Hrvatske - država iz koje ljudi bježe glavom bez obzira, i koja gubi svoju supstancu.
Dugoočekivani rezultati popisa stanovništva u Hrvatskoj pokazali su ono što smo znali – da je broj stanovnika nastavio rapidno padati, i da danas u Hrvatskoj živi skoro 400.000 manje ljudi nego prije deset godina.
Na to su demografi vrlo precizno i ranije upozoravali, i popis je to potvrdio. A to je poraz Vlade, no ne samo ove vlade nego svih vlada u zadnjem desetljeću, i puno prije toga.
Hrvatska je zemlja bez strukturiranog razvoja, bez regionalnih strategija razvoja, i ako one danas možda i postoje kad su u pitanju opustošena Slavonija, i u manjoj mjeri napredniji sjever Hrvatske te su strategije danas već puno previše zakašnjele.
Od same apsolutne brojke manjeg broja stanovnika, spomenutih četiristo tisuća, još je gore kad se pogleda postotak, i konstatira da je Hrvatska u deset godina izgubila skoro 10 posto stanovništva.
To je ogroman pad, za koji nikad nitko neće konkretno odgovarati jer nije riječ o krimenu samo jedne vlasti ili samo jedne vlade. Naravno, posljedica je to i ulaska u EU, i otvaranja granica i tržišta rada za naše građane.
No, to je pad koji ukazuje na činjenicu da će Hrvatska u ekonomskom smislu nastaviti rapidno gubiti produktivnost i da u narednim godinama ili desetljećima, može biti samo gore. Pesimistična je to statistika, pri čemu jedinu nadu donekle daje podatak da se broj stanova, odnosno kuća, ili vjerojatno apartmana, ipak povećao u jadranskim županijama i da turizam ipak stvara snažnu bazu razvoja, barem u tom dijelu Hrvatske.
Što će međutim biti s Vukovarom i Slavonijom ili Siskom i Petrinjom nakon potresa, to ostaje kao pitanje od milijun dolara za svaku buduću vlast koju budemo birali.
A bez obzira u kakvim smo povijesnim (ne)prilikama živjeli, broj stanovnika je u Hrvatskoj ipak uvijek bio u porastu, sve donedavno.
Od prvog popisa stanovništva provedenog u Hrvatskoj davne 1857. godine kada je na hrvatskom tlu živjelo nešto više od dva milijuna ljudi, brojevi su rasli – do 1900. godine broj stanovnika u Hrvatskoj je narastao za gotovo milijun, a od 1900. do 2011. broj stanovnika je isto narastao za milijun i dvjesto tisuća.
Trend je bio uzlazni sve do modernog doba i Domovinskog rata, da bi se danas Hrvatska po broju stanovnika vratila na broj koji je imala u periodu nakon Drugog svjetskog rata, početkom pedesetih godina. I to je zaista porazno.
Najviše stanovnika Hrvatska je imala 1991., a od tada broj pada, prvo s odlaskom dijela stanovništva srpske pripadnosti, a potom i zbog ekonomskih migracija i masovnog iseljavanja zadnjeg desetljeća. Sada imamo manje stanovnika za brojku dva Splita – u samo deset godina.
Začudo, Rijeka se drži relativno dobro. Nije pala ispod sto tisuća stanovnika i ostala je među tri najveća grada, ali je ipak druga po apsolutnom broju iseljenih osoba, čak 20.000 ili nevjerojatnih 15 posto, odmah nakon Siska.
A jednako toliko je ljudi otišlo i iz Zagreba, 20.000, što znači da je u omjerima to i više nego tragično po Rijeku. No, za lokalnu vlast je podatak da nismo pali ispod sto tisuća zapravo donekle utješan, to je kao neka psihološka granica koja je ipak zadržala minimum dostojanstva za one koji upravljaju ovdašnjom lokalnom politikom.
Ono čega u ovoj prvoj fazi objave rezultata zasad nema, a što je vjerojatno najzanimljivije i izravno će utjecati na političke tijekove u pojedinim sredinama, jest nacionalni sastav stanovništva u osjetljivim područjima poput Vukovara, ili drugih sredina gdje se izravno prema popisu stanovništva definiraju i prava nacionalnih manjina.
Odnosi se to zapravo na dobar dio gradova i županija jer svugdje gdje pripadnici srpske manjine (ili talijanske ili bilo koje druge) imaju preko 5 posto stanovništva, ostvaruju i određena prava poput dvojezičnosti, ili autohtonog statusa, ili pak pravo na ulaz u lokalne parlamente u kojima često bivaju jezičac na vagi pri sastavljanju većine
. Stoga se i taj dio popisa nastavlja s nestrpljenjem očekivati jer možda on pokaže da su već stvoreni uvjeti za dvojezične ploče u Vukovaru i slično.
U svakom slučaju, popis stanovništva je, makar neka pitanja u njemu bila i bizarna, odlično ogledalo svake države. Pa i Hrvatske – države iz koje ljudi bježe glavom bez obzira, i koja gubi svoju supstancu.
