Ovdje je stvar u dosljednosti. Da je do kraja dosljedan, Milanović ne bi jučer napao Škoru, nego bi poručio Tomaševiću da mora izdržati ovakve udarce. A ako ne može, da ode mami.
Zoran Milanović jučer se izravno umiješao u kampanju za gradonačelnika Zagreba. Iako bi kao predsjednik Republike, barem na formalnoj razini, trebao biti neutralan, on je verbalno iscipelario Miroslava Škoru. Šef države doveo je u vezu navodnu policijsku zaštitu koju u kampanji uživa Tomislav Tomašević sa Škorinim napadima na njega. Na taj je način Milanović izravno podržao Tomaševića u njegovoj nakani da postane zagrebački gradonačelnik.
Predsjednik Republike zadnjih je mjeseci u velikoj borbi za povratak svih njegovih izravnih ustavnih ovlasti – od predlaganja prve osobe Vrhovnog suda preko zapovijedanja vojskom pa do prava da odlučuje o pomilovanjima. U toj je borbi on načelno u pravu, ali način na koji to radi daleko je od onog kakav se očekuje od osobe koja obnaša najvišu funkciju u zemlji. U svakom slučaju predsjednik je jako dobar poznavatelj Ustava. Pa sigurno zna da u njemu ne piše bez veze da predsjednik Republike ne može biti član političke stranke.
To bi trebalo značiti da mora biti predsjednik svih građana, kako onih koji su glasali za njega, tako i onih koji su zaokružili ime nekog drugog kandidata. I da u političkim utakmicama mora biti neutralan, bez obzira na to bile one na državnoj, a kamoli na lokalnoj razini. Bilo bi svakako pompozno reći da je Milanović jučer prekršio Ustav. Ali bilo bi više nego točno primijetiti da je bio krajnje nekorektan. Da se upleo u političku bitku u kojoj mu kao predsjedniku svih građana nikako nije mjesto.
Osim kršenja političke neutralnosti, Milanović je svojim jučerašnjim istupom pokazao i krajnju nedosljednost. Da u istom ili sličnom slučaju ne postupa na isti način. Naime, Miroslav Škoro se u drugom krugu odlučio na legitimnu i ni na koji način spornu taktiku. On želi prikazati svog protukandidata kao osobu koja je zadnjih desetak godina jako dobro živjela od novca koji su njegove udruge dobivale iz zagrebačkog gradskog, državnog te proračuna Europske unije. Ukazivanjem na neke bizarne projekte – kao što je takozvani Zeleni telefon za koji je Tomaševićeva Zelena akcija u nekoliko godina od Grada Zagreba uprihodila više od milijun kuna – želi dokazati da se njegov protivnik bavio isključivo privlačenjem novaca iz raznih proračuna.
Da nikada nije vodio neku ekipu, bilo na gospodarskom, bilo na političkom tržištu. I da je svoju političku priču zasnovao na kritici Milana Bandića, a da je istovremeno dobivao novac iz gradskog proračuna. Ako su Bandićevi natječaji po Tomaševiću po definiciji u startu sumnjivi, zašto bi oni na kojima je on pobjeđivao bili automatski proglašavani čistim. Sve je to legitimno. Naravno, kako to biva kod Domovinskog pokreta, ni Škoro ni neki njegovi suradnici ne znaju stati pa sada već spominju pola milijarde spornih kuna. A zaista je bilo i navoda da se radi o stranim plaćenicima. Sad, je li se baš rabila riječ izdajnik, trebalo bi dodatno pogledati sve izjave Škore i njegovih suradnika.
Ali da su je uz jednu sličnu riječ, veleizdaja, koristili na jednu drugu političku osobu, više je nego sigurno. Ovaj se vokabular u Domovinskom pokretu često koristi za Andreja Plenkovića. I to ponajviše zbog njegove koalicije s Miloradom Pupovcem i SDSS-om. U demokratskoj državi i takva je retorika, puno brutalnija od one upućene Tomaševiću, legitimna. Ali Milanoviću ona nije nimalo smetala. Čak i kad se kalašnjikovom zapucalo na Markovu trgu, predsjednik je to u nekoj mjeri relativizirao.
Naravno, potpuno je pogrešna bila reakcija Vlade koja je, koje li ironije, Milanovića zajedno sa Škorom i Domovinskim pokretom optužila kao ideološke začetnike pucnjave na Markovu trgu. Moguće da se koristila i riječ huškanje. Stvar je u tome da je Milanović tada govorio jedno, a sada govori drugo. Kao što je 2015. njegova Vlada govorila da vojskom u miru zapovijeda ona, sada govori da to pravo pripada predsjedniku. U političkoj se borbi koriste teške riječi. I nitko od aktera nije odgovoran ako neka psihički labilna ili bolesna osoba posegne za oružjem. Ovdje je stvar u dosljednosti. Da je do kraja dosljedan, Milanović ne bi jučer napao Škoru, nego bi poručio Tomaševiću da mora izdržati ovakve udarce. A ako ne može, da ode mami.
