Ta mrvica solidarnosti i društvene pravde zove se Zakon o dodatnom porezu na dobit i u javnoj je raspravi osvanuo njegov tekst
Nekome rat, nekome brat, oduvijek je bilo i zauvijek će biti. Mi u Hrvatskoj prošli smo to od 1991. do 1995. godine, kada je bilo uobičajeno gledati kako ljudi ostaju bez posla dok su na fronti jer im torbari upropaštavaju firme koje su dobili u vlasništvo zahvaljujući dobrim odnosima sa strankom na vlasti. HDZ-om. A sve kako bi se ostvario san o 200 bogatih obitelji koje će na svojim nejakim plećima iznijeti tranziciju u kapitalizam iz mrskoga socijalizma.
Sada rat bjesni na istoku Europe, a Europska unija je u njega i te kako uključena. Ne padaju granate po hrvatskim gradovima, ali rokaju inflatorni udari i energetske bombe koje utječu na osiromašenje građana, netom pred uvođenje eura i ulazak u šengensku zonu. Kako kod nas, tako i u Europskoj uniji. Život pod svilenim lancunima polako nestaje za većinu građana, ali ne i za elitu koja po onome nekome rat, nekome brat, trlja ruke dok joj posao cvjeta. A cvjeta zbog toga što u biznisu počinju kolo voditi razni liferanti i špekulanti. Vlada kojoj je stalo do pravde trebala bi napraviti sve kako bi se uvele mjere koje potiču društvenu pravednost. Oni koji danas zarađuju milijune eura na dnevnoj bazi, dok milijuni europskih i hrvatskih građana na dnevnoj bazi postaju sve siromašniji, nemaju osjećaj društvene odgovornosti, niti će ga ikad imati. Njima je ovo jedinstvena prilika koju treba iskoristiti. Takav je posao, takva je konjunktura na domaćem i inozemnom tržištu pa valja izmusti što više profita dok se može.
Budući da je profit proporcionalan nemoralu, još se jednom potvrđuje ona da nikad nije dosta kada su novac i moć u pitanju. I zato su europske vlade, uključujući i hrvatsku, odlučile uvesti porez na ostvarivanje ekstraprofita. I neka su. Jer ovo ludilo koje se događa nitko više ne može kontrolirati. Dobro, shvatljivo je da do određenog povećanja cijena mora doći zbog povećanja ulaznih troškova, recimo energije, ali teško da se tolika poskupljenja mogu opravdati samo poskupljenjem električne energije ili plina. Hrvatska je kapitalistička zemlja u kojoj se ne smije previše dirati u tržišne mehanizme, iako je riječ najčešće o floskuli, budući da se umjetno stvara povećana potražnja ili nestašica kako bi se podigle cijene. Ali isto tako je onda legitimno odrediti mehanizme kojima će se onima koji su na muci ljudi ostvarili ekstraprofite stići porezne uplatnice kako bi dio onoga što su zaradili vratili zajednici. Naravno da su do zla boga bijesni oni koji računaju koliko će izdvojiti za novi električni automobil i kamo je najbolje ići na skijanje, ali bijesan je i narod koji osjeća da nešto nije u redu i da valja u društvo unijeti barem mrvicu pravde i solidarnosti.
Ta mrvica solidarnosti i društvene pravde zove se Zakon o dodatnom porezu na dobit i u javnoj je raspravi osvanuo njegov tekst. Oni upućeniji već su shvatili da je prijedlog takav da će ga znalci umjeti izbjeći i zadržati golemu dobit za sebe kako se ne bi doveli u situaciju da i sljedeće godine moraju voziti ovogodišnji model nekog bijesnog automobila.
»Na javnu raspravu šaljemo Zakon o dodatnom porezu na dobit. To znači da oni koji imaju više, pomognu onima koji imaju manje. Smatramo da bi ovakva vrsta poreza bila solidarni doprinos. Ne radi se o kažnjavanju onih koji su uspješni«, poručio je premijer Andrej Plenković.
No, da bi to malo socijalizma što se u Plenkoviću i njegovoj Vladi probudilo imalo smisla, potrebno je začepiti sve zakonske rupe kroz koje bi se mogli provući liferanti i mešetari, ratni profiteri i ostala nemoralna ekipa. Upozorava na to i ekonomski analitičar Željko Lovrinčević i dodaje da Hrvatska mora ići i korak dalje i početi oporezivati bogatstvo i zaradu od imovine, kako bi se dodatno rasteretio rad te zaključuje da je sadašnji sustav u potpunosti usmjeren na zaštitu zatvorenih skupina i u korist kapitala. Teško je ne složiti se s takvom ocjenom, ali je jednako tako teško zamisliti neku hrvatsku vladu koja bi se zaista uhvatila takve porezne reforme. Do tada valja se nadati da će profunkcionirati barem mrvica društvene pravednosti, i da će Plenkovićeva plava vlada barem mrvicu pocrvenjeti.
