Žamor. Ako ćemo pošteno, ima ih raznih. Može žamor biti i zbog kakve neugode, a bome može biti i onaj što ga ugoda pogoni. Žamor što se prije koji dan odbijao od zidova jedne od dvorana Hotela Esplanada bio je onaj slatki žamor napetog iščekivanja. Nešto malo su tu u panici samo oni kojima je prvi put da su se našli na onom što se zove masterclass. Masterclass, pa još imena »Malvazije kroz različite terroire Istre«.

Kažu oni kojima nije prvi put da masterclass i Vinistrin En primeur idu ruku pod ruku. Tako je bilo i na ovom 11. izdanju predstavljanja malvazija istarskih, onih najnovijih, najmlađih. Dođe mu stoga ovo ‘učilište’ k’o privilegij, visinske pripreme za sudara s vinarima, taman da poslije znaš put kojeg ćeš štanda.

Jer to da vam vino dospije na masterclass treba zaslužiti. Od 43 mlade malvazije pristigle na odabir za masterclass stručna komisija odabrala je njih sedam koje, po njihovu mišljenju, najbolje dočaravaju berbu 2022.

– I to nije bio nimalo lagan zadatak. Jer sva su vina bila iznimne kvalitete za ovako ranu fazu – u startu će Kristijan Damijanić s Poljoprivrednog odjela u Poreču, Veleučilišta u Rijeci.

Žlahtina PZ-a Vrbnik, Foto: D. Kovačević

Zahtjevna berba

Tu je Damijanić, a tu je i sommelier Filip Savić, koji podcrtava da je svaka od sedam odabranih mladih malvazija već u ovoj ranoj fazi vrlo ugodna za konzumaciju. Uigran je to tandem, ‘predavanje’ je pomno planirano, tako da napetost svako malo raste.

Damijanić na početku daje informacije za koje bi laik kazao da su nekog općeg karaktera. Kaže da je od početka 2022. godine padalina bilo od 40 do 50 posto manje nego inače, a neki su proizvođači navodnjavali vinograde u izrazito sušnom razdoblju.

Kaže da je tek sredinom kolovoza palo pedesetak litara kiše, što je pospješilo dozrijevanje i smanjilo gubitke od suše. Veli da su temperature bile nešto više od prosjeka, i da se nešto ranije išlo u berbu.

– Berba 2022. bila je iznimno zahtjevna, vinari su bili pred velikim izazovima i mislim da su odradili fantastičan posao – ističe Damijanić.

A onda kreće sve na novu razinu onog žamora. Kreće kušanje odabranih. Evo Istre u pet zona. Počinje se od južne Istre. Vino je u čašama, ma mu se etikete ne vidi. Savić o njemu priča onako kako znalci to već zavodljivo čine.

Priča o lijepoj žutozelenoj boji, o svježini, o finoći, o mirisu zelene jabuke, gorčini badema, travnatim notama. Damijanić dodaje da je toplina juga prisutna i u mirisu i u okusu, pri čemu ta toplina znači i činjenicu da je na tom tlu bilo više toplih dana negoli, recimo, na sjeveru Istre.

Pomalo su u čudu obojica da je vino već sada u tako dobroj fazi razvoja, pa prognoziraju da će taman za Vinistru biti najbolje. A onda se otkriva etikete. Malvazija, istarska, podruma Vivoda!

Malvazije iz različitih regija Istre, Foto: D. Kovačević

Vozi se brzo put zapadne Istre. Tu je komisija odabrala dvije reprezentativne malvazije i zato jer je otud i najviše uzoraka stiglo. U prvoj malvaziji odabranoj na toj zemlji detektiraju među ostalim i miris makije, herbalnosti, ugodu dok ga se konzumira, potencijal za odležavanje koji malvazija također ima.

A čija je!? Agrolaguna! Druga malvazija vrijedna da je izdvoje je ona mladog vinara Ivana Kaduma. Napravio je on vino »užitno već u ovoj fazi«, taman da dvojac zaključi da je Kadum, kao noviji proizvođač, s ovom malvazijom u startu pokazao da od njega možemo očekivati još puno jako dobrih malvazija.

Slijedi sjever i sjeverozapad Istre. Evo vina tipičnog za bijelu zemlju, evo ga zrelijeg, punijeg, malo drukčije teksture od onog s crvene zemlje. Malvazija je to Franković. A s obzirom na to da je veliko područje, tu je s ove zemlje još jedna malvazija ona vinarije Dešković.

Iz centralne Istre odabrana je malvazija vinarije Valenta, uz koju se često spominjala riječ finoća i elegancija. A ono sedmo vino, malvazija Benezić, ono iz istočne Istre, taman je takvo da je dvojac morao priznati da ih je pomalo iznenadilo da ovo područje ima tako profinjeno vino. Vinar Benazić na to se samo zadovoljno smješkao. Ima i zašto.

