Miroslav Škoro napustio je visoku politiku u kojoj se njegovo djelovanje često svodilo samo na lupanje po Andreju Plenkoviću. Nije problem u tome da se željelo osvojiti politički teren koji je HDZ napustio. Bila je to više nego logična odluka. Kao i ona da se ide grubo na Plenkovića. Politika je brutalna disciplina i često se na političkog suparnika uklizava s obje noge. Nije Domovinski pokret prvi koji je to radio niti je ova stranka to izmislila. Ali stvar je mjere kojom se to radi. Ako se ide prebrutalno, a Domovinski pokret i njemu pridruženi mediji su išli, onda se često dogodi da se napravi obrnuti učinak. Da dijelu publike brutalno napadana osoba postane simpatičnija nego što je to bila prije nego su napadi započeli.

Problem je i sam Škoro. Na papiru je to izgledalo vrlo dobro, čak odlično. Javna osoba, uspješan biznismen, pjevač domoljubnih pjesama, a pored svega toga i doktor ekonomskih znanosti, Škoro jest doista materijal za uspješnog političara. Međutim, kao svaka druga aktivnost i politika zahtijeva elementarni talent i razdoblje prilagodbe. Škoro definitivno jest prezentabilan i komunikativan. Ali ako netko želi biti politički lider, to nije dovoljno, pogotovo ako iza sebe nema uigran politički stroj, već stranku u nastajanju koju treba vući za sobom. Škoro nije dovoljno radio na sebi kako bi, nakon početnog uspjeha na predsjedničkim izborima, zaista postao političar od formata čija stranka zaista može opasno zaljuljati HDZ. Što je bila i osnovna namjera cijelog ovog političkog projekta u čijem su osnivanju navodno prste imali i neki nekadašnji visoki dužnosnici HDZ-a.

Njegova loša izvedba u prvom krugu predsjedničkih izbora još se i može razumjeti. Recimo, njegova loša reakcija, odnosno njen izostanak, na brutalni napad koji je protiv njega na televizijskoj debati pokrenula kandidatkinja krajnje ljevice Katarina Peović. I pored toga i pored zaista čudnih istraživanja raspoloženja birača koja su ga često osporavala, Škoro je zaista zamalo ušao u drugi krug. U kojem bi vrlo vjerojatno porazio Zorana Milanovića. I tada je napravio prvu veliku grešku. Odbio je podržati kandidatkinju HDZ-a Kolindu Grabar Kitarović. I time dao alibi vodstvu HDZ-a da može svojim biračima bez problema pojasniti zašto ne želi bilo kakvu koaliciju s Domovinskim pokretom.

Dodatno je olakšan posao čelništvu HDZ-a bila kampanja za parlamentarne izbore tijekom koje je istinski prvi čovjek Domovinskog pokreta, slavonski biznismen Mario Radić, kao uvjet za koaliciju s HDZ-om postavio zahtjev da Andrej Plenković ne može biti premijer zajedničke koalicijske Vlade. Nakon izbora birači i članovi HDZ-a i zbog toga su puno lakše progutali koaliciju sa SDSS-om Milorada Pupovca.

Potpuno je pogrešna bila i procjena o kandidaturi za zagrebačkog gradonačelnika. Bila je to bitka u kojoj Škoro nije mogao pobijediti. A nije mu ni previše pomogla ni činjenica da je u nju ušao tek nakon što je s političke i životne scene sišao Milan Bandić. Čak je i generalna strategija kampanje bila dobra. Napadalo se Tomislava Tomaševića i Možemo! tamo gdje su najtanji – godine i desetljeća življenja pod formom nevladinih aktivista na Vladinom i gradskom novcu. Međutim, taktika je bila katastrofalna. Svaki se dan bez ikakvih objašnjenja cifra za koju su optuživali Možemo! podizala za par stotina milijuna kuna. To je onda poslužilo i Tomaševiću i njemu sklonim medijima, a takvi su bili gotovo svi, da ridikuliziraju i njega i ono što on govori.

Gledajući unatrag, iako će ga mnogi takvim ocijeniti, Škoro nije bio neuspješan političar. Praktički iz ničega je zamalo ušao u drugi krug predsjedničkih izbora, vodio listu koja je iznjedrila čak 16 saborskih zastupnika, a ušao je i u drugi krug izbora za gradonačelnika Zagreba. U prva dva slučaja zaista mu je jako malo nedostajalo da uspije – da uđe u drugi krug s Milanovićem ili da bude u poziciji da HDZ-u nameće uvjete koalicije. Treći mu nije trebao. S njegovim silaskom s čelne pozicije konačno će kristalizirati i stvari oko Domovinskog pokreta. Vrlo ćemo brzo saznati radi li se u slučaju ove stranke o ad hoc skupini predvođenoj biznismenima i njihovim interesima ili o ozbiljnoj političkoj inicijativi čiji osnivači imaju ozbiljnu i dugoročnu političku agendu.