Premijer Andrej Plenković početkom ovog tjedna posjetio je BiH. Njegove umjerene poruke naišle su na dobar prijem
Premijer Andrej Plenković početkom ovog tjedna posjetio je BiH. Njegove umjerene poruke naišle su na dobar prijem. Ali pitanje je koliko tamošnji političari uopće mare za nekakav glas razuma dok su zaokupljeni beskonačnim rastezanjem starih priča koje u zadnje vrijeme poprimaju sve ozbiljnije obrise. Hrvati se bore za elementarna prava, a vode ih jako loši političari. Srbi bi se najradije odvojili, ali ni njima nije do kraja jasno što to zadnjih mjeseci radi Milorad Dodik. Bošnjaci i dalje sviraju staru melodiju o građanskoj državi.
Ovo s nekakvom građanskom državom stara je balkanska politička finta. Na ovaj ili onaj način za njom su posegli i Aleksandar Karađorđević i Slobodan Milošević. Prvi kada je uvođenjem diktature 1929. dekretom formalno zabranio nacije, a drugi kada je tamo u drugoj polovini osamdesetih krenuo u preoblikovanje Titove Jugoslavije po velikosrpskoj mjeri. Fora je u tome da ona nacionalna skupina koja u nekoj zemlji ima relativnu ili minimalnu apsolutnu većinu gotovo uvijek u pravilu zagovara nekakav sustav u kojem nacije navodno nisu bitne. Pa onda ostvaruje dominaciju čisto na osnovu brojki. To sada radi i bošnjačka strana pod krinkom nekakve građanske države kakva nije moguća ni u razvijenim demokracijama, a kamoli u BiH gdje su se tri naroda međusobno ubijala na sve moguće načine još prije samo četvrt stoljeća.
Nije baš jasno zbog čega i Hrvatska i stranke BiH Hrvata inzistiraju samo na izmjeni izbornog zakona. To naravno jest problem i jedna od bizarnijih pojava u ionako iščašenoj BiH politici. Da Bošnjaci Hrvatima biraju njihovog predstavnika u Predsjedništvu države. Ali problemi su puno dublji i igra je puno veća od toga. U jugoistočnoj Europi neke se karte očito iznova miješaju i Vlada bi trebala imati razrađene sve moguće scenarije. I koliko je to moguće na njih i utjecati. Izborni zakon zaista treba promijeniti, ali ima tu i puno važnijih stvari.
Na hrvatskoj politici prema BiH se najbolje vidi koliko je katastrofalno ustavno rješenje po kojem se vanjska politika vodi na dva mjesta, u Vladi i u Uredu predsjednika. Naravno, da bi bilo bolje da je samo na jednom. Pa bio to čak i Pantovčak. U tom bi slučaju vanjsku politiku vodio Zoran Milanović, ali bi onda i samo on snosio političke posljedice. Kad smo već kod toga, njegova je BiH politika najnerazumljivija od svih njegovih političkih inicijativa. U ovim domaćim one imaju i nekakvu racionalnost. Recimo, zaista je bedasto da je netko po Ustavu vrhovni zapovjednik vojske, ali joj ne može zapovijedati. Takav je sustav već 20 godina. Uvela ga je Milanovićeva stranka, a doradio on osobno. Ali bez obzira na to on ima pravo govoriti o tome koliko je to nakaradno. Ali mora poštovati važeće zakone.
Međutim, kada je u pitanju BiH, tu ne postoji ni osnova za ono što on govori i radi. Ići teoretizirati javno o definiciji genocida kada je u pitanju Srebrenica zaista je bilo krajnje nepotrebno. Time se samo ide na ruku bošnjačkim unitaristima koji samo čekaju povod da ponovo krenu sa svojim budalastim mantrama o tome kako sadašnja Hrvatska samo čeka da zajedno sa Srbijom krene dijeliti BiH. Bošnjačka je politička scena potpuno iracionalna i tu nikakva logika ne pomaže.
Ali iracionalna je i Milanovićeva suradnja s Miloradom Dodikom. To zaista jest neobjašnjivo. Ne samo zbog toga što i za čiji račun Dodik trenutno radi po BiH. Bez obzira na njegove političke početke, Dodik je već odavno akter velikosrpske politike. Njegovo je djelovanje koordinirano sa službenim Beogradom, a vrlo vjerojatno i s Rusijom. On definitivno nije dobronamjeran. Pa svaki drugi dan galvanizira Srbe govoreći da ih je u Jasenovcu pobijeno najmanje pola milijuna. Kada su ga novinari prošle godine u Zagrebu pitali hoće li Republika Srpska platiti odštetu hrvatskim logorašima, on se na njih tek izderao.
Hrvatska politika prema BiH mora biti odlučna, jasna i promišljena. Politička scena u toj susjednoj državi je napeta. Kao da se samo čeka neki povod za svađu i vrijeđanje. A politička elita, u sva tri tamošnja naroda, možda je i najgora od svih sedam država nastalih raspadom Jugoslavije. Nužno je da se Pantovčak i Banski dvori barem oko ovog dogovore.
