Ima tome dva tjedna da je na prijedlog gradonačelnika Marka Filipovića i voljom većine u Gradskom vijeću gradska tvrtka Energo s 30 milijuna kuna novca građana Rijeke spašena od sigurne propasti.

Netko bi mogao pomisliti da je imenica propast pretjerivanje, ali nije, odnosno ako pretjeruje gradonačelnik Marko Filipović, onda pretjerujemo i mi. Upravo je epilog propasti predvidio Filipović zbog nagomilanih dugova ako se ne prihvati dokapitalizaciju i to nakon što se za tisuću eura kupi vlasnički udio od 34 posto koji su u Energu imali Talijani iz Bologne. A Energo je do prije nekoliko mjeseci bio potentna tvrtka pred kojom je sjajna budućnost. Pretjerivanje, pa ako su pretjerivali gradonačelnik Filipović i direktor mu i drug Sanjin Kirigin, onda pretjerujemo i mi. Filipović i Kirigin umirivali su javnost i gradski parlament da je sve pod kontrolom jer da distribucija plina nije temeljna djelatnost i da odlazak oko 8.000 riječkih kućanstava neće ugroziti poslovanje. Onda je uoči sjednice gradskog parlamenta na kojoj se prihvaćao proračun za sljedeću godinu osvanuo gradonačelnikov kolegij s eksplozivnim materijalom o kupnji udjela talijanske tvrtke u Energu i o nužnosti hitne dokapitalizacije te tvrtke. Pa se taj materijal proslijedio Gradskom vijeću na prihvaćanje. Gradonačelnik Filipović i drug mu i direktor Energa Sanjin Kirigin napravili su pakleni manevar i doveli Gradsko vijeće u nemogući situaciju – ili prihvatiti rebalans proračuna i odluke o kupnju udjela i dokapitalizaciji Energa ili će uslijediti crni scenarij najprije blokade, a onda vrlo vjerojatno i propasti gradske tvrtke. Štono bi se reklo, Filipović i Kirigin stjerali su riječko predstavničko tijelo u ćorsokak. Pretvorili su vijećnike konstituirajuće većine u taoce katastrofalne komunalne politike koja je dovela do ultimatuma dokapitalizacije Energa. Ono što je počelo kao talačka situacija rezultiralo je štokholmskim sindromom.

Gradski parlament u ovom sazivu može se podijeliti na vijećnike koji su podržali konstituiranje Gradskog vijeća i na one koji to nisu napravili. Podržali su taj čin vijećnici SDP-ove koalicije, PGS-a, Akcije mladih, Unije Kvarnera i Možemo! Rijeka. Od SDP-ove koalicije nije se ni očekivalo ništa drugo nego da će podržati ono što je predložio Filipović, ali na muci su se našli ostali koji su se osjetili prevarenim od gradonačelnika i druga mu i direktora Sanjina Kirigina koji su ih obmanjivali da će sve biti u redu. Ali što im je sve to zajedno vrijedilo kada im je poručeno da oni koji ne podrže predložene odluke preuzimaju odgovornost za propast gradske tvrtke, za gubitak radnih mjesta i za ugrožavanje građana koji bi mogli ostati bez grijanja. Vijećnici koji nisu podržali konstituiranje Gradskog vijeća, HDZ-a, Mosta i ono što je ostalo od nezavisne liste Davora Štimca koji ju je demontirao iz njemu znanih razloga, nisu imali nikakv problem, ni politički ni moralan. Od njih se podržavanje dokapitalizacije nije ni očekivalo. Ali o kakvoj muci je riječ, bilo je jasno iz istupa Vedrana Vivode iz Akcije mladih i Roberta Salečića iz Unije Kvarnera. Ljudi su bili očajni jer im je ostavljen nemoguć izbor. Podržati odluku o dokapitalizaciji, a bez da itko bude sankcioniran za to što je jedna gradska tvrtka dovedena na rub provalije. Činilo se da će njihove kritike uroditi kompromisom jer je u jednom trenutku za govornicu izašao direktor Kirigin. Tužnim je tonom direktor objašnjavao da on nije ništa kriv, da je riječ o spletu nesretnih okolnosti, da on nije lagao da je sve u redu, već da nije imao sve informacije kada je to govorio. Jedinu odgovornost koju je preuzeo je ta što nije proglasio stečaj Energa tamo negdje 2009. godine. U normalnom društvu direktor bi stavio mandat na raspolaganje, a u nenormalnom je direktor krenuo docirati i cinično se osvrtati na prigovore vijećnika konstituirajuće većine.

Odluka je prošla, Energo je spašen, spašen je direktor Sanjin Kirigin, a sve je to plaćeno novcem građana Rijeke bez da se ikoga od onih koji su lagali javnost pitalo za zdravlje. Bonus za Marka Filipovića je taj da se u dio konstituirajuće većine uvukao štokholmski sindrom, a gradonačelnik to dobro zna. I onda se još pojavi politički antitalent, gradski vijećnik SDP-a Duško Milovanović koji umjesto da zašuti kao što su šutjeli svi njegovi kolege, ide dolijevati ulje na vatru i skoro ugrozi prolazak gradonačelnikovog pokeraškog blefa.

Očito mu se može, kao što se može gradonačelniku Filipoviću i drugu mi i direktoru Energa Sanjinu Kiriginu jer se u riječki politiku uvukao štokholmski sindrom.