Takav cirkus ne postoji ni u jednoj drugoj demokratskoj zemlji. Nigdje ne postoje dva zapovjednika. Kao što ne mogu postojati ni dva izbornika nogometne reprezentacije.
Sukob dva hrvatska politička brda prirodna je, gotovo nužna posljedica ustavnog i zakonskog okvira u kojem djeluju Vlada i predsjednik Republike. Ne mogu, naprosto ne mogu postojati dva središta iz kojih se vodi vojska. Pa ako se oni mogu dogovoriti, sve ide više-manje okej. A ako ne mogu, događa se potpuna blokada. Iako je Milanović gotovo u potpunosti odgovoran za ovo što se događa oko vođenja oružanih snaga, u njegovu bi se obranu moglo reći da je prirodno da se on želi izboriti koliko može za što veći utjecaj na njih. Posebno u situaciji kada u nekim dijelovima zaista nije do kraja precizno uređeno tko to, kada i kako zapovijeda hrvatskim Oružanim snagama.
Takav cirkus ne postoji ni u jednoj drugoj demokratskoj zemlji. Nigdje ne postoje dva zapovjednika. Kao što, na kraju krajeva, da do kraja pojednostavimo cijelu situaciju, ne mogu postojati ni dva izbornika nogometne reprezentacije. Pa onda nastane svađa koja je prvo interna, ali se onda polako prelijeva u medije. Koji se onda iščuđuju oko toga kako su njih dvojica neodgovorna i neobazriva pa se ne mogu složiti, a važna se utakmica približava. Naravno, ovakva se situacija može preslikati na bilo koje drugo područje ljudske djelatnosti u situacijama kada se moraju donositi odluke, a postoje dva donositelja.
Iako se deset godina govorilo da je polupredsjednički sustav koji je Hrvatska imala tijekom devedesetih odgovoran za puno toga lošeg, gledajući iz ove perspektive, bila je izvanredna odluka da se baš njega ugradi u Ustav donesen krajem 1990. Vrhovni je zapovjednik bio predsjednik Republike i on je donosio sve ključne odluke kada su u pitanju bile oružane snage. Pa je samim tim bio odgovoran za sve propuste, ali i zaslužan za sve dobre stvari. Iskreno govoreći, da je 1991. Hrvatska imala sustav kakav ima danas, teško da bi se obranila.
Današnji ratovi ne počinju kao oni prije stotinjak i više godina, kada su carevi i kraljevi na pompozne načine jedni drugima objavljivali ratove. Pa se za sve takve sukobe u sekundu može znati i kada su točno počeli, i kada su završili. Danas nije tako. Recimo, je li, da navedemo jednu recentnu situaciju, Ukrajina danas, gledajući formalno s pozicije njihovog ustavnopravnog poretka, u ratu ili miru. Nitko nikome nije tamo na formalan način objavio rat, a puca se i gine već godinama. Da se Hrvatska nađe u sličnoj situaciji ni rata ni mira, tko bi izdavao zapovijedi vojsci? Tko bi utvrdio je li zemlja u stanju rata, mira ili neposredne ratne opasnosti? Ustavni sud? Što ako on presudi u korist Vlade, a predsjednik nastavi zapovijedati vojskom jer ne priznaje odluke tijela čiju je većinu članica i članova postavila stranka koju on želi uništiti.
Još je nešto ovdje više nego jasno. Ovaj sukob između Vlade i Milanovića neće prestati. Andrej Plenković ima mandat još dvije i pol godine. I to je razdoblje u kojem ćemo biti svjedoci ovakvih sukoba. Jasno je kao dan. Milanović se ne želi dogovoriti s HDZ-om. On tu stranku želi možda ne baš uništiti, ali nanijeti joj toliko štete da na sljedeće izbore izađe toliko izranjavana da ih teško može dobiti. I to je pozadina cijele priče. To što će u toj priči teško stradati Hrvatska vojska, očito mu je manje važno. Naravno, i što se tiče samih Oružanih snaga imao je i ima nekoliko dobrih inicijativa i zahtjeva. Na primjer, to što želi vidjeti ugovor o kupnji borbenih zrakoplova. Tu je potpuno u pravu. Bez obzira na cirkus oko toga tko sada zapovijeda Oružanim snagama, on je po Ustavu njihov vrhovni zapovjednik. Ako on nema pravo vidjeti te papire, tko onda ima. Ista je stvar s Bradleyjima. Riječ je o dobroj ponudi i nitko još nije izašao s kontraargumentima. A rok samo što nije istekao.
Ali jedna je stvar prozivati i upozoravati Vladu kada smatra da je to potrebno, a druga nasilno i neodgovorno u par poteza porušiti sustav koji postoji već više od 20 godina. Koji su poštovali svi njegovi prethodnici. I Stipe Mesić, i Ivo Josipović, i Kolinda Grabar Kitarović tumačili su Zakon o obrani na isti način. Na taj ga je način i sam Milanović tumačio četiri godine koliko je bio premijer. Sada ga pak tumači sasvim suprotno.