Predstavljena je i žlahtina vinarije Katunar, Foto: D. Kovačević

Nove vinarije

Uf, kakav brzinski nauk o Istri i njenoj malvaziji. Damijanić ga je okončao zaključkom da se pojavljuju nove vinarije, ali i nove generacije vinara koje preuzimaju glavnu ulogu u proizvodnji. »Mlade nade stižu na istarsku vinsku scenu«, reče Damijanić.

I bome uskoro nam se, na 11. izdanju En primeura, na tom tradicionalnom premijernom kušanju mladih malvazija za kojeg se predstavilo više od šezdeset vinara, razbistrilo o čemu on to govori i koliko je u pravu.

Neven Benazić nam je bio prvi s ruke. Priznaje, zadovoljan je što se našao među sedam odabranih. Pričamo o začudno lijepoj činjenici da svih sedam malvazija ima sve karakteristike sorte, a opet stilski su tako različite.

– Razlika je upravo u terroiru, u zemlji, mi smo na crvenoj zemlji. Imali smo jako malo kiše prošle godine i bilo nas je strah kako će sve skupa završiti, međutim na kraju smo zadovoljni. Sva vina su dobra.

Količine su nešto manje, ali je kvaliteta visoka – kazuje Benazić. Pitamo ga kako bi u dvije rečenice objasnio laiku što je to dobra malvazija.

– Dobra malvazija je vino koje kad ga malo popiješ pita još – mudro sažima.

Gianna Kozlović, Foto: D. Kovačević

Zato i oni vinari idu od bačve do bačve, od posude do posude sve dok ne dođu do one od koje ne idu dalje, već tu ostanu. Ta je prava. Nema, dakle, laiku nego navratit’ do podruma i tražit’ svoju bačvu. Nego, vidimo da sjedi Benazić u društvu samih žena, djevojaka.

– OPG je Katarina Benazić. Ja sam to započeo sa suprugom, a sada su tu dvije kćeri, Katarina i Ana. Svi smo agronomi po struci i one to nastavljaju. Ja sam samo podrška. Ja sam u vinogradu – smješka se Benazić.

– Pa tko je u onda odgovoran za stilistiku? – pitamo.

– Pa kćeri – kaže jednostavno i ponosno Benazić.

Vratit ćemo se mi vinarima, ma možda nije zgorega čuti nekog ‘sa strane’ koliko god da je Jadranka Nišević ‘unutra’. Ona je vrsna radijska voditeljica i urednica, ali ona je i zdravi lokalpatriot i bome i sommelier.

Zato i jest potegnula do Zagreba na svetkovinu mlade malvazije.

– Jadranka i sedam malvazija – reklo bi se.

– Jadranka i sedam mušketira – ispravlja nas.

Dojmovi u nje sjajni.

– Moram priznati da sam ugodno iznenađena. Jedno vrijeme u modu su došle one lagane malvazije, lepršave koje smo mogli piti gotovo k’o bevandu.

Sada se očito trend promijenio, vjerojatno i zbog vremenskih uvjeta koji su bili ekstremni, jer sve malvazije koje smo kušali stvarno su potpuno drukčije od malvazija na koje sam ja naučena kad sam počela piti vino.

Ove uistinu imaju potencijal da postanu odležane malvazije. Jako mi je drago za vina Benazić, s obzirom na to da, eto, onaj dio Istre u kojem živim vino nije imalo primata jer su maslinova ulja ipak prva. Ali očito je da ima potencijala – reče nam Nišević.

Kristijan Damijanić, Jadranka Nišević i Filip Savić, Foto: D. Kovačević

Pri tom zaboravila nije Vinistru što će za koji mjesec, jer svi su je nakon pandemije bukvalno željni. Makar, štono bi se reklo, nije svako zlo ni posve za zlo.

Čini se da ima nešto u njenoj ocjeni da su Istrijani vinari prošlu godinu, dvije malo manje putovali, a više učili i bili u vinogradu, a to garantira jako zanimljiva vina.

U onoj Smaragdnoj dvorani sve štand do štanda, vinar do vinara, malvazija do malvazije, ali i žlahtina mlada i mlada vina bregovite Hrvatske.

Tu je žamor drukčiji, jači, užitniji. Tražimo štand na kojem su vina Benazić kako bismo vidjeli koja mu je kćer uz njega. Ma brža su bila gospoda što oko vrata odlikovanja neka, medalje nose. Grleno se smije na ovo Miroslav Hero.

– Nisu odlikovanja, već su insignije, oznake Vinskog viteškog reda – kaže.

