S idejom o ukidanju prireza, čime bi se lokalnim jedinicama dala autonomija da sami odlučuju o stopama svog izvornog prihoda, poreza na dohodak, Vlada i premijer Andrej Plenković imali su ideju rasteretiti plaće. Naime, porez na dohodak je zapravo porez na plaću, u prijevodu, i ideja je bila fiskalna decentralizacija kojom bi gradovi, a posebno veliki gradovi, na sebe preuzeli i veću odgovornost. Plenković im je dao u ruke fiskalnu politiku, ali s agendom da od toga u plusu budu – građani. Što se u praksi, međutim, događa? Veliki gradovi, a među prvima tu su Zagreb i Rijeka, najavili su povećanje stopa poreza na dohodak. Tvrde da nedostajući prirez od 18 posto jednostavno ne mogu nadomjestiti. S druge strane, iz Vlade tvrde da su njihovi prihodi baš zadnjih godina i mjeseci, otkako je inflacije, a time i povećane potrošnje, a i rasta samih plaća, baš rapidno rasli. Tvrde da prostora ima, i da se ta pozitivna razlika mora preliti izravno građanima kroz manje namete na plaće.

Iako je riječ o igrama malih brojki, jer je računica da ovom mini reformom prosječna plaća može porasti za tek oko 30-ak eura, što nije mnogo, ali čovjeka može veseliti, ipak je ovo postala ultimativna politička tema ove jeseni. Pritom, Grad Zagreb ne samo da će povećavati namete na plaće nego će i zahvatiti u primanja kratkoročnih iznajmljivača u turizmu, dok se Grad Rijeka, nakon što su se nekoliko mjeseci premišljali i nećkali da uopće najave što planiraju, sada kroz riječi riječkog gradonačelnika odlučio ići na gotovo zakonski najvišu nižu stopu poreza na dohodak od 22,4 posto, i gotovo zakonski najvišu višu stopu poreza na dohodak od čak 33,6 posto. To je, koliko je zasad poznato, najviše od svih u Hrvatskoj. Doduše, iz Grada Rijeke tvrde da će čak i toliko povećanje rezultirati rastom plaća za Riječane od spomenutih 31,5 eura.

Vlada je, inače, pored ukidanja prireza porezu na dohodak, povećala i iznos mjesečnog osnovnog osobnog odbitka sa sadašnjih 530 na 560 eura te su povećani iznosi osobnog odbitka za uzdržavane članove obitelji i djecu te invalidnost. Stoga je za premijera i Vladu ključno da njihova glavna ideja, a to je povećanje neto plaće, upravo u praksi i zaživi. Općenito, njegova je politika, s kojom će očito ići i na predstojeće parlamentarne izbore, bili oni do kraja ove godine ili očekivano na proljeće sljedeće godine, da glavna poruka bude baš – rast plaća. Zato mu lokalne vlasti u Zagrebu ili Rijeci bitno kvare taj plan i tu poruku, a slučajno su tamo baš na vlasti Možemo! i SDP.

Najprije je na njih apelirao, onda je čak lijepo zamolio da razmisle o tome da ipak ne odu u tom smjeru dizanja poreza, a jučer je otišao korak dalje i pozvao gradska vijeća i skupštine da gradonačelnike urazume i da odbiju ove njihove prijedloge o rastu stope poreza na dohodak. Uz to, pozvao je i stručne službe u Zagrebu, Rijeci i drugim mjestima, da ukažu izvršnoj vlasti kakve efekte će to imati. To je zaista svojevrsni presedan, da šef Vlade poziva lokalne vijećnike i vladajuće većine da odbiju prijedloge svojih gradonačelnika. Gotovo da ih poziva da otkažu poslušnost strankama kojima pripadaju te da podrže HDZ-ovu politiku i Vladu. Dobronamjerno im savjetuje, kaže, da upozore svoje čelnike da se ovakva politika lokalnih vlasti može loše odraziti i na njihov rejting kod građana. Cinici bi rekli – gle, Plenković spašava Tomaševića i Filipovića.

Naravno, zapravo spašava vlastitu politiku od negativne percepcije. Ali, ako pogledamo Rijeku, činjenica je da poskupljuje odvoz otpada, prije toga i voda, a sada će se i porezi mijenjati. Očito u lokalnim vlastima nisu razmislili o tome da promijene rashode, da možda srežu neke troškove ili potpore, nego idu samo na koncept opterećenja građana. I to u svakom pogledu. Da li to jednom SDP-u može naštetiti u Rijeci ili platformi Možemo! u Zagrebu gdje su oni taj kontrapunkt HDZ-u, vidjet će se na lokalnim izborima 2025. No jedna mantra Andreja Plenkovića ipak se ostvaruje – lokalne vlasti dobivaju više autonomije, i time i veću odgovornost. Pa neka riskiraju.