Piše Zlatko Crnčec
Politika prema BiH mora biti promišljena
Zlatko Crnčec
15. prosinac 2021 18:32
Foto Armin Durgut/PIXSELL
Premijer Andrej Plenković početkom ovog tjedna posjetio je BiH. Njegove umjerene poruke naišle su na dobar prijem
Premijer Andrej Plenković početkom ovog tjedna posjetio je BiH. Njegove umjerene poruke naišle su na dobar prijem. Ali pitanje je koliko tamošnji političari uopće mare za nekakav glas razuma dok su zaokupljeni beskonačnim rastezanjem starih priča koje u zadnje vrijeme poprimaju sve ozbiljnije obrise. Hrvati se bore za elementarna prava, a vode ih jako loši političari. Srbi bi se najradije odvojili, ali ni njima nije do kraja jasno što to zadnjih mjeseci radi Milorad Dodik. Bošnjaci i dalje sviraju staru melodiju o građanskoj državi.
Ovo s nekakvom građanskom državom stara je balkanska politička finta. Na ovaj ili onaj način za njom su posegli i Aleksandar Karađorđević i Slobodan Milošević. Prvi kada je uvođenjem diktature 1929. dekretom formalno zabranio nacije, a drugi kada je tamo u drugoj polovini osamdesetih krenuo u preoblikovanje Titove Jugoslavije po velikosrpskoj mjeri. Fora je u tome da ona nacionalna skupina koja u nekoj zemlji ima relativnu ili minimalnu apsolutnu većinu gotovo uvijek u pravilu zagovara nekakav sustav u kojem nacije navodno nisu bitne. Pa onda ostvaruje dominaciju čisto na osnovu brojki. To sada radi i bošnjačka strana pod krinkom nekakve građanske države kakva nije moguća ni u razvijenim demokracijama, a kamoli u BiH gdje su se tri naroda međusobno ubijala na sve moguće načine još prije samo četvrt stoljeća.
Nije baš jasno zbog čega i Hrvatska i stranke BiH Hrvata inzistiraju samo na izmjeni izbornog zakona. To naravno jest problem i jedna od bizarnijih pojava u ionako iščašenoj BiH politici. Da Bošnjaci Hrvatima biraju njihovog predstavnika u Predsjedništvu države. Ali problemi su puno dublji i igra je puno veća od toga. U jugoistočnoj Europi neke se karte očito iznova miješaju i Vlada bi trebala imati razrađene sve moguće scenarije. I koliko je to moguće na njih i utjecati. Izborni zakon zaista treba promijeniti, ali ima tu i puno važnijih stvari.
Na hrvatskoj politici prema BiH se najbolje vidi koliko je katastrofalno ustavno rješenje po kojem se vanjska politika vodi na dva mjesta, u Vladi i u Uredu predsjednika. Naravno, da bi bilo bolje da je samo na jednom. Pa bio to čak i Pantovčak. U tom bi slučaju vanjsku politiku vodio Zoran Milanović, ali bi onda i samo on snosio političke posljedice. Kad smo već kod toga, njegova je BiH politika najnerazumljivija od svih njegovih političkih inicijativa. U ovim domaćim one imaju i nekakvu racionalnost. Recimo, zaista je bedasto da je netko po Ustavu vrhovni zapovjednik vojske, ali joj ne može zapovijedati. Takav je sustav već 20 godina. Uvela ga je Milanovićeva stranka, a doradio on osobno. Ali bez obzira na to on ima pravo govoriti o tome koliko je to nakaradno. Ali mora poštovati važeće zakone.
Međutim, kada je u pitanju BiH, tu ne postoji ni osnova za ono što on govori i radi. Ići teoretizirati javno o definiciji genocida kada je u pitanju Srebrenica zaista je bilo krajnje nepotrebno. Time se samo ide na ruku bošnjačkim unitaristima koji samo čekaju povod da ponovo krenu sa svojim budalastim mantrama o tome kako sadašnja Hrvatska samo čeka da zajedno sa Srbijom krene dijeliti BiH. Bošnjačka je politička scena potpuno iracionalna i tu nikakva logika ne pomaže.
Ali iracionalna je i Milanovićeva suradnja s Miloradom Dodikom. To zaista jest neobjašnjivo. Ne samo zbog toga što i za čiji račun Dodik trenutno radi po BiH. Bez obzira na njegove političke početke, Dodik je već odavno akter velikosrpske politike. Njegovo je djelovanje koordinirano sa službenim Beogradom, a vrlo vjerojatno i s Rusijom. On definitivno nije dobronamjeran. Pa svaki drugi dan galvanizira Srbe govoreći da ih je u Jasenovcu pobijeno najmanje pola milijuna. Kada su ga novinari prošle godine u Zagrebu pitali hoće li Republika Srpska platiti odštetu hrvatskim logorašima, on se na njih tek izderao.
Hrvatska politika prema BiH mora biti odlučna, jasna i promišljena. Politička scena u toj susjednoj državi je napeta. Kao da se samo čeka neki povod za svađu i vrijeđanje. A politička elita, u sva tri tamošnja naroda, možda je i najgora od svih sedam država nastalih raspadom Jugoslavije. Nužno je da se Pantovčak i Banski dvori barem oko ovog dogovore.