E da, Europski vinski viteški red sa sjedištem u Želaznom, u austrijskoj vinskoj pokrajini Burgeland.

– Pa dobro, kako se to postaje vitez od vina!? – interesira nas.

– Nije neka velika mudrost – na to će Hero.

– Nemojte tako! Sad bi vam svi mogli pohrliti da vitezi budu – velimo.

– Neće, neće, jer vitez se postaje kad pobijediš vlastitu zavist. A to i nije tako jednostavno – na to će Hero.

Zagreb, 13.02.2023 (nedeljni broj) – Vinistra u Esplanadi, na slici vinski Vitezovi Europskog vinskog viteškog reda sa sjedištem u Želaznom, u austrijskoj vinskoj pokrajini Burgeland, Foto: D. Kovačević

Odrasla u vinogradu

Nismo stigli vitezove pitati ima li u njih vitezica. Ako nema, moralo bi se o tome razmisliti, jer žena u vinarstvu i oko vina je sve više i to s pravom. Ana Benazić je tu. Ponosna je, kaže, jako što im se malvazija našla među onih odabranih sedam.

– Nagrada je to za sav naš trud, za sve za što se sestra, tata i ja borimo već nekoliko godina – ističe Ana.

Bilo je nekako lako pretpostaviti da je praktički odrasla u vinogradu i podrumu.

– Već u osnovnoj školi, kada je tata odlučio posaditi prvi vinograd, sestra i ja smo sudjelovale u tome. Kako osnovnoškolcima i dolikuje, nije nam to baš bila neka velika radost, ali s godinama, kako smo zajedno i pomalo gradili i podrum i vinograd, pronašla sam se u tome, završila Agronomski fakultet u Zagrebu pa se odlučila vratiti doma i nastaviti zajedno s ocem i sestrom – priča Ana.

Kazat će ona da znanje stečeno na fakultetu i iskustvo što ga daje praktični rad lijepo idu ruku pod ruku. Samo, prihvaća li otac mladenačke ideje!?

– Ima on mladenački duh, pa problema nema. A i zna da mora na sve pristati kad živi kraj tri žene – sa smiješkom će Ana.

I tad novinar griješi dok veli kako ova njihova malvazija uopće nije ‘žensko’ vino, već je snažnog tijela, puna okusa.

– Ne znam ja što znači ženski posao, žensko vino. Nitko to ne zna. Žene su i u vinogradu, i podrumu i svuda. Muški posao više ne postoji – smije se Ana, bit će i zato što nam je spravom udijelila lekciju.

Franko Dešković je nešto škrtiji na riječima. Na pitanje što je njegovu malvaziju lansiralo među onih opjevanih sedam jednostavno kaže: »Napravimo posao kako treba i poslije se vidi rezultat.«

– Dobro, ali vas u Istri vinara i malvazija ima mali milijun. Da nije tržište već i zasićeno malo – ispipavamo teren.

– Premalo se malvazije radi – na to će rezolutno Dešković.

Pršut pršutane Jelenić, Foto: D. Kovačević

Zajednički uspjeh

Uf! Valjalo je uhvatiti daha, a kud ćeš to bolje nego uz fetu pršuta. Đir po dvorani baš su od štanda s pršutom započela i dva župana, onaj istarski Boris Miletić i onaj primorsko-goranski Zlatko Komadina.

– Vidim ja da ako vas išta može kvalitetno spojiti onda su to pršut i vino – provociramo ih mrvu.

– Spaja nas Kvarner, Učka, običaji, prijateljstva, dragi ljudi….- k’o da se brecnuo malo Miletić.

– Mi smo krenuli s Melodijama Istre i Kvarnera i sad smo to proširili i na vinsku priču. Naši vinari su pridruženi članovi Vinistre, tako da se žlahtina i malvazija sljubljuju – uči, pak, Komadina.

Pri tom ističu da je uspjeh svakog vinara Istre i Kvarnera zajednički uspjeh.

– Znači li to da vas moramo opet birati za župane – pitamo.

– Njega da – našali se Komadina.

Prije nego nastaviše dalje u društvu Luke Rossija, predsjednika Vinistre, udruge vinogradara i vinara Istre, ulovili smo Rossija za kratku ocjenu malvazija prije svega. Ponavlja on bitno: prošla berba je bila jako zahtjevna, obilježena velikim sušama i istarski vinari su imali jako izazovan zadatak koji su sjajno obavili.

– Berba 2022. bila je jako dobra za Istru – u konačnici će Rossi.

Komadina nas otpravlja s naputkom da obavezno žlahtine spomenemo. Bismo mi to i da nam ne reče. Postaja prva ona s žlahtinom PZ-a Vrbnik.