UVODNIK
Sukob Milanovića i Vlade trajat će godinama
Zlatko Crnčec
21. siječanj 2022 17:35
Foto Darko Jelinek
Takav cirkus ne postoji ni u jednoj drugoj demokratskoj zemlji. Nigdje ne postoje dva zapovjednika. Kao što ne mogu postojati ni dva izbornika nogometne reprezentacije.
Sukob dva hrvatska politička brda prirodna je, gotovo nužna posljedica ustavnog i zakonskog okvira u kojem djeluju Vlada i predsjednik Republike. Ne mogu, naprosto ne mogu postojati dva središta iz kojih se vodi vojska. Pa ako se oni mogu dogovoriti, sve ide više-manje okej. A ako ne mogu, događa se potpuna blokada. Iako je Milanović gotovo u potpunosti odgovoran za ovo što se događa oko vođenja oružanih snaga, u njegovu bi se obranu moglo reći da je prirodno da se on želi izboriti koliko može za što veći utjecaj na njih. Posebno u situaciji kada u nekim dijelovima zaista nije do kraja precizno uređeno tko to, kada i kako zapovijeda hrvatskim Oružanim snagama.
Takav cirkus ne postoji ni u jednoj drugoj demokratskoj zemlji. Nigdje ne postoje dva zapovjednika. Kao što, na kraju krajeva, da do kraja pojednostavimo cijelu situaciju, ne mogu postojati ni dva izbornika nogometne reprezentacije. Pa onda nastane svađa koja je prvo interna, ali se onda polako prelijeva u medije. Koji se onda iščuđuju oko toga kako su njih dvojica neodgovorna i neobazriva pa se ne mogu složiti, a važna se utakmica približava. Naravno, ovakva se situacija može preslikati na bilo koje drugo područje ljudske djelatnosti u situacijama kada se moraju donositi odluke, a postoje dva donositelja.
Iako se deset godina govorilo da je polupredsjednički sustav koji je Hrvatska imala tijekom devedesetih odgovoran za puno toga lošeg, gledajući iz ove perspektive, bila je izvanredna odluka da se baš njega ugradi u Ustav donesen krajem 1990. Vrhovni je zapovjednik bio predsjednik Republike i on je donosio sve ključne odluke kada su u pitanju bile oružane snage. Pa je samim tim bio odgovoran za sve propuste, ali i zaslužan za sve dobre stvari. Iskreno govoreći, da je 1991. Hrvatska imala sustav kakav ima danas, teško da bi se obranila.
Današnji ratovi ne počinju kao oni prije stotinjak i više godina, kada su carevi i kraljevi na pompozne načine jedni drugima objavljivali ratove. Pa se za sve takve sukobe u sekundu može znati i kada su točno počeli, i kada su završili. Danas nije tako. Recimo, je li, da navedemo jednu recentnu situaciju, Ukrajina danas, gledajući formalno s pozicije njihovog ustavnopravnog poretka, u ratu ili miru. Nitko nikome nije tamo na formalan način objavio rat, a puca se i gine već godinama. Da se Hrvatska nađe u sličnoj situaciji ni rata ni mira, tko bi izdavao zapovijedi vojsci? Tko bi utvrdio je li zemlja u stanju rata, mira ili neposredne ratne opasnosti? Ustavni sud? Što ako on presudi u korist Vlade, a predsjednik nastavi zapovijedati vojskom jer ne priznaje odluke tijela čiju je većinu članica i članova postavila stranka koju on želi uništiti.
Još je nešto ovdje više nego jasno. Ovaj sukob između Vlade i Milanovića neće prestati. Andrej Plenković ima mandat još dvije i pol godine. I to je razdoblje u kojem ćemo biti svjedoci ovakvih sukoba. Jasno je kao dan. Milanović se ne želi dogovoriti s HDZ-om. On tu stranku želi možda ne baš uništiti, ali nanijeti joj toliko štete da na sljedeće izbore izađe toliko izranjavana da ih teško može dobiti. I to je pozadina cijele priče. To što će u toj priči teško stradati Hrvatska vojska, očito mu je manje važno. Naravno, i što se tiče samih Oružanih snaga imao je i ima nekoliko dobrih inicijativa i zahtjeva. Na primjer, to što želi vidjeti ugovor o kupnji borbenih zrakoplova. Tu je potpuno u pravu. Bez obzira na cirkus oko toga tko sada zapovijeda Oružanim snagama, on je po Ustavu njihov vrhovni zapovjednik. Ako on nema pravo vidjeti te papire, tko onda ima. Ista je stvar s Bradleyjima. Riječ je o dobroj ponudi i nitko još nije izašao s kontraargumentima. A rok samo što nije istekao.
Ali jedna je stvar prozivati i upozoravati Vladu kada smatra da je to potrebno, a druga nasilno i neodgovorno u par poteza porušiti sustav koji postoji već više od 20 godina. Koji su poštovali svi njegovi prethodnici. I Stipe Mesić, i Ivo Josipović, i Kolinda Grabar Kitarović tumačili su Zakon o obrani na isti način. Na taj ga je način i sam Milanović tumačio četiri godine koliko je bio premijer. Sada ga pak tumači sasvim suprotno.