UVODNIK
Milanović se ne bi smio miješati u lokalne izbore
Zlatko Crnčec
27. svibanj 2021 13:19
Zoran Milanović / Foto: D. KOVAČEVIĆ
Ovdje je stvar u dosljednosti. Da je do kraja dosljedan, Milanović ne bi jučer napao Škoru, nego bi poručio Tomaševiću da mora izdržati ovakve udarce. A ako ne može, da ode mami.
Zoran Milanović jučer se izravno umiješao u kampanju za gradonačelnika Zagreba. Iako bi kao predsjednik Republike, barem na formalnoj razini, trebao biti neutralan, on je verbalno iscipelario Miroslava Škoru. Šef države doveo je u vezu navodnu policijsku zaštitu koju u kampanji uživa Tomislav Tomašević sa Škorinim napadima na njega. Na taj je način Milanović izravno podržao Tomaševića u njegovoj nakani da postane zagrebački gradonačelnik.
Predsjednik Republike zadnjih je mjeseci u velikoj borbi za povratak svih njegovih izravnih ustavnih ovlasti – od predlaganja prve osobe Vrhovnog suda preko zapovijedanja vojskom pa do prava da odlučuje o pomilovanjima. U toj je borbi on načelno u pravu, ali način na koji to radi daleko je od onog kakav se očekuje od osobe koja obnaša najvišu funkciju u zemlji. U svakom slučaju predsjednik je jako dobar poznavatelj Ustava. Pa sigurno zna da u njemu ne piše bez veze da predsjednik Republike ne može biti član političke stranke.
To bi trebalo značiti da mora biti predsjednik svih građana, kako onih koji su glasali za njega, tako i onih koji su zaokružili ime nekog drugog kandidata. I da u političkim utakmicama mora biti neutralan, bez obzira na to bile one na državnoj, a kamoli na lokalnoj razini. Bilo bi svakako pompozno reći da je Milanović jučer prekršio Ustav. Ali bilo bi više nego točno primijetiti da je bio krajnje nekorektan. Da se upleo u političku bitku u kojoj mu kao predsjedniku svih građana nikako nije mjesto.
Osim kršenja političke neutralnosti, Milanović je svojim jučerašnjim istupom pokazao i krajnju nedosljednost. Da u istom ili sličnom slučaju ne postupa na isti način. Naime, Miroslav Škoro se u drugom krugu odlučio na legitimnu i ni na koji način spornu taktiku. On želi prikazati svog protukandidata kao osobu koja je zadnjih desetak godina jako dobro živjela od novca koji su njegove udruge dobivale iz zagrebačkog gradskog, državnog te proračuna Europske unije. Ukazivanjem na neke bizarne projekte – kao što je takozvani Zeleni telefon za koji je Tomaševićeva Zelena akcija u nekoliko godina od Grada Zagreba uprihodila više od milijun kuna – želi dokazati da se njegov protivnik bavio isključivo privlačenjem novaca iz raznih proračuna.
Da nikada nije vodio neku ekipu, bilo na gospodarskom, bilo na političkom tržištu. I da je svoju političku priču zasnovao na kritici Milana Bandića, a da je istovremeno dobivao novac iz gradskog proračuna. Ako su Bandićevi natječaji po Tomaševiću po definiciji u startu sumnjivi, zašto bi oni na kojima je on pobjeđivao bili automatski proglašavani čistim. Sve je to legitimno. Naravno, kako to biva kod Domovinskog pokreta, ni Škoro ni neki njegovi suradnici ne znaju stati pa sada već spominju pola milijarde spornih kuna. A zaista je bilo i navoda da se radi o stranim plaćenicima. Sad, je li se baš rabila riječ izdajnik, trebalo bi dodatno pogledati sve izjave Škore i njegovih suradnika.
Ali da su je uz jednu sličnu riječ, veleizdaja, koristili na jednu drugu političku osobu, više je nego sigurno. Ovaj se vokabular u Domovinskom pokretu često koristi za Andreja Plenkovića. I to ponajviše zbog njegove koalicije s Miloradom Pupovcem i SDSS-om. U demokratskoj državi i takva je retorika, puno brutalnija od one upućene Tomaševiću, legitimna. Ali Milanoviću ona nije nimalo smetala. Čak i kad se kalašnjikovom zapucalo na Markovu trgu, predsjednik je to u nekoj mjeri relativizirao.
Naravno, potpuno je pogrešna bila reakcija Vlade koja je, koje li ironije, Milanovića zajedno sa Škorom i Domovinskim pokretom optužila kao ideološke začetnike pucnjave na Markovu trgu. Moguće da se koristila i riječ huškanje. Stvar je u tome da je Milanović tada govorio jedno, a sada govori drugo. Kao što je 2015. njegova Vlada govorila da vojskom u miru zapovijeda ona, sada govori da to pravo pripada predsjedniku. U političkoj se borbi koriste teške riječi. I nitko od aktera nije odgovoran ako neka psihički labilna ili bolesna osoba posegne za oružjem. Ovdje je stvar u dosljednosti. Da je do kraja dosljedan, Milanović ne bi jučer napao Škoru, nego bi poručio Tomaševiću da mora izdržati ovakve udarce. A ako ne može, da ode mami.