Uvodnik
Mrvica crvene u Banskim dvorima
Damir Cupać
22. studeni 2022 15:01
Andrej Plenković / Foto Davor Kovacevic
Ta mrvica solidarnosti i društvene pravde zove se Zakon o dodatnom porezu na dobit i u javnoj je raspravi osvanuo njegov tekst
Nekome rat, nekome brat, oduvijek je bilo i zauvijek će biti. Mi u Hrvatskoj prošli smo to od 1991. do 1995. godine, kada je bilo uobičajeno gledati kako ljudi ostaju bez posla dok su na fronti jer im torbari upropaštavaju firme koje su dobili u vlasništvo zahvaljujući dobrim odnosima sa strankom na vlasti. HDZ-om. A sve kako bi se ostvario san o 200 bogatih obitelji koje će na svojim nejakim plećima iznijeti tranziciju u kapitalizam iz mrskoga socijalizma.
Sada rat bjesni na istoku Europe, a Europska unija je u njega i te kako uključena. Ne padaju granate po hrvatskim gradovima, ali rokaju inflatorni udari i energetske bombe koje utječu na osiromašenje građana, netom pred uvođenje eura i ulazak u šengensku zonu. Kako kod nas, tako i u Europskoj uniji. Život pod svilenim lancunima polako nestaje za većinu građana, ali ne i za elitu koja po onome nekome rat, nekome brat, trlja ruke dok joj posao cvjeta. A cvjeta zbog toga što u biznisu počinju kolo voditi razni liferanti i špekulanti. Vlada kojoj je stalo do pravde trebala bi napraviti sve kako bi se uvele mjere koje potiču društvenu pravednost. Oni koji danas zarađuju milijune eura na dnevnoj bazi, dok milijuni europskih i hrvatskih građana na dnevnoj bazi postaju sve siromašniji, nemaju osjećaj društvene odgovornosti, niti će ga ikad imati. Njima je ovo jedinstvena prilika koju treba iskoristiti. Takav je posao, takva je konjunktura na domaćem i inozemnom tržištu pa valja izmusti što više profita dok se može.
Budući da je profit proporcionalan nemoralu, još se jednom potvrđuje ona da nikad nije dosta kada su novac i moć u pitanju. I zato su europske vlade, uključujući i hrvatsku, odlučile uvesti porez na ostvarivanje ekstraprofita. I neka su. Jer ovo ludilo koje se događa nitko više ne može kontrolirati. Dobro, shvatljivo je da do određenog povećanja cijena mora doći zbog povećanja ulaznih troškova, recimo energije, ali teško da se tolika poskupljenja mogu opravdati samo poskupljenjem električne energije ili plina. Hrvatska je kapitalistička zemlja u kojoj se ne smije previše dirati u tržišne mehanizme, iako je riječ najčešće o floskuli, budući da se umjetno stvara povećana potražnja ili nestašica kako bi se podigle cijene. Ali isto tako je onda legitimno odrediti mehanizme kojima će se onima koji su na muci ljudi ostvarili ekstraprofite stići porezne uplatnice kako bi dio onoga što su zaradili vratili zajednici. Naravno da su do zla boga bijesni oni koji računaju koliko će izdvojiti za novi električni automobil i kamo je najbolje ići na skijanje, ali bijesan je i narod koji osjeća da nešto nije u redu i da valja u društvo unijeti barem mrvicu pravde i solidarnosti.
Ta mrvica solidarnosti i društvene pravde zove se Zakon o dodatnom porezu na dobit i u javnoj je raspravi osvanuo njegov tekst. Oni upućeniji već su shvatili da je prijedlog takav da će ga znalci umjeti izbjeći i zadržati golemu dobit za sebe kako se ne bi doveli u situaciju da i sljedeće godine moraju voziti ovogodišnji model nekog bijesnog automobila.
»Na javnu raspravu šaljemo Zakon o dodatnom porezu na dobit. To znači da oni koji imaju više, pomognu onima koji imaju manje. Smatramo da bi ovakva vrsta poreza bila solidarni doprinos. Ne radi se o kažnjavanju onih koji su uspješni«, poručio je premijer Andrej Plenković.
No, da bi to malo socijalizma što se u Plenkoviću i njegovoj Vladi probudilo imalo smisla, potrebno je začepiti sve zakonske rupe kroz koje bi se mogli provući liferanti i mešetari, ratni profiteri i ostala nemoralna ekipa. Upozorava na to i ekonomski analitičar Željko Lovrinčević i dodaje da Hrvatska mora ići i korak dalje i početi oporezivati bogatstvo i zaradu od imovine, kako bi se dodatno rasteretio rad te zaključuje da je sadašnji sustav u potpunosti usmjeren na zaštitu zatvorenih skupina i u korist kapitala. Teško je ne složiti se s takvom ocjenom, ali je jednako tako teško zamisliti neku hrvatsku vladu koja bi se zaista uhvatila takve porezne reforme. Do tada valja se nadati da će profunkcionirati barem mrvica društvene pravednosti, i da će Plenkovićeva plava vlada barem mrvicu pocrvenjeti.