, gdje politička konkurencija postoji, ali je pristup odlučivanju neravnopravan.

Globalno, djeca su najizloženija skupina

Djeca su najizloženija skupina jer dječje naknade u brojnim zemljama ili ne postoje ili su simbolične. Prema ILO-u, tek otprilike svako četvrto dijete na svijetu prima neki oblik novčane potpore.

Djeca nemaju politički glas i ne plaćaju doprinose, pa njihove potrebe u proračunskim prioritetima često ostaju posljednje. Upravo zato Europska unija uvodi Europsko jamstvo za djecu, s ciljem da svako dijete u riziku od siromaštva ima pristup osnovnim uslugama.

Kod starijih osoba problem je dvojak. Tamo gdje mirovinski sustavi postoje, mirovine su često preniske za dostojan život. Tamo gdje ne postoje, stariji ovise o pomoći članova obitelji, a demografske promjene i iseljavanje mlađih tu potporu sve više slabe.

Ujedno, u dosta zemalja – uključujući Hrvatsku, ljudi žive znatno duže, što je također civilizacijski napredak, a odlaze razmjerno rano u mirovinu i dugo se koriste mirovinskim pravima, što uvjetuje velike rashode uz istovremeno male mirovine.