Vučićev je poredak daleko od demokratskog. Ali nije na Hrvatskoj da Srbima određuje ili sugerira tko bi i kako trebao voditi Srbiju
Zaista nije jasno kako prosvjednici u Beogradu namjeravaju srušiti srpskog predsjednika. Na zadnjim je izborima njegova opcija dobila dvije trećine mjesta u Narodnoj skupštini. Naravno, dio oporbe bojkotirao je izlazak na birališta, drugi je izašao pa dijelom valjda i zbog toga jako loše prošao.
Istina je i da je najveći dio tamošnjih medija pod kontrolom Aleksandra Vučića. Ali svi dosadašnji izbori i sve informacije koje dolaze od našeg istočnog susjeda govore o tome da su on i njegova stranka daleko najjače političke opcije u zemlji. I da on definitivno nije Slobodan Milošević iz listopada 2000.
Čak i da prosvjednici zauzmu parlament, što neće, to opet ne bi značilo da je srušen i predsjednik. Ali bi nažalost moglo dovesti do daljnje destabilizacije tamošnjih prilika. Jer ne može se samo tako silom s vlasti zbaciti čovjeka koji ima takvu podršku kakvu ima Vučić. Ali ga se može toliko poljuljati da i on posegne za ulicom. Što bi bilo ako on na ulice pozove stotine tisuća svojih sljedbenika. Pa da onda Srbija dođe na korak od građanskog rata.
Na prvi pogled ovo se Hrvatske i ne tiče previše. Dijelom je to i točno. Dio domaćih medija zaista se ponaša kao da je još uvijek Jugoslavija pa počinju središnje dnevnike kadrovima iz Beograda, gdje se prosvjednici i policija istina zaista gadno tuku, ali ipak je to druga država. Međutim, s druge strane ovo čemu ovih dana svjedočimo u srpskom glavnom gradu već ima, a moglo bi imati još i više, utjecaja na Hrvatsku.
Kao prvo, čim je malo pritisnut, Vučić pribjegava odavno isprobanoj taktici o zlim Hrvatima koji opet podmeću miroljubivim Srbima. Mada su ove zadnje Vučićeve izjave o Davoru Ivi Stieru potpuno besmislene, čak i smiješne, one u određenim situacijama ne moraju biti nimalo bezazlene. Srpsko je društvo, ne trebaju za to nikakva posebna istraživanja, krajnje traumatizirano.
Od 1945. do 1990., iako je politika promicala bratstvo i jednistvo, učili su, zajedno sa svima nama, o 700.000 ubijenih sunarodnjaka samo u Jasenovcu. Što je definitivno napravilo suprotan učinak od onog koji je bio zamišljen. Pokazalo se to 1991. Zatim je došao rat, pa tranzicija, pa gubitak Kosova, pa kriminalna privatizacija, pa na kraju korona.
A svime time sada predsjedava čovjek koji u svemu vidi vanjsku zavjeru. I koji bi lako mogao gnjev tamošnjeg stanovništva zbog katastrofalnih gospodarskih uvjeta, a sada i izvjesnog formalnog gubitka Kosova, kanalizirati prema van. Zbog svega toga i službena bi Hrvatska trebala jako suzdržano reagirati na ovo što se događa u susjedstvu.
Tko je Vučić, znamo. Ali srpska se vanjska politika ne mijenja puno, bez obzira tko je na vlasti. Dok je Srbijom vladala Demokratska stranka, suština politike nije se mijenjala. Jedino je forma bila popeglanija. Za vrijeme rata u BiH Zoran Đinđić je zajedno s Radovanom Karadžićem s brda promatrao opkoljeno Sarajevo.
Boris Tadić je vodio politiku koja je snažno jačala Republiku Srpsku na štetu središnje vlasti u Sarajevu. Ocjena rata u Hrvatskoj ove dvojice ne razlikuje se previše od Vučićeve. Mada treba priznati da je Đinđić, čini se, bio spreman prihvatiti granice novonastalih država. Što Vučić definitivno nije.
Vučićev je poredak daleko od demokratskog. Ali nije na Hrvatskoj da Srbima određuje ili sugerira tko bi i kako trebao voditi Srbiju. Scene nasilja iz Beograda doista su uznemirujuće. Za nadati se je samo da će sve ovo završiti kao i prethodna slična događanja. Nekakvim zatišjem u kojem bi nasmrt posvađane srpske političke opcije ipak pronašle kakav-takav zajednički jezik. I samim time izbjegle mogućnost da svoju destabilizaciju prenesu na susjedstvo.
A što se tiče samog Vučića, ne treba zaboraviti ni staro pravilo da bi prije on, a ne nekakva srpska verzija liberala, mogao prodati tamošnjoj javnosti nekakav konkretan napredak s mrskim im Hrvatima. Njegov posjet Hrvatskoj prije nekoliko godina bio je potpuno promašen. On definitivno nije čovjek s kojim se mogu resetirati srpsko-hrvatski odnosi. Ali neke konkretne stvari bi se možda i mogle riješiti. Prosvjednici ga neće zbaciti s vlasti. Vučić će još dugo biti prvi čovjek Srbije. I morat će se s njim razgovarati, što god mislili o njemu.