Piše Tihana Tomičić
Poraz svih politika
Tihana Tomičić
15. siječanj 2022 17:52
Foto Sergej Drechsler
Hrvatske - država iz koje ljudi bježe glavom bez obzira, i koja gubi svoju supstancu.
Dugoočekivani rezultati popisa stanovništva u Hrvatskoj pokazali su ono što smo znali – da je broj stanovnika nastavio rapidno padati, i da danas u Hrvatskoj živi skoro 400.000 manje ljudi nego prije deset godina.
Na to su demografi vrlo precizno i ranije upozoravali, i popis je to potvrdio. A to je poraz Vlade, no ne samo ove vlade nego svih vlada u zadnjem desetljeću, i puno prije toga.
Hrvatska je zemlja bez strukturiranog razvoja, bez regionalnih strategija razvoja, i ako one danas možda i postoje kad su u pitanju opustošena Slavonija, i u manjoj mjeri napredniji sjever Hrvatske te su strategije danas već puno previše zakašnjele.
Od same apsolutne brojke manjeg broja stanovnika, spomenutih četiristo tisuća, još je gore kad se pogleda postotak, i konstatira da je Hrvatska u deset godina izgubila skoro 10 posto stanovništva.
To je ogroman pad, za koji nikad nitko neće konkretno odgovarati jer nije riječ o krimenu samo jedne vlasti ili samo jedne vlade. Naravno, posljedica je to i ulaska u EU, i otvaranja granica i tržišta rada za naše građane.
No, to je pad koji ukazuje na činjenicu da će Hrvatska u ekonomskom smislu nastaviti rapidno gubiti produktivnost i da u narednim godinama ili desetljećima, može biti samo gore. Pesimistična je to statistika, pri čemu jedinu nadu donekle daje podatak da se broj stanova, odnosno kuća, ili vjerojatno apartmana, ipak povećao u jadranskim županijama i da turizam ipak stvara snažnu bazu razvoja, barem u tom dijelu Hrvatske.
Što će međutim biti s Vukovarom i Slavonijom ili Siskom i Petrinjom nakon potresa, to ostaje kao pitanje od milijun dolara za svaku buduću vlast koju budemo birali.
A bez obzira u kakvim smo povijesnim (ne)prilikama živjeli, broj stanovnika je u Hrvatskoj ipak uvijek bio u porastu, sve donedavno.
Od prvog popisa stanovništva provedenog u Hrvatskoj davne 1857. godine kada je na hrvatskom tlu živjelo nešto više od dva milijuna ljudi, brojevi su rasli – do 1900. godine broj stanovnika u Hrvatskoj je narastao za gotovo milijun, a od 1900. do 2011. broj stanovnika je isto narastao za milijun i dvjesto tisuća.
Trend je bio uzlazni sve do modernog doba i Domovinskog rata, da bi se danas Hrvatska po broju stanovnika vratila na broj koji je imala u periodu nakon Drugog svjetskog rata, početkom pedesetih godina. I to je zaista porazno.
Najviše stanovnika Hrvatska je imala 1991., a od tada broj pada, prvo s odlaskom dijela stanovništva srpske pripadnosti, a potom i zbog ekonomskih migracija i masovnog iseljavanja zadnjeg desetljeća. Sada imamo manje stanovnika za brojku dva Splita – u samo deset godina.
Začudo, Rijeka se drži relativno dobro. Nije pala ispod sto tisuća stanovnika i ostala je među tri najveća grada, ali je ipak druga po apsolutnom broju iseljenih osoba, čak 20.000 ili nevjerojatnih 15 posto, odmah nakon Siska.
A jednako toliko je ljudi otišlo i iz Zagreba, 20.000, što znači da je u omjerima to i više nego tragično po Rijeku. No, za lokalnu vlast je podatak da nismo pali ispod sto tisuća zapravo donekle utješan, to je kao neka psihološka granica koja je ipak zadržala minimum dostojanstva za one koji upravljaju ovdašnjom lokalnom politikom.
Ono čega u ovoj prvoj fazi objave rezultata zasad nema, a što je vjerojatno najzanimljivije i izravno će utjecati na političke tijekove u pojedinim sredinama, jest nacionalni sastav stanovništva u osjetljivim područjima poput Vukovara, ili drugih sredina gdje se izravno prema popisu stanovništva definiraju i prava nacionalnih manjina.
Odnosi se to zapravo na dobar dio gradova i županija jer svugdje gdje pripadnici srpske manjine (ili talijanske ili bilo koje druge) imaju preko 5 posto stanovništva, ostvaruju i određena prava poput dvojezičnosti, ili autohtonog statusa, ili pak pravo na ulaz u lokalne parlamente u kojima često bivaju jezičac na vagi pri sastavljanju većine
. Stoga se i taj dio popisa nastavlja s nestrpljenjem očekivati jer možda on pokaže da su već stvoreni uvjeti za dvojezične ploče u Vukovaru i slično.
U svakom slučaju, popis stanovništva je, makar neka pitanja u njemu bila i bizarna, odlično ogledalo svake države. Pa i Hrvatske – države iz koje ljudi bježe glavom bez obzira, i koja gubi svoju supstancu.