Odluka premijera Andreja Plenkovića da danas ode u Brezovicu na obilježavanje Dana antifašističke borbe poslužila je dijelu udruga i političkih stranaka da pojačaju pritisak na Vladu da do raspusta Sabora zakonski zabrani ustaški pozdrav Za dom spremni. Uskoro bi se moglo očekivati da neka od njima sklonih stranaka, najvjerojatnije SDSS, formalizira taj prijedlog i uputi ga u saborsku proceduru. Tako da bi sljedećih mjesec dana mogli biti svjedoci toga da se ideološke rasprave podignu na još višu razinu.

Naravno da bi bilo očekivano da zemlja članica EU-a ne može u javnom prostoru tolerirati službeni pozdrav političke opcije koja je izravno odgovorna za ono što je napravila NDH. Naprosto ne može. Hrvatsku su u ovu poziciju stavili čelni ljudi HSP-a koji su, dobro znajući što rade, u magli rata ujesen 1991. osnovali paravojne postrojbe koje su imale grb s tim pozdravom. U takvim je uniformama, braneći Hrvatsku od velikosrpske agresije, poginulo jako puno mladih ljudi. Od kojih većina, gotovo svi, nisu imali pojma što taj grb na njoj znači. Naprosto su obukli prvu uniformu koja im je bila na raspolaganju. Način na koji će se komemorirati njihova pogibija ostaje otvoreno pitanje koje nije bez moralnih dilema. Desnica tu neće popustiti ni za milimetar. Neće samo tako prijeći preko zabrane ZDS-a. Čak ni pod cijenu nanošenja štete Hrvatskoj.

Međutim, postoji i velik problem s onima koji guraju zabranu. Nekima od njih ona je samo prvi korak prema preoblikovanju Hrvatske po njihovoj mjeri. Samozvani antifašisti, sudeći barem po izjavama njihova čelnika, imaju puno širu agendu. U kojoj često nema elementarne tolerancije. Riječ je o ljudima koji su izviždali ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića. I to jer se usudio reći da su oni, koji su se 22. lipnja 1941. okupili u šumi pored Siska nakon 1945. uspostavili sustav koji nije poštovao ni privatno vlasništvo niti različitost mišljenja. Mogao je Bošnjaković spomenuti i neke gore stvari. Ali možda bolje da nije. Jer ako su samozvane perjanice hrvatskog antifašizma bile spremne jednom drugom prilikom izvrijeđati Branka Lustiga, tko zna kako bi bio završio Bošnjaković da se odvažio spomenuti recimo masovne poratne likvidacije. Lustig je naime bio izviždan usred Jasenovca samo zato što je bio izaslanik Kolinde Grabar Kitarović.

Hrvatska ne može pobjeći od ovakvih podjela. One su potpuno normalne u zemlji koja je ne tako davno prošla kroz krvavi građanski rat. I lako je moguće da oko toga nikada neće biti konsenzusa. Kao što ga recimo nema ni u Španjolskoj. U Hrvatskoj je, recimo, prošla potpuno neprimijećena činjenica da su samo tjedan prije lokalnih izbora održani prijevremeni izbori u Madridu. I da su ideološki prijepori koju su se pojavili u Zagrebu mlaka vodica prema onome kakva se ideološka borba tamo vodila. Prije nekoliko godina ljevica koja je tada vodila grad uspjela je ukloniti imena ulica koje su bile imenovane po Frankovim generalima iz španjolskog građanskog rata. On je trajao od 1936. do 1939. i ostavio je tolike ožiljke da je španjolsko društvo i danas podijeljeno oko toga. Usput budi rečeno, u Madridu, u njegovu širem središtu, još uvijek postoji Ulica Plave divizije. Riječ je o postrojbi koju je Franco 1941. poslao da se zajedno s Wermachtom bori protiv Crvene armije. I oko toga postoji veliki prijepor u Španjolskoj. Da ne spominjemo Dolinu palih, koju ljevica želi ukloniti, a desnica ne da.
Dakle, Hrvatska sa svojom mukom oko Za dom spremni nije usamljen slučaj, puno europskih zemalja koje su imale građanske ratove ili totalitarne sustave imaju iste ili slične probleme. Lako je Velikoj Britaniji. Tamo je od posljednje nasilne promjene vlasti prošlo skoro pa 400 godina. Gotovo cijeli ostatak Europe nije bio te sreće. Nije dakle problem u tome da se u nekom društvu na radikalno drugačije načine promatraju neka događanja iz bliže ili dalje prošlosti. Stvar je u tome da treba pokušati da se društvena rasprava o njima treba voditi na način da smanjuje tenzije Ne ide to Španjolcima, ne ide ni nama. Ali bi trebalo pokušati.