UVODNIK
Prosvjednici neće srušiti Vučića
Zlatko Crnčec
10. srpanj 2020 21:13
Foto Reuters
Vučićev je poredak daleko od demokratskog. Ali nije na Hrvatskoj da Srbima određuje ili sugerira tko bi i kako trebao voditi Srbiju
Zaista nije jasno kako prosvjednici u Beogradu namjeravaju srušiti srpskog predsjednika. Na zadnjim je izborima njegova opcija dobila dvije trećine mjesta u Narodnoj skupštini. Naravno, dio oporbe bojkotirao je izlazak na birališta, drugi je izašao pa dijelom valjda i zbog toga jako loše prošao.
Istina je i da je najveći dio tamošnjih medija pod kontrolom Aleksandra Vučića. Ali svi dosadašnji izbori i sve informacije koje dolaze od našeg istočnog susjeda govore o tome da su on i njegova stranka daleko najjače političke opcije u zemlji. I da on definitivno nije Slobodan Milošević iz listopada 2000.
Čak i da prosvjednici zauzmu parlament, što neće, to opet ne bi značilo da je srušen i predsjednik. Ali bi nažalost moglo dovesti do daljnje destabilizacije tamošnjih prilika. Jer ne može se samo tako silom s vlasti zbaciti čovjeka koji ima takvu podršku kakvu ima Vučić. Ali ga se može toliko poljuljati da i on posegne za ulicom. Što bi bilo ako on na ulice pozove stotine tisuća svojih sljedbenika. Pa da onda Srbija dođe na korak od građanskog rata.
Na prvi pogled ovo se Hrvatske i ne tiče previše. Dijelom je to i točno. Dio domaćih medija zaista se ponaša kao da je još uvijek Jugoslavija pa počinju središnje dnevnike kadrovima iz Beograda, gdje se prosvjednici i policija istina zaista gadno tuku, ali ipak je to druga država. Međutim, s druge strane ovo čemu ovih dana svjedočimo u srpskom glavnom gradu već ima, a moglo bi imati još i više, utjecaja na Hrvatsku.
Kao prvo, čim je malo pritisnut, Vučić pribjegava odavno isprobanoj taktici o zlim Hrvatima koji opet podmeću miroljubivim Srbima. Mada su ove zadnje Vučićeve izjave o Davoru Ivi Stieru potpuno besmislene, čak i smiješne, one u određenim situacijama ne moraju biti nimalo bezazlene. Srpsko je društvo, ne trebaju za to nikakva posebna istraživanja, krajnje traumatizirano.
Od 1945. do 1990., iako je politika promicala bratstvo i jednistvo, učili su, zajedno sa svima nama, o 700.000 ubijenih sunarodnjaka samo u Jasenovcu. Što je definitivno napravilo suprotan učinak od onog koji je bio zamišljen. Pokazalo se to 1991. Zatim je došao rat, pa tranzicija, pa gubitak Kosova, pa kriminalna privatizacija, pa na kraju korona.
A svime time sada predsjedava čovjek koji u svemu vidi vanjsku zavjeru. I koji bi lako mogao gnjev tamošnjeg stanovništva zbog katastrofalnih gospodarskih uvjeta, a sada i izvjesnog formalnog gubitka Kosova, kanalizirati prema van. Zbog svega toga i službena bi Hrvatska trebala jako suzdržano reagirati na ovo što se događa u susjedstvu.
Tko je Vučić, znamo. Ali srpska se vanjska politika ne mijenja puno, bez obzira tko je na vlasti. Dok je Srbijom vladala Demokratska stranka, suština politike nije se mijenjala. Jedino je forma bila popeglanija. Za vrijeme rata u BiH Zoran Đinđić je zajedno s Radovanom Karadžićem s brda promatrao opkoljeno Sarajevo.
Boris Tadić je vodio politiku koja je snažno jačala Republiku Srpsku na štetu središnje vlasti u Sarajevu. Ocjena rata u Hrvatskoj ove dvojice ne razlikuje se previše od Vučićeve. Mada treba priznati da je Đinđić, čini se, bio spreman prihvatiti granice novonastalih država. Što Vučić definitivno nije.
Vučićev je poredak daleko od demokratskog. Ali nije na Hrvatskoj da Srbima određuje ili sugerira tko bi i kako trebao voditi Srbiju. Scene nasilja iz Beograda doista su uznemirujuće. Za nadati se je samo da će sve ovo završiti kao i prethodna slična događanja. Nekakvim zatišjem u kojem bi nasmrt posvađane srpske političke opcije ipak pronašle kakav-takav zajednički jezik. I samim time izbjegle mogućnost da svoju destabilizaciju prenesu na susjedstvo.
A što se tiče samog Vučića, ne treba zaboraviti ni staro pravilo da bi prije on, a ne nekakva srpska verzija liberala, mogao prodati tamošnjoj javnosti nekakav konkretan napredak s mrskim im Hrvatima. Njegov posjet Hrvatskoj prije nekoliko godina bio je potpuno promašen. On definitivno nije čovjek s kojim se mogu resetirati srpsko-hrvatski odnosi. Ali neke konkretne stvari bi se možda i mogle riješiti. Prosvjednici ga neće zbaciti s vlasti. Vučić će još dugo biti prvi čovjek Srbije. I morat će se s njim razgovarati, što god mislili o njemu.