Otkada je stupio na snagu novi Zakon o trgovini kojim je određeno da trgovci mogu raditi 16 nedjelja u godini nije zabilježen nijedan prosvjed nezadovoljnih radnika koji bi se suprotstavili tom nelogičnom potezu hrvatske vlade kojim se ograničavaju tržišne slobode i dovode u pitanja njihova radna mjesta.

Nije zabilježena nijedna peticija nekog žutog sindikata kojim bi se tražilo poništenje zakona koji miriše na neka mračna vremena, prije 1990. godine kada je sve bilo društveno. A nije zato jer su radnici na koje se taj zakon odnosi napokon dobili pravo na odmor, temeljno ljudsko pravo za koje se civilizirani svijet borio prije više od sto godina. Zato odluku Ustavnog suda koji je odbio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom izmjena Zakona o trgovini valja pozdraviti. Jer je Ustavni sud ovaj put stavio čovjeka i radnika ispred profita. Napokon! Ako se pogleda u recentnu prošlost, vidjet će da se većini ljudi nakon što je Zakon o trgovini stupio na snagu nije gotovo ništa promijenilo. Trebalo se samo malo odreći vlastite komocije i to je sva žrtva koju je trebalo podnijeti da bi radnici iz trgovina dobili mogućnost da nedjeljom budu sa svojim obiteljima.

Liberalizam i neoliberalizam legitimni su pogledi na svijet, ali svaka dijagnoza ima povijest bolesti. A povijest bolesti, kada je riječ o pravu na odmor hrvatskih radnika, više je nego žalosna. Kada smo iz socijalističkog društva prešli u kapitalizam, iz jednopartijskog sustava u višestranačje, mnogi su to shvatili kao priliku za grabež najgore vrste. Počeo je predatorski kapitalizam koji je kod nas imao i specifične karakteristike, kao što je recimo činjenica da je grabež bila olakšana ako je predator u džepu imao odgovarajuću stranačku iskaznicu. Radnici u to doba, prije dvadesetak godina bili su potrošna roba i valjda su trebali biti sretni što su im novokomponirani kapitalisti omogućili radno mjesto. Od njih se zahtijevalo da se zahvaljuju na plaći, a nerijetko i da rade bez plaće. Nisu ta vremena bila tako davno da ih se ljudi u srednjim godinama ne bi sjećali.

Kada je riječ o radničkim pravima, mračna su to vremena bila, vremena bezvlašća i predatora koji su gledali da na znoju radnika gomilaju bogatstvo pa ga onda ulažu u pokretnine i nekretnine. Bolje nisu znali ili nisu htjeli znati. Profit je bio ispred čovjeka i nije bilo tog zakona koji bi to promijenio. Srećom neke stvari u Hrvatskoj ipak se mijenjaju, što nije rezultat promjene svijesti već je rezultat promjene konteksta. Hrvatska je od 2013. godine u Europskoj uniji što je mnogim ljudima, naročito mladim, omogućilo da spakiraju stvari i da krenu u neku od zemalja zapadne Europe u kojima će se njihova radnička prava poštovati, u kojima će moći od svojih plaća živjeti životom dostojnim čovjeka i osigurati normalno odrastanje djeci. No, hrvatski poslodavci ni tada nisu shvatili da su oni glavni krivac, uz nefunkciniranje političkog sustava, takvom egzodusu. Valja priznati da to slabo shvaća i hrvatska politička elita koja se trudi da gotovo svakog dana normalnom čovjeku zgadi život raznim korupcijskim i inim aferama. I zato svaki put kada se stavi čovjek ispred profita valja nazdraviti jer država ima smisla jedino ako su u njoj ljudi zadovoljni i mogu dostojanstveno živjeti. Iako smo daleko od toga.

Ima dosta onih koji tvrde da je HDZ-ova vlada donijela izmjene Zakona o trgovini kojim se omogućava odmor nedjeljom pod utjecajem Crkve. Može biti da je i toga bilo, ali to ne mijenja činjenicu da je ljudima omogućeno da nedjeljom budu sa svojim obiteljima.

Možda je moglo sve proći i na način da se poslodavcima omogući da organiziraju posao na način da radnici dobiju zakonsku mogućnost odmora. Imali su poslodavci godine da to naprave, ali nisu napravili ništa. Najčešće rad nedjeljom nije bio plaćen, a preko tjedna teško se dobivao slobodan dan jer je to zahtijevalo zapošljavanje novih radnika. Sindikati su bili godinama nemoćni kada je riječ o privatnom sektoru pa je u konačnici posao odradila politika.

Ustavni sud odbacio je prigovore da su zakonom nerazmjerno ograničene poduzetničke slobode jer da se zaštita radnika mogla osigurati i izmjenama Zakona o radu. I to tvrde oni koji su imali godine da i po postojećem Zakonu o radu osiguraju radnicima poštenu plaću i pravo na odmor. Najčešće nisu osigurali ni jedno ni drugo.

Zato je teško stati na njihovu stranu i biti pun empatije zbog njihovih krokodilskih suza.