Vinistra u Esplanadi, Foto: D. Kovačević

Na upit kako žlahtina pliva u ovom moru malvazije Vedran Gršković, enolog PZ-a Vrbnik, kaže: »Držimo se jako dobro. Zadovoljni smo ovom godinom i nadamo se da ćemo postići ciljeve koje smo i zacrtali za ovu godinu.« Malvazija je malvazija, kaže, žlahtina je žlahtina, ali surađivati i kohabitirati se mora.

I na Krku su zadrugari sjajno odgovorili na izrazito zahtjevnu godinu, veli. Pa nam je žlahtina….

– Mlada i svježa kao svake godine – uglas će Gršković i upravitelj vinarije Denis Matanić.

A ‘borba’ je, kažu, svake godine sve teža i veća, vinara je sve više i svi su dobro.

– Nema loših vinara, svi znaju radit’ vino i tržište je zahtjevno i ubitačno. Ono što je naš forte i čime se ponosimo je da smo prisutni cijeli niz godina na tržištu i da imomo standardni proizvod koji je iz godine u godinu sve bolji. Zato i jesmo tu gdje jesmo – veli Matanić.

Ponosni Ana Benazić i njezin otac Neven, Foto: D. Kovačević

Tu su i vina Ivana Katunara, baš kao i vina vinarije Pavlomir. Ivanka Rosati šarmantno svakom objašnjava koliko je posebna ta žlahtina, autohtona sorta grožđa koje nema nigdje do li na Krku i u Novom Vinodolskom.

– A mi u vinariji Katunar imamo sreću da imamo dva tipa žlahtine, vrbničku, onu iz polja, i Luciju, onu iz kamena kod Baške Drage – priča Rosati.

– Samo, nešto se ovi Istrijani drže puno skupa – ‘cimamo’ malo.

– Nismo ni mi loši – neda se Rosati.

I vinarija Pavlomir je onaj pridružen član Vinistre. Lijepa je to priča s mladim vinima, kazat će vlasnik vinarije Miroslav Palinkaš.

Pohvalit će on i aktivnosti i programe Udruženja vinara Kvarnera »Kvarner wines«, a onda se s pravom podičiti s tri svoje žlahtine od kojih je ona što je jedno vrijeme odležala u maloj drvenoj bačvi posve posebnoga stila. Podsjeća na sve uspjehe što ih žlahtina žanje te zaključuje: »Žlahtina ima jako veliki potencijal. Treba samo sve više raditi i bit će od nje velika sorta.«

Bacanje u vatru

Dalo bi se vesti još, jer gdje god okreneš, neke posebnosti ima. Ali kad nas je i na štandu Vinarije Kozlović dočekala mlada žena, njegova kći Gianna, bilo je jasno što je priča. Pitamo Giannu je li to došao trenutak da mlade snage preuzmu posao, ili se sve dogodilo pukim slučajem.

– Nije baš da je jedan trenutak, više je to ‘trenutaka’. Stariji su dosta dobri, ne može se samo tako – smješka se Gianna.

Slaže se s našom opaskom i da se polako poslovi prebacuju na potomstvo, baš kao i s našim dojmom da je u vinarstvu sve više žena.

– I meni se čini da ih ima sve više. Sve više ih vina zanimaju – veli Gianna.

Zato se njen otac Gianfranco i nije puno premišljao hoće li kćer ‘baciti u vatru’. A osjeti li se ženska ruka u vinu, vinariji, vinogradu!?

– Mislim da se osjeti, po nekoj čistoći, finoći, po urednosti u vinogradu, u podrumu – na to će Gianna.

Od 43 mlade malvazije pristigle na odabir za masterclass stručna komisija odabrala je njih sedam, Foto: D. Kovačević

Finoća… Često se spominjala na onom masterclassu. Kazat će Gianna da se sve više poklanja pažnja tomu da vidno bude elegantno. Priča ona zrelo, makar su joj tek 24.

Sve ju je, uostalom, vodilo k ovome, i fakultet smjer vinogradarstvo i puti što ih je otac zacrtao. Pa joj je sad najdraže u vinogradu, pa onda u podrumu, makar se bavi i svim što spada u ono ‘treće’ poput puste papirologije. Zato je kući valjalo poći imajući na pameti i ovo. Reče nam, naime, Gianna Kozlović da je s malvazijom zadovoljna, ali da je prošla godina, topla i suha, bila odlična za crvena vina.

– Što nam je čekati? – pitamo.

– Teran – k’o iz topa će ona.

– Kad da navratimo? – gnjavimo.

– Za jedno tri godine, ha, ha. Ali i svježi teran će već sljedeće godine biti, po meni, top – uči nas Gianna.

Zapisati se za neki masterclass od terana već sad uopće se ne čini ludo.